BENEŠA, Petar

BENEŠA, Petar, diplomat (Dubrovnik, 1586 — Rim, 9. VI 1642). Sin je Stjepana, pjesnika. U Dubrovniku prima temelje književnog odgoja, sedam godina studira filozofiju i teologiju na Rimskom kolegiju, zatim pravo u Bologni, gdje je promoviran »in utroque.« U Rimu je s Marinom Getaldićem proučavao geometriju i matematiku (tu je 1630. dao tiskati njegovo djelo De compositione et resolutione mathematica). Čim se vratio u Dubrovnik, još prije ređenja za svećenika 24. IX 1611, nadbiskup Fabije Tempestivo imenovao ga je svojim vikarom. Nakon izbora kardinala Maffea Barberinija za papu Urbana VIII, novi državni tajnik Lorenzo Magalotti doveo ga je 1623. u Državno tajništvo, u kojem je B. ostao cijeli život s nikad jasno određenim statusom. Isprva mu je Magalotti povjerio da sa stanovitom autonomijom vodi običnu i šifriranu korespondenciju s nuncijaturama u Madridu, Parizu, Kölnu, Veneciji i Švicarskoj, da čuva spise tekućeg arhiva Državnog tajništva, da ga zastupa u papinskim audijencijama i u odnosima s kardinalom-nećakom Francescom Barberinijem, kome je B. bio privatni tajnik 1626/1627. i 1630. Od 1627. Benešu je istiskivao Lorenzo Azzolini, kome je Urban VIII povjerio isprva državne dopise, a nakon udaljenja Magalottija u Ferraru (1628) upravljanje Državnim tajništvom. Nakon Azzolinijeve smrti (1632) B. je, podređen F. Barberiniju, upravljao Državnim tajništvom do 1634, kad je Tajništvo preuzeo Francesco Adriano Ceva. God. 1636. imenovan je glavarom tajništva papinskoga poslanstva kardinala Marcija Ginettija na konferenciji u Kölnu za sklapanje »općeg mira« u tridesetogodišnjem ratu (1618–1648); B. je za šefa poslanstva Ginettija redigirao diplomatsku instrukciju, znamenitu po obrađenim problemima (nesvrstanost, metode nastupanja). Međutim, Ginetti, kako se B. tuži u izvještaju Urbanu VIII, instrukciju nije uopće pročitao, pa je B., navodeći zdravstvene razloge, zatražio dopuštenje da se vrati u Rim, kamo je stigao 1639. i nastavio raditi u Državnom tajništvu (korespondencija s nuncijaturama u Kölnu i Beču, održavanje veze s drugim dikasterijima, a imao je udjela u pitanju crkvenog odobravanja novoosnovanoga redovničkog instituta engleskih dama koje je utemeljila Marija Ward). B. je također bio predstavnik Dubrovačke Republike kod Svete Stolice (1626. uredio je da Francesco Barberini bude imenovan protektorom Republike u Rimskoj kuriji; nastojao je da se ostavština biskupa Tome Natalića Budislavića privede svojoj svrsi tj. osnivanju hrvatskog kolegija u Garganskom gorju i dr.). U Kongregaciji za propagandu vjere sudjelovao je u pripremanju slavenskih obrednih knjiga za tisak (Levakovićev misal i možda hrvatski lekcionar za Dubrovnik). Pobrinuo se za teološku i pravnu naobrazbu Stjepana Gradića, uveo ga u diplomaciju i krug rimskih humanista, namro mu svoju ostavštinu koja je zajedno s Gradićevom predana Vatikanskoj knjižnici. Obojica su održavali tijesne veze s rimskom hrvatskom kolonijom oko Zavoda Sv. Jeronima i bili istaknuti predstavnici dubrovačke diplomacije u XVII st.