BRONZA

BRONZA, peraška pomorska obitelj. Pripadala je bratstvu Šilopića (Sillopi), jednome od dvanaest peraških bratstava. Prema Andriji Baloviću (Annali di Pirusto), obitelj je doselila u Perast iz Skadra 1444. U peraškim dokumentima njezini se članovi navode od druge pol. XVI st. Trgovali su na Mediteranu i uz evropske obale Atlantika te ratovali u mletačkoj ratnoj mornarici. God. 1565. u jednome kupoprodajnom ugovoru (knjige dubrovačkog notarijata) spominje se Marko Nikolin kao vlasnik jedrenjaka. Šezdesetih godina XVI st. zaplijenili su uskoci kod otoka Molata robu s brigantina Luke Nikolina, koji je prevozio tekstil i runo iz Lješa (Lezh) u Albaniji u Anconu. On je 1570. sudjelovao s Peraštanima i njihovim brodovima u pljačkaškom pohodu na poluotoku Pelješcu. God. 1591. Marko (tada pokojni) i brat mu Matija navode se kao vlasnici galijuna. God. 1600. stekao je zasluge u službi Venecije kapetan Martin, a isto tako Jakov i Luka. Za kandijskoga rata (1645–69) iskrcao se 1666. Ivan u zaljevu Suda (Soúdha) na Kreti, koju su gotovo u cijelosti držali Turci. Istaknuo se u borbi oko otočića Sapiéntze kod Peloponeza s brodom turskog zapovjednika ratne mornarice (kapudán-paša) te u više sukoba s brodovima sjevernoafričkih gusara. God. 1668. zapovijedao je mletačkim ratnim brodom »Costanza Guerriera«. Nakon uspostave mletačke vlasti u Herceg-Novom (1687), imenovan je zapovjednikom gradske luke. Potkraj XVII i u prvoj pol. XVIII st. u obitelji je više pomoraca trgovalo na svojim ili zapovijedajući mletačkim brodovima: Martin (spominje se 1686–1720), Marko (spominje se od 1710; smrtno ranjen u sukobu s ulcinjskim gusarima kod Drača) te Tomo, Krsto, Petar, Tripo Ivanov i dr. Prema popisu izgubljenih peraških brodova (1691–1740) Tripa Balovića (objavio I. Zloković), u sukobima s gusarima izgubili su brodove Tomo i Krsto. U prvoj pol. XVIII st. isticali su se kao trgovci i pomorci braća Ivan (1672–1749) i Matija (1678–1751). Za mletačko-turskog rata (1714–18) u mletačkoj vojnoj službi osiguravali su plovne putove u vodama Jadrana, a 1716. istaknuli se u borbama kod Krfa te kod Butrinta u Albaniji. Trgovali su po Sredozemlju ploveći na vlastitim brodovima; dva je Ivan dao graditi u Rovinju (1727) i Veneciji (1736), udružujući se s mletačkim brodovlasnicima. Mletački Senat odlikovao je oba brata za uspjehe u sukobima s turskim i gusarskim brodovima na moru: Matiju 1726. zlatnom kolajnom, a Ivana naslovom viteza Sv. Marka (»cavaliere«; dukal od 4. XI 1730). Matija je 1747. bio sudac, a Ivan 1748. kapetan (načelnik) u Perastu. A. Kačić Miošić pjeva o junaštvu »Bronze kavalira« (M. Bošković drži da se to odnosi na Ivana iz XVII st., ali on nije imao naslov »cavaliere«). Josip (1722–1784), sin mlađeg Ivana, studirao je u Padovi. Bavio se pomorskom trgovinom koristeći i kapital mletačkih poslovnih ljudi; plovio je Jadranom, Sredozemljem i uz evropske obale Atlantika. Bio je vješt pomorac i obrazovan čovjek; za obranu od napada na moru koristio se primjerima iz vojne taktike starijih razdoblja. Za uspješnu borbu protiv turskih gusara 1747. nagrađen je naslovom viteza Sv. Marka. God. 1749. zarobili su ga alžirski gusari s posadom i brodom (»Santissima Vergine delle Grazie«) na povratku iz engleske luke Falmouth kod otočja Berlengasa uz portugalske obale. Poznato je njegovo pismo upućeno 3. travnja iste godine iz Alžira neimenovanom poslovnom drugu i suvlasniku (ili vlasniku) broda s opisom događaja (tiskano u talijanskom izvorniku kao letak s. a., s. l.; tekst letka objavio C. Fisković, a u djelomičnu prijevodu I. Antović, pogrešno navodeći osobno ime Lorenzo i godinu 1750, te u cijelosti G. Brajković i M. Milošević). Nije poznato kako i kada se vratio u rodni grad, gdje je obavljao javne službe. Prema zapisima Tripa Smeće (Smecchia, Smekja), što se čuvaju u Nadžupskom arhivu crkve Sv. Nikole u Perastu, Josip je na zahtjev mletačkog Senata izradio opsežan kodeks trgovačke mornarice iz kojega je Senat 1788. dao tiskati izvod, što je postao normom mletačkim podanicima. Zanimao se za povijest te nabavljao knjige s toga područja; a sugrađanina A. Balovića poticao na pisanje peraških anala. F. Visković spominje Josipov portret (danas izgubljen). Josip je opjevan u narodnoj pjesmi, a njegovi podvizi, kao i oni oca mu Ivana i strica Matije, opisani su u djelu iz XVIII st. Benemerenze della communita et universita di Perasto (Venecija s. a. – vjerojatno 1758; objavio G. Stanojević). U popisu pomorskih kapetana i njihovih brodova u Boki kotorskoj, sastavljenom po nalogu mletačkih vlasti početkom 1790, navedeni su Peraštani Matija Antunov i Krsto Antunov (s vašelima), Tripo Antunov (s pulakom) i Tomo Grgurov (s kekijom). Tomo (možda isti), bio je 1797/98. sudac u Perastu. Oko 1850. spominje se u Perastu Ivan. Obitelj je izumrla u XIX st. — Obiteljski arhiv pohranjen je u Nadžupskom arhivu crkve Sv. Nikole u Perastu, gdje su Bronze imali i palaču (nazivana »Bronzinom kućom«; danas ruševna). U muzejskoj zbirci uz crkvu Gospe od Škrpjela na otočiću pred Perastom izložene su slike brodova kojima su zapovijedali; njihovi podvizi prikazani su i na crtežima što ih C. Fisković pripisuje Juliju Baloviću (zbirka u Balovićevu djelu Pratichae schrivaneschae, rkp. iz 1695. u Arhivu Zavoda za znanstveni rad Istraživačkog centra JAZU u Splitu). U Zavičajnom muzeju u Perastu nalazi se više njihovih portreta.