GRGUR

GRGUR (Gregorije, Gregorius), prokonzul, protospatar i strateg sveukupne Dalmacije (najvjerojatnije Zadar na prijelomu X/XI. st. — ?, o. 1040). Sin je ili unuk Madija I. iz patricijske obitelji Madijevaca. G. se spominje u zadarskim ispravama 1033–1036. vezanim uz pisarnicu sv. Krševana. Grgurovo ime s titulom prokonzula uklesano je na vijenac ciborija, koji je u odlomcima pronađen 1891. u zvoniku zadarske katedrale. V. Brunelli prvi je pretpostavio da se ciborij prvotno nalazio u crkvi sv. Petra »in foro« na Narodnom trgu. Natpis je uklesan u dva reda na gornjoj vertikalnoj i donjoj zakošenoj plohi. Vijenac je sačuvan u dva dijela od kojih je jedan sa strane oštećen tako da nedostaju dijelovi natpisa. Natpis u stihovima donosi zavjet visokoga bizantskog dužnosnika. Njegov sadržaj »zorno otkriva duh toga vremena i shvaćanja samoga investitora. On, naizgled ponizno izjavljuje kako sv. Petru daje malo, no za to malo, pro parvis, od svog zaštitnika očekuje bogat uzvrat: magna munera, više od onoga što je dao« (Ž. Rapanić, 1987). Natpis glasi: O PRINCEPS PETRE PRINCIPUM, CAELESTIS AULAE CLAVIGER, / DEVOTIONIS SUSCIPE MUNUSCULUM, QUOD VO[VERAM] / PROCONSUL EGO INFIMUS, GREGORIUS QUI NOMINOR, / UT PIE MICHI CONFERAS PRO PARVIS MAGN[A MUNERA]. (O Petre, prinče prinčeva, ključaru dvora nebeskih / odanog primi štovanja darak taj što ga obećah. / Prokonzul ja sam ponizni, Grgurom sebe nazivam, / milosno da mi uzvratiš za malo mnogim darov’ma). Ciborij je ukrašen pleternim motivom, a u trokutastom polju ispod natpisa i pleterom urešenog luka javljaju se životinjski motivi. S paleografskoga gledišta dijelove natpisa usporedio je M. Šeper s natpisom na Višeslavovoj krstionici pokušavajući, čini se, s nedovoljno dokaza prema Grgurovu ciboriju datirati krstionicu u XI. st. U zadarskoj ispravi od 13. II. 1036. kao i u još jednoj ispravi iz iste godine G. kao svjedok nosi titulu protospatara i stratega, dok se u potvrdnici Petra Krešimira IV. iz 1067, kojom on potvrđuje darovnicu Mihajla Krešimira II. da se Diklo daruje benediktinskom samostanu sv. Krševana u Zadru navodi kao »Iaderensis prior et imperialis patrikyus ac tocius Dalmacie stratigo«. Isprava je bila sačuvana u kartularu sv. Krševana, koji je od 1928. zagubljen. Iako se u vjerodostojnost isprave za Diklo posumnjalo (Nada Klaić), ipak u titule koje se pridaju povijesnim osobama u eventualno krivotvorenim ispravama nije bilo sumnje. Kada je J. Ferluga 1957. poistovjetio Grgura – do tada ga se smatralo bratom – s Dobronjom koji, prema Kekaumenovu Strategikonu, u više navrata posjećuje bizantske careve u Carigradu da bi pri posljednjem posjetu bio zajedno sa ženom i sinom utamničen te poslije umro u zatvoru, prihvatila je to N. Klaić u svojim sintetskim pregledima povijesti Hrvata odn. povijesti Zadra. Tom poistovjećivanju suprotstavio se S. Antoljak, N. Budak pokazuje izvjesno kolebanje, a I. Goldstein ga navodi ali ne prihvaća. Poistovjećivanje Grgura i Dobronje potpuno mimoilazi i Rapanić.