BERNARD

BERNARD, dubrovački nadbiskup (Dubrovnik ?, sredinom XII st. — ?, između 1216. i 1218). Za dubrovačkog nadbiskupa izabrao ga je papa Klement III. Podijelivši mu palij i potvrdivši mu sva metropolitanska prava koja je imao njegov prethodnik nadbiskup Tribun Micheli (umro oko 1189), Papa je 25. XI 1189. uputio pismo raškomu velikom županu Nemanji i braći mu Stracimiru i Miroslavu, a drugo Dubrovčanima preporučujući im da Bernarda dostojno prime. Početkom 1190. B. kao nadbiskup potvrđuje odluku gradske skupštine o slobodnu boravku stranaca dužnika i svih delinkvenata u Dubrovniku za svetkovanja blagdana sv. Vlaha. Održavajući dobre odnose s banom Kulinom, za čijeg je vladanja Bosanska biskupija postala sufragan Dubrovačke nadbiskupije, B. je na Kulinovu molbu posvetio dvije crkve u Bosni. Domaći izvori također govore o Bernardovoj posveti crkve Sv. Kuzme i Damjana u Zahumlju. Prema ispravi od 4. V 1195, u dubrovačkoj je katedrali zaredio izabranoga bosanskog biskupa Radogosta, koji je, ne znajući latinski – kako bilježi J. Rastić – položio prisegu vjernosti dubrovačkom nadbiskupu »in lingua slava«. Zbog nekih prijepornih pitanja o valjanosti tog ređenja, s Bernardom se sporilo dubrovačko svećenstvo. Iz pisma pape Inocenta III splitskom nadbiskupu Bernardu (21. XI 1202) doznaje se da je ban Kulin, optužen zbog zaštićivanja krivovjeraca, uputio u Rim poslanstvo na čelu s dubrovačkim nadbiskupom Bernardom. Njegovim posredovanjem Kulin moli Papu da pošalje u Bosnu svog predstavnika koji će ispitati vjerske prilike i prosuditi o pravovjernosti optuženih. Dugogodišnje raspre i borbe između Bara i Dubrovnika za metropolitanska prava i za sufraganske biskupije, u Bernardovo su se vrijeme zaoštrile ne samo u okvirima crkvenosti nego i u političkim odnosima između Nemanjića i Dubrovnika. Trajno uznemiravan tim sukobima, B. je napustio grad i nadbiskupiju. Podaci o godini njegova odlaska u domaćim se izvorima i literaturi ponešto razlikuju. J. Lučić iznosi da se to zbilo nakon što je papa Inocent III uspostavio Barsku nadbiskupiju i podijelio palij barskom nadbiskupu Ivanu. Kako je time Dubrovačka nadbiskupija izgubila podređene biskupije na južnom Jadranu, Dubrovčani za to okriviše Bernarda i prisiliše ga da odstupi s položaja dubrovačkog nadbiskupa. God. 1202. ili 1203. Inocent III dopušta dubrovačkom Kaptolu da izabere drugog nadbiskupa, ako se u roku od mjesec dana ne vrati B. koji je već više od četiri godine bio izvan nadbiskupije. Isti Papa javlja 18. VI 1203. Kaptolu da je B. u njegove ruke položio čast dubrovačkog nadbiskupa, a već prije (15. V 1203) piše engleskom kralju Ivanu bez Zemlje da je biskupiju u Carlisleu dodijelio dubrovačkom nadbiskupu Bernardu koji je ondje bio u životnoj opasnosti. S tim imenovanjem suglasio se Ivan bez Zemlje 10. I 1204. Kako navodi Eubel, carlisleska biskupska stolica bila je 1216. vakantna, 27. IV 1218. B. se spominje kao pokojni, a 24. II 1219. naslijedio ga je biskup Hugo. — Bernardovo napuštanje nadbiskupije te neodređeni i nedostatni podaci o vremenu njegova izbivanja mogli su biti povod dvojbenim podacima o trajanju njegova biskupovanja i pomutnjama o upravljanju dubrovačkom crkvom. Tako se u nekim kronotaksama dubrovačkih biskupa i nadbiskupa u kratkom razdoblju krajem XII i na samom početku XIII st. dvaput navodi ime Bernard, prvi put od oko 1189. do oko 1191, a drugi put od oko 1197. do oko 1203, što se zacijelo odnosi na istu osobu. Kao nasljednici prvospomenutog Bernarda spominju se nadbiskupi Salvin (oko 1191) i Gauson (oko 1197), a prema Eubelu, Bernarda je, nakon što je premješten u Carlisle, na dubrovačkoj nadbiskupskoj stolici naslijedio Leonard iz Venecije.