Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KEGLEVIĆ, plemićka obitelj (XIV–XIX. st.). U vrelima su zabilježeni u patronimičkim oblicima Keglewyth, Keglewich, Keglewych, Keglevitz, Keglewycz, Keglyewicz, Keglyewych, Cheglouitz, Kheglawitsch, Keglowith, Keglowitsch, Kheglobitsch, Khöglobitsch, Kneglobitsch, Keglawitz, Keuglevich, Cegliefzich i Queglevitius, u XV. st. i s pridjevkom Porički (de Porychan, Porechan, Porichan), prema posjedu u distriktu Unašice (Kninska županija), a od kraja XV. st. s pridjevkom Bužimski(de Bwsyn), prema gradu Bužimu (Zagrebačka županija). Pripadnici obitelji pred turskom su se opasnošću iselili iz Kninske županije na prostor Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije, potom i u Ugarsku, što je u XVII. st. dovelo do podjele na hrvatsku i ugarsku granu. Oni iz hrvatske grane u javnom su se životu najčešće isticali kao vojnici. Orođivali su se sa znamenitim plemićkim obiteljima, poticali kulturna nastojanja te bili nositelji patronatskoga prava nad crkvama i župama u Hrvatskom zagorju. U XVIII. st. postupno su se povukli iz javnoga života, posjedi su im se smanjili, a na poč. XX. st. s njima je izumrla jedna od najistaknutijih hrvatskih plemićkih obitelji. — Začetnik obitelji je Kegalj iz roda Prkalj (Perkal), sin Petra i unuk Budislava, koji su zabilježeni 1322. u sporu sa Stjepanom Dušićem iz roda Bilinjana oko posjeda između Krneze i Krbavacluga. Kegalj se spominje 1358, uz brata Martina i druge pripadnike roda, kad im ban Ivan Ćuz vraća selo Brdari u Zrmanji koje im je oduzeo krbavski knez Grgur Kurjaković. God. 1365. spominje se njegov posjed koji graniči s posjedom Vidčeselom. Sin mu Stjepan (u izvorima do 1436) zabilježen je 1396. u odluci o oslobađanju članova roda plaćanja jednoga dukata godišnje, koje im je nametnuto za Tvrtka I. Kotromanića, te ponovo 1412, kad je od kralja Žigmunda Luksemburgovca u Modrušu tražio potvrdu povelje iz 1396. Od pol. XV. st. pripadnici obitelji u vrelima su ponajviše zabilježeni kao sudionici sporova s kraljevskim Vlasima oko posjeda nekoliko sela (Konjšćica, Brdari, Bahčići i Krivonos-Vidčeselo). Pred sudbenim stolom u Kninu 1435. tužbu protiv Vlaha dobili su Stjepan i njegovi sinovi Šimun i Nenad, a posjede je potom ban Petar Talovac u Kninu 1444. dosudio Šimunovoj udovici Klari i njihovu sinu Šimunu (spominje se 1444–94). Tu je odluku 1446. potvrdio kraljevski namjesnik I. Hunyadi, a 1463. i kralj Matija Korvin. Šimuna ml. izuzeo je od plaćanja kunovine 1479, kad su navedeni njegovi posjedi Ramljane, Gornje Poričane, Besulja te dijelovi posjeda Donje Poričane, Kočevići, Pokorovnici, Prklji i Dobravoda. U obnovljenom sporu s Vlasima presudom iz 1486. većina je prijepornih posjeda pripala Šimunovim sinovima Ivanu (spominje se do 1510) i Petru (spominje se do 1489). Spor je završen 1489. podjelom kraljevskoga privilegija Šimunu i sinovima za posjede Brdare, Bahčiće i Konjšćicu. Šimun i Ivan ponovo se spominju 1494. prilikom kupnje nekih čestica u distriktu Unašice. Te je godine Ivan stekao i posjede Jurja Mikuličića, supruga njegove sestre Jelene (spominje se 1494–1510), koji ga je pred Kninskim kaptolom adoptirao i za 5000 zlatnih forinta prepustio mu gradove Bužim i Ostrovicu te mnogobrojne posjede u Lapačkoj, Gackoj, Kninskoj, Lučkoj i Nebljuškoj županiji, što je u svibnju potvrdio i kralj Vladislav II. Jagelović (u posjede uveden 1495). Nakon Mikuličićeve smrti 1497. kralj je Ivanu i njegovim sinovima na uživanje dao posjede Kostajnicu, Stabandžu i Čagliće u distriktu grada Krupe (Zagrebačka županija). Ivan se još spominje 1503. u svezi s nekom nanesenom mu nepravdom, 1509. u svezi s pogodbom s nećacima Petrom i Markom Pačićem te 1510, kad je sa sestrom darovao Otočkomu kaptolu zemlju u selu Kračanu. Ivanov sin, ban → PETAR, znatno je proširio obiteljske posjede i njihovo središte premjestio u današnje Hrvatsko zagorje (Krapina, Kostel i Lobor u Varaždinskoj županiji, Blinje u Zagrebačkoj, Bijela Stijena u Križevačkoj). Dioba posjeda Krapine i Kostela s Mihovilom Imreffyjem 1525. dovela je do stoljetnoga sukoba Keglevićâ s njegovim nasljednicima Székelyima. Petar je imao sinove Jurja (u. 1553), Ivana (u. prije 1547), Franju (u. 1558), Gašpara (u. 1552), Nikolu (spominje se 1539–57), Petra (u. 1566), Šimuna (u. 1578) i Matiju (spominje se 1539–84) te kćer Anu (spominje se 1525–46), a prema reljefu na nadgrobnom spomeniku u crkvi Blažene Djevice Marije u Pregradi, i Suzanu. Ana se udala za Gašpara Ernuszta, vlasnika Čakovca, Štrigove i čitavoga Međimurja te Đurđevca, Prodavića (Virja) i Koprivnice. Kako nisu imali potomaka, posjedi su nakon njegove smrti 1540. trebali pripasti kruni, no Petar ih je zaposjeo (u međuvremenu Anu dao udati za Ladislava Bánffyja), zbog čega ga je u rujnu 1546, sa sinovima Gašparom i Matijom i po kraljevu nalogu, zatočio ban Nikola Zrinski. Nakon predaje Čakovca i Štrigove, Gašpar i Matija oslobođeni su, a slobodno kretanje dopušteno je Jurju i Franji. Iduće godine sinovi su predali Đurđevac, Prodavić i Koprivnicu, a kralj im je u lipnju potvrdio sve posjede osim polovice posjeda Krapine, koju su 1548. otkupili od obitelji Székely. Malodobni je Franjo 1534. imenovan opatom Svete Marije u Topuskom, kojom je u početku u njegovo ime upravljao otac, potom on s braćom. God. 1557. imenovan je naslovnim bosanskim biskupom, a nakon njegove smrti opatija je vraćena kralju. Obrađen je kao glavni lik u Šenoinoj pripovijesti Opat i žetelica (Vienac, 1871, 5). Gašpar se spominje kao stolnik u službi češkoga kralja Maksimilijana Habsburgovca, s kojim je 1549–52. boravio u Španjolskoj na dvoru Karla V. Habsburgovca. Petar i Šimun zabilježeni su 1549. kao studenti na Bečkom sveučilištu, a 1550. na Padovanskome. Ondje se 1552. kao konzilijar ugarske nacije spominje i Nikola. God. 1557. kralj je Franji, Matiji, Nikoli, Petru i Šimunu potvrdio grad Kostel i polovicu svih posjeda Kostela i Krapine, a Matija i Petar kraljevom su darovnicom 1560. dobili i posjed Bužin u Varaždinskoj županiji. Matija, Petar i Šimun nazočili su 1563. krunidbi Maksimilijana II. Habsburgovca za hrvatsko-ugarskoga kralja u Požunu. U svibnju 1565. Petar je imenovan kapetanom u Győru i kraljevim povjerenikom na Hrvatskom saboru, a 1566. s Matijom je sudjelovao u obrani Kanizse, gdje je poginuo. Istodobno su se braća, osobito Matija, sve više sukobljivala s Lukom Székelyem i sinom mu Mihovilom; nasilja na krapinskim i kostelskim posjedima dovela su do međusobnih optužba pred Saborom. Sukob se zaoštrio za seljačke bune 1573, kad su Székelyi pljačkali posjede Keglevićâ i vjerojatno simpatizirali pobunjenike. Nakon gušenja bune Matija je organizirao banderij svojih službenika i seljaka (na čelu mu je bio i njegov brat Šimun), koji je opustošio posjede Székelya i drugih plemića oko Zaboka, Mirkovca i Gubaševa. U povodu tih događaja vodila se višegodišnja parnica, okončana Matijinom osudom 1579; presuda je izvršena 1581. oduzimanjem polovice krapinskih posjeda i razaranjem utvrđene kurije Šabac, nasuprot krapinskoj utvrdi. Nakon pada Bužima pod tursku vlast 1576. Matija je bio pod istragom, no zbog Maksimilijanove je smrti postupak obustavljen. God. 1579. sporio se sa Stjepanom Gregorijancem oko posjeda Bužin u Varaždinskoj županiji, 1582. u popisu je baruna koji se pozivaju na zajednički ugarsko-hrvatski sabor, a 1584. zabilježeno je da je završio gradnju utvrde Totuševine. Obiteljsku lozu jedini je od braće nastavio Šimun. On se istaknuo u protuturskim borbama 1569. kao kapetan banskih postrojba, a kraljevsku vojsku u Hrvatskoj i Slavoniji opskrbljivao je hranom sa svojih imanja. God. 1571. bio je prisjednik Banskoga stola u ime magnata, 1572. nuncij Hrvatskoga sabora pred kraljem i 1575–76. pred nadvojvodom Karlom, a 1574. nadzirao je utvrđivanje gradova u Slavonskoj krajini. Bio je kandidat za bana 1573. i 1574. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Pregradi, gdje je sačuvan dio nadgrobnoga spomenika što ga je podignula njegova udovica Magdalena Petheő de Gerse. Imali su kćer Anu, udajom koje je za Karla Székelya 1594. okončan sukob dviju obitelji, te sinove Ivana (u. 1619), Petra (u. 1602), Jurja (u. 1621) i Franju. Posljednji je prilikom vojne akcije u Ugarskoj potkraj 1594. pao u tursko zarobljeništvo, gdje je poslije prihvatio islam. Petar je bio kapetan Kanizse, a poginuo je u okršaju kraj Cernika. God. 1585. zabilježen je s bratom Ivanom kao sudionik Sabora. Ivan je 1596. bio kapetan Kraljevine, 1603. spominje se kao podban, 1614. jedan je od kandidata za bana, a 1618–19. član saborskoga povjerenstva za Vlahe. Ženidbom sa Suzanom Bay 1598. postao je vlasnikom posjeda u distriktu grada Ostrý Kameň (Eleskeő) i stekao prava na grad Devín (Požunska županija), što mu ga je 1608. kralj Rudolf II. Habsburgovac ustupio kao zalog za posuđeni novac. God. 1610. za 78 000 forinta primio je u zalog od Fridrika Székelya njegovu polovicu krapinskih i kostelskih posjeda. Imao je sina Franju (spominje se do 1658) i kćer Anu Mariju (spominje se do 1638), vlasnike Krapine, Kostela i kurije Dubrava. Ana Marija, udana za bana Žigmunda I. Erdődyja, oporučno je ostavila zemljište u Krapini za gradnju franjevačkoga samostana, o kojoj se brinuo Franjo i samostanskoj crkvi sv. Katarine darovao bočne oltare Majke Božje i sv. Franje. U samostanu su i danas njihovi portreti, a u crkvi obiteljska grobnica. Franjo je vjerojatno sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu, od 1627. spominje se kao kraljevski komornik, a 1657. kao savjetnik. Čini se da je potkraj života duševno obolio. Juraj je 1598–99. bio podban i veliki župan Zagrebačke i Križevačke županije. S bratom Ivanom 1608. nazočio je krunidbi Matije II. Habsburgovca. Spominje se kao vrhovni kapetan Veszpréma 1610–14, a 1620. naslijedio je brata u saborskom povjerenstvu za Vlahe i bio imenovan vrhovnim zapovjednikom hrvatske vojske. U braku s Katarinom Istvánffy (od 1599) imao je sinove Nikolu (1600–1642), vojskovođu i ljetopisca → PETRA, Žigmunda (u. 1662) i Stjepana (spominje se do 1673). Oni su 1622. razdijelili očevo imanje; Stjepan je dobio kaštel Goricu, Petar Lobor i kaštel Bistricu te prihode dijelova kaštela Dubovca i grada Krapine, Žigmund Sveti Križ Začretje i kuriju Kalinovec, a Nikola Vinicu i okolne posjede. Žigmund se 1620. spominje kao polaznik isusovačke akademije u Grazu. Služio je kao konjanički kapetan u Koprivnici 1649, a naveden je i kao kraljevski savjetnik te član nekoliko povjerenstava zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Imao je kćeri Juditu, udanu od 1646. za Franju Čikulina, Elizabetu (u. 1706), udanu od 1652. za Jurja II. Erdődyja ml., te Barbaru, udanu za Stjepana Orehovečkoga. Sestre su bile donatorice župne crkve sv. Vida u Brdovcu, a Elizabeta i kapele Marije Snježne u Kostanjevcu kraj Belca 1674, kapucinske crkve Svetoga Trojstva u Varaždinu 1701. i lepoglavskih pavlina. Petar i Nikola bili su 1618. na krunidbi Ferdinanda II. Habsburgovca za hrvatsko-ugarskoga kralja. Nikola se istaknuo u ratovima s Turcima i erdeljskim vojvodom Gabórom Bethlenom. God. 1636. imenovan je velikim županom u Torni te kapetanom utvrda Ónod i Diósgyőr. Jedan je od donatora franjevačkoga samostana u Krapini te začetnik ugarske grane obitelji. Petar je imao kćeri Katarinu i Evu, klarise u Zagrebu, odn. Požunu, te sinove Ivana (1634–1654), pavlina u Lepoglavi, i Ladislava (1627–1665). On se školovao u Zagrebu, Grazu i Beču, bio je vrhovni kapetan Egerszega, a 1655. postao kraljevskim komornikom te nedugo potom nazočio krunidbi Leopolda I. Habsburgovca. Njegova supruga Rozina Rattkay dala je u franjevačkoj crkvi u Krapini podignuti glavni oltar sa slikom sv. Katarine. Njihov sin → PETAR, banski namjesnik i veliki župan, imao je sinove Ladislava (spominje se do 1735) i Aleksandra (1706–1752) te kćer Kristinu Mariju, suprugu Josipa Rattkaya. Ladislav se nakon školovanja posvetio vojničkomu pozivu; spominje se kao nasljedni veliki župan požeški 1727. i podzapovjednik Koprivničke kapetanije 1732. Njegov sin Petar (1722–1749) otkupio je pri diobi imanja 1743. dvorac Sveti Križ Začretje od strica Aleksandra, od 1747. bio je veliki župan požeški, a 1748. zabilježen je i kao kraljevski savjetnik. Iz braka s Marijom Anom Walpurgom Drašković (od 1756. supruga Petra Troila Sermagea) imao je kćeri Josipu, udanu za Petra Nepomuka Sermagea, baštinicu Svetoga Križa Začretja i kuće u Zagrebu, te pjesnikinju → KATARINU (PATAČIĆ), baštinicu Kalnika, Gušćerovca, Popovca i kuće u Varaždinu. Aleksandar se školovao u isusovaca te baštinio vlastelinstvo Totuševinu (Topolovec). Od njegove djece istaknuli su se Ivana (od 1763. supruga češkoga grofa francuskoga podrijetla Ivana Žigmunda Harbuvala Chamaréa), Julije (rođ. 1739, spominje se do 1809) i Josip (1742–1813). Julije je zabilježen kao kraljevski komornik, a baštinio je Bežanec i Krapinu. Iz braka s Anom Petazzi imao je samo kćeri (Julijana, Josipa, Eleonora, Ana i Alojzija), pa su obiteljsku lozu nastavili potomci njegova brata. Josip je baštinio Lobor, Veleškovec i Totuševinu, 1783. spominje se kao kraljevski komornik, a 1811. kao veliki župan požeški i prisjednik varaždinskoga suda. Njegov sin Toma (1769–1850) posjedovao je 1840. imanja Lobor, Goricu, Veleškovec, Hijacintovo i alodijaturu Mače, a unuk Samuel (1812–1882), pravnik, obiteljsko je imanje opteretio dugovima. Njegov pak sin Oskar (1839–1918) bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, 1865–73. virilist, a 1892. član Narodne stranke. God. 1883. prodao je gorička dobra, a 1905. i ostala u Varaždinskoj županiji. Nije imao potomaka te je s njime izumrla hrvatska grana obitelji. — Osnivač ugarske grane obitelji, Nikola, imao je kćer Katarinu (udavala se za Mihovila Konjskoga te za Franju Petričevića, koji ju je dao ubiti u Gornjoj Stubici 1659) i sina Nikolu (u. 1701), koji se istaknuo u borbama protiv Turaka. Bio je veliki župan u Torni od 1662. i zapovjednik tvrđave Ónod. God. 1671. spominje se kao komornik Leopolda I, koji mu je 1687. podijelio grofovski naslov. Od njegove djece istaknuli su se kostajnički kapetan 1700. Žigmund (u. 1707) te Adam (u. 1713). On je 1676. polazio isusovačku akademiju u Grazu, potom u vojsci napredovao do čina potpukovnika, 1692. postao velikim županom u Torni, a 1695. kraljevskim savjetnikom i komornikom. Za zasluge u borbama protiv pristaša Ferenca II. Rákó­czyja kralj Josip I. imenovao ga je 1708. generalom. Od njegove djece s Marijom Petheő de Gerse istaknuo se Josip (u. nakon 1780), veliki župan u Torni od 1721, savjetnik Ugarskoga namjesničkoga vijeća 1735. te kraljevski komornik i savjetnik 1741. Sinovi njegova brata Gabrijela osnivači su dvaju ogranaka ugarske grane obitelji, pripadnici kojih su izgubili izravan doticaj s Hrvatskom. — Pripadnost se nijednoj grani ne može utvrditi za Ivana (1753–1799), husarskoga kapetana i sudionika Rata za bavarsku baštinu, i Jurja, pisca dvaju djela na Trnavskom sveučilištu 1771. Ugarskoj grani vjerojatno pripada Barbara Ana (Babette Keglevics) udana Odeschalchi (1780–1813), od 1795. u Beču učenica L. van Beethovena, koji joj je posvetio više djela. — Neki Keglevići potomci su ogranaka nastalih ranim grananjem: 1449. spominje se u svezi s pravnim činom Ivan iz sela Bilići (Psetska županija), kao nagradu za službu kralj Matija Korvin potvrdio je 1467. Petru »de Gradecz« posjede Gradec i »Zibzka« u distriktu grada Krupe na Uni, 1493. Vladislav II. Jagelović darovao ripačkomu kaštelanu Vuku i njegovim sinovima Mihovilu i Ivanu posjed Gašparov otok, Ferdinand I. Habsburgovac 1548. potvrdio Benediktu posjed Vino u krapinskom distriktu, koji je pak Beatrica Frankapan darovala Ambrozijevoj udovici Ursuli, a 1570–83. spominju se i Ambrozijevi potomci Adam, Gašpar, Magdalena, Katarina i Sofija. — Gradivo o hrvatskoj obiteljskoj grani čuva se u Arhivu HAZU, u kojem je dio negdašnjega obiteljskoga arhiva.

LIT.: M. Istvánffy: Historiarum de rebus Ungaricis. Coloniae Agrippinae 1622. — Calendarium Zagrabiense. Zagrabiae 1813–1842. — I. Kukuljević Sakcinski: Događaji Medvedgrada. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1854, 3, str. 64–69, 75, 119–124. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 6. Pest 1860, 151–160. — I. Kukuljević Sakcinski: Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II/2. Zagrabiae 1862, str. 76; II/3. str. 103, 105, 118. — Isti: Listine hrvatske. Zagreb 1863. — Isti: Opatija b. d. Marije u Topuskom. Književnik, 1(1864) str. 88–91. — C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 11. Wien 1864, 123–130. — M. Mesić: Gradja mojih razprava u »Radu«. Starine, 1873, 5, passim. — F. Rački: Gradja za poviest hrvatsko-slovenske seljačke bune god. 1573. Ibid., 1875, 7, str. 211, 214, 216–217, 280–281, 306–315, 318–322. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 1–3. Zagreb 1884–1889. — Isti: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu. Starine, 1885, 17, str. 200–202, 222; 1887, 19, str. 28–29, 40, 46, 59. — Isti: Bihać i Bihaćka krajina.Zagreb 1890, 144–153. — I. Kukuljević Sakcinski: Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1891, 188–189. — R. Lopašić: Spomenici Tržačkih Frankopana. Starine, 1892, 25, str. 275. — J. Janković: Pabirci po povjesti Županije varaždinske. Varaždin 1898, 22, 30, 39. 51. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 86. — S. Ortner: Povjest gradine i trgovišta Krapine. Zagreb 1899, 44–57, 152–156. — E. Laszowski: Hrvatske povjestne građevine, 1. Zagreb 1902, 210, 216 –218. — F. Šišić: Hrvati na bečkom sveučilištu od god. 1453–1630. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 5(1903) str. 169. — I. Bojničić: Darovnice kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku. Zagreb 1906. — V. Klaić: Krapinski gradovi i predaje o njima. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 10(1908–09) str. 15–28. — Diplomatički zbornik, 9. Zagreb 1911, str. 52–53; 18. 1990, str. 139–140. — J. Hartinger: Hrvatsko-slovenska seljačka buna godine 1573. Osijek 1911, 131–132, 165. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1–5. Zagreb 1912–1918. — Đ. Szabo: Spomenici kotara Krapina i Zlatar. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, 13(1913–14) str. 109, 112–113, 116, 121–123, 126, 128–129, 142, 156–158, 203. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1–3. Zagreb 1914–1917. — V. Noršić: Pogodbe između Petra Keglevića i Cecilije Drašković, abatise samostana sv. Klare u Zagrebu, glede isplate očinstva njegovoj kćeri Katarini. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 18(1916) str. 318–319. — V. Klaić: Acta Keglevichiana annorum 1322–1527. Zagreb 1917. — F. Šišić: Dva ljetopisa XVII. vijeka. Starine, 1918, 36, str. 353–389. — R. Horvat: Hrvatsko pismo Jurja Keglevića od god 1619. Nastavni vjesnik, 27(1919) 10, str. 404–405. — Isti: Iz oporuke Franje Keglevića g. 1655. Ibid., str. 405–406. — S. Belošević: Županija varaždinska i slob. i kralj. grad Varaždin. Zagreb 1926, 42–45, 53–55, 71–72. — V. Noršić: Regesta arkiva obitelji pl. Bedeković-Komorski. Vjesnik Kr. državnog arkiva u Zagrebu, 5(1931) str. 156. — M. Glojnarić: Sudbina Keglevićeva Loborgrada. Hrvatska straža, 6(1934) 295, str. 11. — Rodoslovlje obitelji grofova Keglevića od hrvatskog plemena Perkli, gospodari grada Kegla na Zrmanji u Dalmaciji. Glasnik heraldike, 1(1937) 2, str. 8–9. — E. Laszowski: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 15–17. Zagreb 1937–1941. — Isti: Pabirci iz obiteljskih arhiva Sermage i Josipović. Viestnik Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, 9–10(1941) str. 119–123, 142, 145. — V. Noršić: Poviest župe Bl. Dj. Marije u Zlataru. Zagreb 1942, 6, 11–12, 28. — A. J. B: Sličica iz Zagorja. Kostel grad i njegov vlastnik Tomaš grof Keglević. Nedjeljne viesti, 3(1943) 69, str. 3. — A. Oršić: Rod Oršića. Zagreb 1943, 25–26. — V. Noršić: Genealožki podatci o plemićkim porodicama iz matica župe Zlatar. Vjesnik Hrvatskog državnog arhiva, 11(1945) str. 187, 190, 196, 198–202, 204–205, 207, 216–217, 220. — B. A. Krčelić: Annuae ili Historija 1748–1767. Zagreb 1952. — L. Šavor: Regesti isprava iz arhiva porodice Keglević g. 1700–1853. Zbornik Historijskog Instituta JAZU, 1(1954) str. 251–406. — M. D. Grmek: Hrvati i sveučilište u Padovi. Ljetopis JAZU, 1957, 62, str. 361. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1–4. Zagreb 1958–1964; 6–12. 1968–1980. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog Instituta JAZU, 2(1959) str. 321, 339, 346; 3(1960) str. 571, 606, 636–638, 642; 4(1961) str. 468–469, 475, 479, 486, 507. — J. Adamček: Građa o susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu 1563–1574. Arhivski vjesnik, 7–8(1964–65) str. 178–184, 196, 202–203, 233–236, 240–241, 246–250, 304–306. — Isti: Novi dokumenti o ugušivanju seljačke bune 1573. Ibid., 10(1967) str. 69–115. — Isti: Nemiri na posjedima topuske opatije sredinom XVI st. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 283–285, 297–306. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1. Zagreb 1969. — J. Adamček i I. Filipović: Nova građa o seljačkoj buni 1573. Arhivski vjesnik, 14(1971) str. 229. — M. Schneider: Portreti 1800–1870 (katalog zbirke). Zagreb 1973, 84. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — I. Filipović: Ispisi iz središnjeg arhiva obitelji Erdődy u Središnjem državnom arhivu Slovačke u Bratislavi. Arhivski vjesnik, 21–22(1978–79) str. 191. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — P. Cvekan: Krapinski franjevci. Krapina 1980, 28–29, 38–59, 70–71, 93. — J. Adamček: Povijest trgovišta i vlastelinstva Krapine u doba feudalizma. Kaj,15(1982) 1, str. 13–14, 16–22, 29–32, 42–50, 55. — M. Schneider: Portreti 16 –18. stoljeća (katalog zbirke). Zagreb 1982, 126–128, 174–177. — I. Filipčić: Župa Pregrada. Zagreb—Pregrada 1983, 21–34, 83–87. — J. Adamček i dr.: Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII stoljeću. (Građa). Zagreb 1985. — Annali del Collegio ungaro-illirico di Bologna 1553–1764. Bologna 1988. — Zapisnici poglavarstva grada Varaždina, 1. Varaždin 1990; 6. 1995; 8–9. 2000–2003. — J. Cigler: Povjestnica župe sv. Vida u Brdovcu. Zaprešićki godišnjak, 1(1991) str. 51–53. — M. Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja. Zagreb 1991. — Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. Zagreb 1992, 157, 173. — F. Potrebica: Franjevci u Krapini. Kaj, 25(1992) 1/2, str. 106–109. — A. Vramec: Kronika vezda znovich zpravliena kratka. Zagreb—Varaždin 1992 (pretisak izd. Lublana 1578). — A. Gulin: Povijest obitelji Rattkay. Zagreb 1995. — M. Kruhek: Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb 1995. — A. Szabo: Velikaška obitelj Keglevića Bužimskih. Matica, 45(1995) 12, str. 2–5. — D. Miletić: Plemićki grad Kostel. Kaj, 30(1997) 3/4, str. 60–65. — M. Obad Šćitaroci i B. Bojanić-Obad Šćitaroci: Dvorci i perivoji u Slavoniji. Zagreb 1998. — G. Pálffy, M. Pandžić i F. Tobler: Ausgewählte Dokumente zur Migration der Burgenländischen Kroaten im 16. Jahrhundert. Eisenstadt 1999. — L. Crijević Tuberon: Komentari o mojem vremenu. Zagreb 2001. — J. Rattkay: Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zagreb 2001. — B. Grgin: Počeci rasapa. Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska. Zagreb 2002, 119–122, 210, 216. — T. Raukar: Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb 2002, 43–48. — D. Botica: Izvori za povijest sakralne arhitekture na području Vrbovečkog arhiđakonata (17.–19. stoljeće). Croatica Christiana periodica, 28(2004) 54, str. 47–48, 63–64. — I. Jurković: The Fate of the Croatian Noble Families in the Face of Ottoman Advance (disertacija). Central European University, Budapest 2004, 80–98, 347–364. — Štit, kaciga i plašt (heraldičko i sfragističko znakovlje iz fundusa DAVŽ-a). Varaždin 2005, 38, 48.
 
Ivan Majnarić i Maja Katušić (2009)