BRNJAKOVIĆ GRUBIŠIĆ

BRNJAKOVIĆ GRUBIŠIĆ, obitelj iz Olova u Bosni, od kraja XVII st. nastanjena u Slavoniji. U bosanskim ispravama zabilježeni su njezini članovi prvi put 1653; spominju se u oblicima »Bergnakovich aliter Grubissich«, »Bernyakovits de Olovátz«, »de Plumbo«, a neki pisci bilježe ih kao Barnjakoviće, Bernjakoviće, Brnakoviće. Pretpostavlja se da su se prvotno zvali Grubišić (o tome i A. Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom) i da su nazvani Brnjakovićima po Bernardu, ocu Andrije (spominje se od 1653, umro oko 1672). Andrija i njegovi sinovi bavili su se trgovinom i imali trgovačke veze s Rimom, Bečom, Mlecima, Dubrovnikom i Beogradom, kamo su često putovali, zauzimajući se ujedno u Rimu i Beču te Carigradu i u turskih vlasti u Bosni za bosanske kršćane. Došavši u vezu s bečkim dvorom, Andrija je, pozivajući se na obiteljsku predaju o plemićkom podrijetlu obitelji i njezinim posjedima u Bosni u predtursko doba, tražio i dobio 12. VI 1659. od cara Leopolda I za se i svoje potomke ugarsko barunstvo i grb (istovetan s onim obitelji B. u »rodoslovlju« poznatom kao Ohmučevićev grbovnik), a 1661. novu darovnicu na nekadašnje navodne obiteljske posjede. Njegov sin Filip (umro nakon 1703), uspješan trgovac u Sarajevu, gdje se s braćom Jakovom (umro 1703) i Stjepanom spominje od kraja 60-ih godina XVII st., bio je prokurator bosanskih franjevaca; zauzimao se za probitak Reda i u susjednim zemljama (posredovao 1674. u Turaka za obnovu samostana na Visovcu) te štitio interese katoličkog življa (smanjenje turskih nameta u Bosni i Srijemu 1676/77). Četvrti brat, franjevac Matija (svjetovno ime Filip, 1652–1707) završio je studij filozofije i teologije u Italiji, a 1675. imenovan je beogradskim biskupom. U svojoj biskupiji boravio je od 1679. do 1685. kad se za austrijsko-turskog rata sklonio u braće u Bosni. U biskupiju se više nije vratio; umro je u Anconi. Nakon pohoda princa Eugena Savojskog u Bosnu 1697. i propasti obiteljske imovine u Sarajevu, Brnjakovići su se povukli s austrijskom vojskom i naselili u Iloku gdje su imali i dvor (kasnije Gradski muzej, srušen 70-ih godina XX st.); oko 1755. spominju se i kao vlasnici posjeda u obližnjem Neštinu. Filip je umro bez potomaka. Ivan (oko 1690–1732), sin Jakovljev, bio je vitez Zlatnog runa; njegova nadgrobna ploča nalazi se u iločkoj franjevačkoj crkvi, u kojoj je dao podignuti bočnu kapelu. Ivanov sin Franjo Nikola (1716–1785) posljednji je muški potomak iločkih Brnjakovića. Prema N. Lašvaninu, jedan je Brnjaković oko 1739. bio u austrijskoj vojsci; to je možda potpukovnik glinske i kostajničke pukovnije Šimun (spominje se 1753–63) o kojemu piše B. A. Krčelić. Među spisima Zagrebačke županije čuva se jedan njegov izvještaj iz Kostajnice 9. I 1764. o kugi na turskom pograničnom području (oko današnje Bosanske Dubice). Jedan član obitelji, Janko, primljen je 1730. među plemiće Bačke županije; u istoj županiji potvrđeno je 1776. plemstvo Franji. Josip, župnik u Baji (1798–1808), arhiđakon i kanonik, te njegova braća Ivan i Antun dobili su 1803. od cara Franje I dva imanja u tadašnjem Banatu i dozvolu da prezime promijene u Bernathffy L. B. de Olovacz. Antunov praunuk Franjo (umro 1833) bio je posljednji muški potomak tog ogranka. Nije poznato iz kojeg je ogranka potekao u mađarskim izvorima spomenut general-major barun Aloiz Bernyakovits (umro 1818).