HAMZIĆ, Antun

HAMZIĆ, Antun (Antonio di Chanzo Tedescho, Antonius Camze Teutonici), vezilac (Ston, o. 1480 — ?, prije 1536). Sin Ivana iz Kölna, ljevača topova. Živio je u Stonu, gdje je bio vojnik u službi Dubrovačke Republike, usporedo se baveći veziljstvom. God. 1500. bio je punoljetan, jer je nastupio kao očev opunomoćenik. Prvi se put kao vezilac spominje 1502. prigodom ženidbe s Jakominom Tomković u Dubrovniku. U prosincu 1505. odobren mu je tromjesečni boravak u Njemačkoj radi sređivanja ostavštine Nikole Gundulića. Između 1506. i 1519. često dobiva dopust zbog svojih poslova u Dubrovniku (1516. zbog posla u katedrali), potom prekida vojničku službu i boravi u Italiji, a od listopada 1521. ponovno je vojnik najamnik u Stonu. Na dužnosti carinika Sponze (u siječnju 1511. i listopadu 1514) zamijenio je brata Mihajla s kojim se spominje pri kupnji 1513. i prodaji 1514. udjela u nekom brodu. Bio je i gastald stonske vjerske bratovštine sv. Mihajla. Umro je prije 1536 (njegova druga žena tada je udovica) a poslije 1528 (kada se spominje u majčinoj oporuci). — Kao vezilac i zlatovezac (»acupictor« ili »rechamator«) javlja se u dubrovačkim arhivskim spisima 1504–19. Za dubrovačke crkve i samostane vezao je ukrase na liturgijskom ruhu, napose likove svetaca na plaštevima i misnicama te popravljao stara crkvena veziva. Najviše poslova ugovorio je za katedralu: 1504. obvezuje se izvesti ukrase na kukuljici i obrubu plašta, 1507. na križu misnice i obrubu plašta, 1508. na dva plašta, 1509–11. na različnoj misnoj odjeći. U kolovozu 1507. dogovorio je s predstavnikom dominikanskog samostana da će u zlatovezu izvesti ukrase i figure na obrubu i kukuljici plašta te križu misnice, ali vez nije završio na vrijeme, pa je ugovor poništen odlukom petorice procjenitelja, među kojima je bio i slikar N. Božidarević. Za crkvu sv. Vlaha obvezao se prema nacrtima na papiru 1512. izvesti plašt s deset likova, a 1515. vrpce za križeve na misnici s jedanaest svetačkih likova. Veziljske poslove za katedralu ponovno ugovara 1514 (dalmatike i misnica), 1515 (plašt s kukuljicom za izvedbu kojeg je svojim potpisom jamčio Božidarević) i 1519 (crveni plašt sa zlatnim obrubom). U ugovoru iz 1515. obvezao se da će za katedralu izvesti plašt s kukuljicom ljepši i od »zelene misnice sa zlatovezom«, koju je bio izradio za franjevački samostan. Na temelju tog arhivskog podatka i načina izvedbe, vezivo na misnici sačuvanoj u franjevačkom samostanu pripisano je Hamziću (Nevenka Bezić-Božanić). Vezivo (preneseno na novu podlogu u XVII. st.) na leđnom križu prikazuje likove svetaca (u gornjem dijelu sv. Magdalenu, na krakovima križa kompoziciju Navještenja, u donjem dijelu sv. Antuna sa svecem u bijeloj halji ispod njega, oba postavljena pod trostruke kupole), kao i na našivci prednje strane (dva sveca u istoj arhitekturi), a vezeno je zlatnim, srebrnim i svilenim nitima profinjenom tehnikom. Likovi svetaca podsjećaju na djela dubrovačke slikarske škole, upućujući na umjetničku suradnju slikara i vezioca. H. bi mogao biti autor veza na plaštu s kukuljicom, obrub kojega je urešen sa šest likova svetaca među kojima je i sv. Klara, što se čuva u katedrali kamo je vjerojatno prenesen iz samostana sv. Klare. God. 1996. C. Fisković je objelodanio sličnosti veza na misnici iz korčulanske katedrale s onim na misnici u franjevačkom samostanu. Prihvati li se njegova pretpostavka da su vezovi na dubrovačkoj i korčulanskoj misnici Hamzićev rad, »obje bi bile jedine među svim ostalim dalmatinskim kojima je dosad poznat vezilac«.