BENEŠA

BENEŠA (Benešić, Benessa), plemićka obitelj u Dubrovniku. Prvi se spominje Petar Beneša (početkom XIII st.), koji je, prema kronikama iz XV i XVI st., stajao na čelu urote stanovite promletačke stranke protiv kneza Damjana Jude (1205). Poslije tog događaja počela je u Dubrovniku mletačka vrhovna vlast koja je trajala do 1358. Iste kronike navode da ta obitelj potječe iz Kotora, ali arhivska vijest o knezu Beneši u Kotoru (1200) vjerojatno se odnosi na osobno ime, premda neki povjesničari misle da je on rodonačelnik dubrovačke obitelji Beneša. U dubrovačkim arhivskim dokumentima prvi se od obitelji spominje Simon Benessa (1243). Glavna loza nastavlja se od Simonova sina Andrije, a od Simonova sina Vita razvila se sporedna strana Bacante, budući da je Vitov sin Simon imao pridjevak Vacant (spominje se 1281–1312). Daljnji njegovi potomci prezivaju se Bacante, a posljednji se od ove grane spominje Simon (1408). U latinskim dokumentima obitelj se navodi kao Benessa, ali u ćirilskim dokumentima (od 1253–1466) upotrebljava se oblik Benešić. U jednomu takvom ugovoru iz 1253. između Dubrovnika i bugarskog cara Mihajla Asena spominje se Andrija Benešić kao član velikog vijeća. Od XIV do XVII st. obitelj je dala više značajnijih ljudi. Kanonik → Andrija B. bio je od 1293. do 1324. dubrovački notar, Sime, zvan i Simon Benešić bio je jedan od poslanika kod srpskog cara Dušana, koji je na njihovu intervenciju izdao u Novom Brdu nedatiranu ćirilsku ispravu kojom se Dubrovčani oslobađaju carine kod Trebinja. — Dimko Benešić bio je s Vitkom Gučetićem poslanik kod kralja Tvrtka kad je svojom ćirilskom poveljom u Bobovcu 1375. oslobodio Dubrovčane plaćanja carine, a spominje se i u ispravi iz 1399. kad je Dubrovačka općina udijelila bosanskom kralju Stjepanu Ostoji plemstvo. U ćirilskoj ispravi od 29. VI 1419, kojom Dubrovačka općina prima u svoje plemstvo vojvodu Sandalja Hranića, spominje se Meto Benešić, a imenom Matko i u sličnoj ispravi od 20. V 1420. U XV st. živio je i → Frano B., kojega spominju suvremenici kao latinskog pisca. Istaknuti latinski i grčki pjesnik bio je → Damjan B. Paskvalov (1477–1539), a njegov sin → Matija (1530–1599) pisao je pjesme i filozofske traktate. Matijin sin → Šimun sastavio je pravni zbornik (1581). Potkraj XVI st. živio je pjesnik i sakupljač narodnih poslovica → Stjepan. Njegov sin – diplomat → Petar, u XVII st. u službi na papinskom dvoru u Rimu, zastupao je tamo i interese Dubrovačke republike. Podaci o ovoj izumrloj obitelji zabilježeni su u više zbirki ispravâ Historijskog arhiva u Dubrovniku.