GREBENSKI

GREBENSKI (Grebengradski), plemićki rod s posjedima u Varaždinskoj i Križevačkoj županiji. Nazvan prema posjedu i utvrdi Greben na obroncima Ivanščice u okolici Novog Marofa. U dokumentima su zabilježeni s pridjevkom »de Greben«, »de Gereben«. Prvi poznati članovi roda su Grdun (Gardin, Gardun, Gordun, Gurdon) i njegov brat Vukoslav (Wlcuzlo, Wlcuzlov), sinovi Grduna. Neki pisci (E. Laszowski, J. Adamček) navode da je njihov otac istovjetan s Grdunom, kaštelanom kralja Andrije II. u utvrdi Greben, spomenutim u kraljevoj povelji 1209. koja se odnosi na Varaždin; u toj se povelji spominje i posjed ovoga ili nekoga drugoga Grduna u okolici Varaždina. Drugi (T. Smičiklas) sumnjaju u vjerodostojnost toga dokumenta. Grdun, sin Grduna, prodao je pred zagrebačkim Kaptolom 1260. zemlju »Bezenche« zagrebačkom biskupu Filipu iz plemena Türje. Kao svjedok bio je prisutan Vukoslav. Oba brata prodaju te godine biskupu i svoju zemlju Gaj kraj Varaždina, stečenu nasljedstvom. God. 1277. zamijenili su Grdun i Vukoslav pred zagrebačkim Kaptolom svoja selâ Bistricu (Vztricha), Breznicu (Prisnicha) i »Risichu« s Jurjem, Markom, Fylom, Selkom, Stjepanom i Powsom, sinovima Branića, za njihov posjed i kaštel na području izvora Lonje (Greben). Kada su se knezovi Babonići sukobljavali s rodom bivšega slavonskog bana Joakima Pektara iz plemena Gút-Keled i s rodom Gising, Grdun je bio uz Baboniće. On je u njihovoj pratnji kada 16. XI. 1278. sklapaju u Zagrebu mir s braćom već preminulog Joakima Pektara i kada 30. X. 1280. u Ozlju sklapaju mir s članovima roda Gising. Zagrebački biskup Ivan postavio je Grduna 1289. za kaštelana u utvrdi Garić i prodao mu zemlju »Gulynchi« kraj Ivanića (Ivanić-Grad). God. 1290. on je biskupov kaštelan u utvrdama Medvedgrad i Blaguša na čijim je područjima obavljao i sudsku vlast (29. III. na sudu u biskupskom dvoru u Zagrebu sudi u zemljišnom sporu). Iste je godine, 23. VII, spomenut u pismu pape Nikole IV. kao jedan od velikaša kojima je, kao i slavonskim banovima Radoslavu i Stjepanu Baboniću, papa preporučio svoga legata. Nakon dolaska Andrije III. Mlečanina na prijestolje 1290, Grdun odlazi na njegov dvor. Za rata, koji je te godine poveo protiv austrijskog vojvode Albrechta I, kralj ga je poslao u Zagreb da smiri pogranične krajeve. Istodobno je njegov brat Vukoslav kaštelan u biskupskoj utvrdi Kalnik. U ispravi Andrije III. od 29. VI. 1291. navedeno je da je Grdun u potvrdu svoje vjernosti predao kralju Medvedgrad a Vukoslav Kalnik; tako je zagrebački biskup Ivan izgubio obje utvrde što su Grdunu prigovarali i biskupovi nasljednici. Kralj je braći za nagradu dao porezne olakšice za njihove posjede Greben i susjednu Hrašćinu (oslobođeni su davanja banske zalaznine i nekih javnih tereta i dobili porez kunovinu koji se dotad pobirao za kralja). God. 1292. Grdun i Vukoslav u pratnji su slavonskog bana Radoslava Babonića na raspravi sa zagrebačkim biskupom Ivanom oko posjeda i utvrde Hrastovice. Grdun se između 1292. i 1295. priklanjao i protukralju Andrije III, Karlu Martelu. Zagrebački biskup Mihovil darovao je 12. III. 1299. nekom plemiću posjed »Gulynchi« kraj Ivanića, koji je bio vlasništvo »videlicet quondam comes Gardun«. Grdunov unuk ili nećak (nepos) Farkaš zanijekao je 1310. pravo građana zagrebačkog naselja na brdu Gradec na posjed Kobiljak (Kobila, današnji Sesvetski Kobiljak). Spor je izgubio, a građani Gradeca uvedeni su u posjed 1311. Pred magistratom Gradeca i zagrebačkim Kaptolom, odrekao se Ivan, sin Grduna, 7. V. 1319. neke zemlje u Kašini u korist Kaptola. S rođacima, križevačkim županom Hektorom i bratom mu Punekom (Punik), sinovima njegova strica Vukoslava, dobio je 10. XII. 1322. od kralja Karla I. Roberta potvrdu dozvole Bele IV. od 7. V. 1247. za zidanje utvrde Greben (izdana Farkašu, sinu zagorskog župana Tome iz drugog roda), a 15. XII. potvrdu isprave Andrije III. od 29. VI. 1291. Karlo I. Robert potvrdio je 13. XII. 1322, da su se, nakon dugotrajnih sukoba, Hektor i Punek pomirili s redovnicima Reda sv. Ivana Jeruzalemskog (ivanovcima) sa sjedištem u Beli, utvrdi u susjedstvu Grebena. Hektor je 29. III. 1324. kupio posjed Zamlače (današnje selo kraj Varaždina), gdje je poslije obitelj posjedovala dvor. Punek je 1326–28. bio župan Zagrebačke županije. Dana 10. X. 1351. vratio je kralj Ludovik I. Punekovim sinovima Petru i Lorandu (Roland) njihov posjed Hrašćinu, koji im je bio oteo slavonski ban Mikac Mihaljević. Ludovik I. vraća 6. IV. 1357. Petru, kojeg naziva »aule nostre iuvenis«, i Lorandu posjed Zamlače, koji je trebao pripasti kraljevskom fisku. Kralj potvrđuje 21. III. 1360. Petru, sada već kraljevskom vitezu (miles), i bratu mu, potvrdu Karla I. Roberta isprave Andrije III. Tom prigodom Ludovik I. ističe Petrove zasluge u ratu s Venecijom 1356–58. Braća su zbog nekog razloga o. 1357. izgubila posjed i utvrdu Greben; kralj im to 1360. vraća, vjerojatno zbog Petrovih ratnih zasluga. Te godine on svoje zasluge za ponovno dobivanje grebenskih posjeda ističe 3. VI. u ugovoru koji je sklopio u Zagrebu s bratom Lorandom i njegovim sinom Nikolom o obiteljskim posjedima i njihovu nasljeđivanju. Kralj im je 11. X. 1361. dopustio da s posjeda Hrašćine istjeraju rođake, koji su im pobijali vlasništvo, a 1362. dobili su pravo da svojim podanicima izriču smrtnu kaznu. Kralj je 5. III. 1364. potvrdio Petru dokument koji se odnosio na posjed Zamlače. On je od kralja 30. VI. 1367. dobio povlasticu nasljeđivanja dobarâ svoga nećaka Pavla, zvanog Herk od Zajezde, sina Petrove sestre Ilke. Te godine, 29. XI, sklopili su Pavao i njegovi ujaci Petar i Lorand ugovor o međusobnom nasljeđivanju u slučaju izumiranja njihovih rodova. Na Petrov je zahtjev zagrebački Kaptol 1368. obavio reambulaciju posjeda Zamlače i 1371. posjeda Trnovec (današnji Trnovec Bartolovečki kraj Varaždina) gdje mu je suvlasnik Pavao zvani Herk. Lorandov unuk Petar, sin Grgura, dvorjanik na dvoru kralja Žigmunda, bio je 1394. istražitelj u nekom zemljišnom sporu. God. 1397. sporio se Lorandov sin Nikola s rođakom Jurjem Herkom od Zajezde zbog nekih nasilnih postupaka njihovih podložnika na varaždinskom području. Dana 5. VI. 1399. obavio je izaslanik zagrebačkoga Kaptola diobu obiteljskih posjedâ između Lorandovih sinova Nikole i Grgura, te Valentina, sina njihova brata Stjepana, i Petrovih sinova Nikole i »litterata« Ivana. Ivan je o. 1418/19. skrbnik maloljetne braće Pavla i Nikole iz roda Mikčec, brine se o njihovu školovanju i štiti njihova imovinska pravâ. Lorandov sin Antun sa suprugom Ružicom, kćeri Orgovana (Orgouan) od Kneginca, i sinom Ivanom spori se 1407. i 1411. s gradom Varaždinom oko prava na posjed Kneginec. I njihov drugi sin Juraj s bratom Ivanom sporio se s gradom Varaždinom (1429/30), a obojica su sudjelovali 1435–39. u zemljišnoj parnici Varaždina s okolnim plemićima, među kojima je bilo i članova ove obitelji iz više grana. Parnica je okončana tek 1478. Oba brata sa sestrom Margaretom tuže Fridrika i Ulrika grofove Celjske i grad Varaždin, koji su prisvajali Kneginec, obiteljski posjed njihove majke. Posjednik u Zamlaču Nikola, sin Nikole, Jakov, sin Ivana, te Juraj i Ivan, sinovi drugog Ivana, sudjelovali su 1435. u reambulaciji posjedâ zagrebačkog naselja na brdu Gradec. God. 1404. zabilježeni su Lorandovi potomci s patronimikom Lorantffy. Kralj Žigmund oprostio je 6. IV. 1404. Lorandovu sinu Hermanu nevjeru, a 14. IV. 1405. naredio je hrvatskim banovima P. Bissenu i Pavlu od Peći da zaštite Hermana, kojem su posjede oteli rođaci Nikola i Ivan, sinovi njegova strica Petra. Herman se 1424. sporio s Nikolom i Grgurom Bisaškim (postoji mogućnost da je ta obitelj potekla od Grebenskih), 1429. s varaždinskim građanima i 1435–39. s gradom Varaždinom. God. 1435. oslobođeni su njegovi posjedi Berivoj Sveti Ivan i Mečenica od plaćanja kunovine. Kao slavonski podban sudjelovao je na saboru slavonskog plemstva u Križevcima 9–11. III. 1439. Umro je prije 1469. Oko 1445. obitelj je izgubila posjed i kaštel Greben; oteo ih je kapetan grofova Celjskih, J. Vitovec, i već 1453. dobio za te posjede kraljevsku darovnicu. Zadržao ih je sa sinovima i nakon što su grofovi Celjski izumrli (1456). Članovi obitelji uzalud su pokušavali vratiti posjede sudskim putem te su napokon pristali na nagodbu s novim vlasnicima. Ivan, sin Nikole, i sinovi mu Stjepan i Ladislav prodali su svoj dio 1452. Stjepan je 1459. i 1464/65. bio župan Varaždinske županije, a istu dužnost obavljao je 1461. u ugarskoj Županiji Bars. Umro je prije 1475. kada se spominje njegova udovica Doroteja Humski. Imao je posjede Hum, »Ewranowez«, »Lonya«, Lonjica kraj Vrbovca, Hrašćina, Brčevec (Berzchecz) kraj Vrbovca, »Kerschyanowecz«. God. 1466. Vitovcima je svoj dio prodao Pavao, sin Ivana, koji se spominje i 1470. Hermanov sin Ladislav, češće zabilježen s patronimikom Herman ili mađarskim oblikom Hermanffy, zamijenio je s Vitovcima svoj dio za Nove Dvore kraj Garešnice (1456). Te je godine prvi put slavonski podban i ujedno župan Križevačke županije, koje je dužnosti obavljao i 1469–71. te 1474. 1472. Registar selišta sastavljen je na njegovu posjedu Kristalovac (Registrum sessionum in oppido Cristalowcz et pertinentiis eiusdem. Registrum super portiones fenilium egregii Ladislai Hermani de Kristallocz; Arhiv Batthyány, Acta antiqua, br. 80 A, u Mađarskom državnom arhivu u Budimpešti). God. 1475. dobio je za neke zasluge od Matije Morovića utvrdu i posjed Vrbovu (Orbou) u Križevačkoj županiji, ali ih je 1476. izgubio te pristao nakon dugotrajnog otpora na pobiranje desetine na svojim posjedima. God. 1477. u izaslanstvu je slavonskih staleža koje je u kralja Matije Korvina tražilo pomoć za borbu protiv Turaka. Sudjelovao je 1478. na saboru slavonskog plemstva u Zdencima, bio povremeno sudac u posjedovnim parnicama i od 1487. potpalatin kraljevstva. God. 1488. dobio je natrag grebenski posjed i utvrdu koje je s drugim posjedima u Hrvatskom zagorju Matija Korvin oduzeo Vitovčevim sinovima jer su se priklonili njemačkom caru Fridriku III (IV). Više pisaca navodi da je umro 1489 (Laszowski citira I. Kukuljevića Sakcinskoga koji je 1891. objavio natpis iz 1489. s ploče na Ladislavovoj grobnici s obiteljskim grbom koja je iskopana u Dežanovcu kraj Daruvara). Međutim, prema dokumentu od 28. IV. 1490 (J. Stipišić i M. Šamšalović) Ladislavu je kao potpalatinu povjereno da sa slavonskim prabilježnikom (protonotarom) Petrom od Gudovca posreduje u sporu između zagrebačkog biskupa O. Thuza i Stjepana Čupora Moslavačkog, a pribivao je i saboru na polju Rakoš (Rakos) kraj Pešte, na kojem je 15. VII. 1490. izabran Vladislav II. Jagelović za hrvatsko-ugarskoga kralja (V. Klaić). Ladislavove posjede Greben i one u Slavoniji (Kristalovac, Dišnik odn. Desnycze, Novi Dvori, Latkovina, Garignica, Sveti Jakob kraj Garignice, Tomašica, Gradiška, Brezovec i više posjeda oko Pakraca) naslijedio je 1490. ugarski velikaš i kasnije jajački ban B. Batthyány, kojeg je Ladislav posvojio 1481, budući da nije imao djece i bio posljednji potomak svoga roda. Batthyány je 1491. isplatio legat iz Ladislavove oporuke pavlinskom samostanu u Bakvi (Bakoa, vjerojatno Donja Bukovica). Grb obitelji sačuvan je na zaglavnom kamenu svoda gotičke crkve sv. Marije u Remetincu kraj Novog Marofa, ispod utvrde Greben (Anđela Horvat).