Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BERNARD, splitski nadbiskup i teološki pisac (Perugia, oko 1140 — Split, 1217). Kao učeni monah benediktinske opatije Santa Maria de Farneto (biskupija Chiusi, Toskana) često je u papinskim diplomatskim poslanstvima boravio na ugarskom dvoru, gdje je stekao velik ugled te ga je kralj Bela III odabrao za odgojitelja i učitelja svome sinu Emeriku i imenovao ga opatom samostana u Boldvi blizu Ostrogona (Esztergom). Kad se na povratku iz Ugarske u Rim 1197. ili 1198. zaustavio u Splitu, Kaptol ga je, zbog njegovih veza s ugarsko-hrvatskim kraljem Emerikom, izabrao za splitskog nadbiskupa. U Split je kao nadbiskup stigao najvjerojatnije 1200, jer papa Inocent III nije isprvice htio potvrditi izbor. Kao splitski nadbiskup B. se oštro protivio širenju katarsko-patarenske hereze protjeravši iz Splita i Trogira njezine sljedbenike, braću Mateja i Aristodija (Zorobabelove sinove) s drugovima, kojima je dao utočište bosanski ban Kulin. No, čini se da se B. u vjerske prilike u Bosni nije izravno miješao. Prema Tomi Arhiđakonu, pomagao je 1204. Zadranima da se oslobode mletačko-križarske vojske, a za uzvrat Mlečani mu srušiše palaču s utvrdom u Vranjicu. U Ugarskoj je »zajedno s drugim biskupima kraljevstva« okrunio za kralja Emerikova maloljetna sina Ladislava III. Premda je 1205. odbio prisustvovati krunidbi kralja Andrije II, ipak je od njega dobio potvrdu svih prava i posjeda splitske crkve. Putovao je u Rim; prvi put radi rješavanja spora s Kaptolom, a drugi put radi sudjelovanja na IV lateranskom koncilu (1215). — Toma Arhiđakon, koji je Bernarda osobno poznavao, prikazuje ga kao učena teologa »vir scholasticus«, ljubitelja knjiga, pisca nekog traktata protiv heretika i sastavljača knjige propovijedi. D. Farlati držao je da su ta djela izgubljena, dok D. Kniewald misli da je sačuvan manji ulomak iz djela protiv heretika, a A. Jadrijević drži da je knjiga njegovih propovijedi sačuvana u Kodeksu (626. ser. C) u riznici splitske katedrale. Taj kodeks sadržava osam Origenovih homilija i trideset propovijedi, uglavnom kompilacija prema govorima crkvenih otaca, navlastito Grgura Velikoga. U splitskoj katedrali dao je B. podići novi oltar Sv. Staša i u novu raku premjestiti svečeve kosti, a za relikviju glave dao je izraditi poseban srebrni relikvijar (1210). Pripisuju mu se dva latinska stiha uklesana 1210. na spomenutom oltaru: »Hoc Tibi Bernardus primas altare sacravit Martyr Anastasi, quem tenet ista quies«. To je prva izričita potvrda uporabe naslova primas kod splitskih nadbiskupa. U njegovo vrijeme izradio je majstor Buvina vratnice splitske katedrale.

LIT.: Daniele Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 229–243. — Toma Arhiđakon: Historia Salonitana (uredio i izdao F. Rački). Zagreb 1894, 78–90. — Dragutin Kniewald: Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. Rad JAZU, 1949, 270, str. 25. — Atanazije Matanić: De origine tituli »Dalmatiae ac totius Croatiae primas« studium historico-criticum. Rim—Sublaci 1952, 69–70. — Ante Jadrijević: Djela Bernarda splitskog nadbiskupa (1140–1217). Službeni vjesnik Biskupije splitske i makarske, 11(1964) 1/2, str. 90–96. — Franjo Šanjek: Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku. Zagreb 1975. — Nada Klaić i Ivo Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — Grga Novak: Povijest Splita, 1. Split 1978 2.
 
Slavko Kovačić (1983)