IVANIĆ

IVANIĆ, hvarska pučka, poslije građanska i plemićka obitelj, podrijetlom iz sela Vrbanja, od XVI. st. trajno nastanjena u Hvaru. Najstariji spomen prezimena u hvarskom je općinskom katastiku vjerojatno iz 1380, kada se navodi neki Radovan. U građi se, uz oblik Ivanich (Iuanich), susreću latinizirani odn. romanizirani oblici prezimena Ivaneus, Ivaneo, Ivanei. Pouzdani su podatci o rodoslovlju iz pol. XV. st., kada se spominju braća Matij (Matul) i Marin. Potomnji nije ostavio muških potomaka, dok je Matij imao sina Ivana (rođ. oko 1450). Njegova su djeca bili Nikola i → MATIJ, vođa hvarskih pučana u ustanku 1510–14. Nikolin sin Ivan bio je svećenik i javni bilježnik u Vrboskoj. Osim kćeri Dominike (rođ. 1518), Matij je imao sina Ivana (u. 1573), također istaknutoga pučkoga vođu, koji je zbog svojega djelovanja 1572. na godinu dana bio prognan iz Hvara. On je imao sinove Markantuna (Markantonij; 1551–1628), Jerolima (rođ. 1557), Cezara, Petra i Alviža (Alojzij; oko 1554–1634). Markantun je 1583. i 1588. bio pučki prokurator i izaslanik, 1587. zastupnik pastirâ, a 1606. i 1608. posrednik u ime vlasnikâ trata i poreznik na Visu. Kao odvjetnik zastupao je 1628. Antuna Hektorovića. Prema obiteljskim posjedovnim ispravama, pohranjenim u Arhivu Boglić-Božić u Hvaru (»kodeks Ivanić«), nasljedstvom, prihodima od nekretnina, trgovinom te ženidbom s Marijetom Peribonio stekao je više kuća i zemljišta u Hvaru i Starom Gradu. U više spisa istupao je s braćom ili u njihovo ime, pa se pretpostavlja da su živjeli u stanovitoj široj obiteljskoj zajednici; i u popisu stanovništva Hvara iz 1673. u zajedničkom se kućanstvu spominju braća Ivanić. Kao student u Padovi, Jerolim je 1587. u čast novoga mletačkoga kneza održao govor na latinskom jeziku i tiskao ga (In adventu illustrissimi viri Georgii Contareni ad praeturam Patavinam) te 1589. ondje doktorirao iz obaju prava. God. 1600. bio je poslanik hvarske općine, a 1627. kao pučki prokurator branio je njezine interese. Unatoč protivljenju starijega plemstva, osobito obitelji Gazarović i Jakša, Jerolim i Petar odlukom su mletačke vlade 1636. postali članovima hvarskoga Velikoga vijeća. Petar je imao sina Ivana – možda istoga sa studentom padovanskoga Sveučilišta koji je ondje 1611. i 1613. imao grb – s čijim je sinom Ivanom ta obiteljska grana izumrla. Alviž je 1597. bio potvrđen za hvarskoga kanonika primicerija. Upravljao je crkvenim nadarjima, među kojima od 1598. onim hvarske crkve sv. Kuzme i Damjana, gdje je na oltarnoj pali portretiran kao donator. Obiteljsku lozu nastavili su Markantunovi sinovi Gabrijel (1590–1655), Alviž, Matij i Jerolim. Kanonika arhiđakona i doktora obaju prava Gabrijela zbog zemljišnoga je spora ubio plemić Jerolim Vitaljević Vidali. God. 1646. Jerolimov sin Markantun (rođ. 1628) oženio se Ursulom iz hvarske plemićke obitelji Fazanić. Kad su Fazanići potkraj XVII. st. izumrli, Ivanići su se prozvali Ivaneo-Fasani (Ivanei-Fasani). Markantunovi sinovi bili su Jerolim, Gabrijel i Vicko (u. 1708). Potomnji je bio hvarski kanonik; s bratom Jerolimom dao je 1692. podignuti oltar sv. Josipa u hvarskoj katedrali. U Sveučilištu u Padovi postavljen je 1675. Jerolimov natpis s grbom. Njegovi sinovi Markantun, Vicko, Gabrijel i Jakov nisu ostavili potomstva, a od šest sestara udala se samo Ursula, za hvarskoga plemića nastanjenoga u Visu, Julija Jakšu. Posljednja pripadnica obitelji, Antonija, umrla je 1788. Imanje je većim dijelom naslijedila obitelj Boglić, u koju se udala Ursulina unuka Ursula-Ursina Jakša, dok su viški posjedi pripali Jakšama. — Ivanići su već u XV. i na poč. XVI. st. stekli veliko bogatstvo, koje se osim na zemljoposjedu temeljilo na ribarstvu i pomorskoj trgovini. U to su se doba članovi obitelji bogatili i unosnim zakupom općinskoga poreza na ulov plave ribe. Pri podjeli imanja 1518. navode se njihove brojne zemlje u Starogradskom polju, a imali su više kuća u Vrbanju, vrbanjskoj naseobini i luci Vrboskoj, Starom Gradu, Hvaru te na Visu. Potkraj XVI. i na poč. XVII. st. postali su jednom od najimućnijih hvarskih građanskih obitelji, bogatstvo im je postalo poslovično (»Ivanićevo blago«) te im je omogućilo stjecanje intelektualnih zvanja, naposljetku i postizanje plemstva.