KEGLEVIĆ, Petar, hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (? — ?, 1554. ili 1555). Najbolje dokumentirani stariji pripadnik obitelji, u vrelima naveden i kao Cheglouitz, Keglevitz, Keglewich, Keglowith, Keglowitsch, Kheglobitsch, Khöglobitsch, Keglewych de Bwsyn, Cheglenus Dalmata, Queglevitius. Većina povjesničara držala ga je istovjetnim sa Šimunovim sinom i Ivanovim bratom Petrom, koji se u dokumentima spominje 1486–89, a prema M. Istvánffyju, sudjelovao je u Krbavskoj bitki. Prema I. Jurkoviću, međutim, taj je Petar u bitki smrtno ranjen, a kako se ne spominje ni u kraljevskim potvrdama novostečenih obiteljskih posjeda 1494. i 1497, zacijelo je jedan od Ivanovih sinova nazvan po njemu. Prvi je put zabilježen u vrelima kao družbenik podbana Baltazara I. Batthyánya 1513. Kapetan konjaništva Jajca bio je 1520. i 1522–26, a jajački ban 1521–22, istaknuvši se u borbama protiv Turaka. Franjo III. Héderváry založio mu je 1521. za 3500 florena kaštel Podvršje s posjedima (Požeška županija). Držeći to nezakonitim, kralj Ludovik II. Jagelović 1523. darovao je kaštel drugomu, zbog čega je K. oko prava vlasništva vodio spor. God. 1522. sukobio se s banom I. Karlovićem, koji je preuzeo njegov grad Bužim od ondje zatočenih pobunjenih turskih zarobljenika. Nakon turskoga zauzimanja Knina 1522. izgubio je obiteljske posjede u dolini Zrmanje. Te je godine zakupio grad Čaklovec (Križevačka županija), a Bernard i Ivan Tumpić od Zičana (1535. drugi je zabilježen kao Keglevićev šurjak) založili su njemu i njegovoj ženi Barbari (spominje se do 1554) za 1000 florena polovicu gradova Vranograča, Podzvizda i Čavice (Zagrebačka županija). Istodobno, kralj mu je darovao sve posjede tih triju gradova. U prosincu 1523. u Požunu je od Jurja Brandenburškoga za 13 000 florena kupio gradove Krapinu i Kostel te njihove posjede. Kako isplatu nije mogao obaviti sam, polovicu je svote dao Mihovil Imreffy te postao suvlasnikom gradova (prema ugovoru i s dopuštenjem kralja, u pol. 1525. dobio je Krapinu i polovicu posjeda obaju gradova). God. 1524–26. K. je dobio i Lobor (Varaždinska županija), Blinje (Novigrad, Wywar; Zagrebačka županija) i Bijelu Stijenu (Feyerkew; Križevačka županija). Nakon smrti Ivana Bánffyja tražio ih je kralj, no kako je za njih morao isplatiti 4228 florena, prepustio ih je svojemu dvoraninu i komorniku Kegleviću (uz to mu je 1525. darovao Lobor). Za sukoba oko prijestolja nakon poraza na Mohačkom polju 1526. na početku se K. držao po strani, no, vjerojatno radi očuvanja stečevine od pristaša Ivana Zapolje, pristao je uz Ferdinanda I. Habsburgovca i postao jednim od njegovih glavnih oslonaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Istodobno se sukobljivao s Turcima te sudjelovao u obrani Beča 1529. God. 1531. postao je velikim županom Varaždinske županije, 1533–35. bio kraljevski povjerenik (namjesnik) za Hrvatsku i Slavoniju, 1533. kralj ga je imenovao upraviteljem cistercitske opatije sv. Marije u Topuskom – upravlja od 1534. u ime malodobnoga sina Franje, imenovanoga opatom – te gradova Bihaća i Ripča. Nakon smrti susedgradskoga vlastelina Stjepana Deshaza, potkraj 1534. preuzeo je gradove Sused, Stubicu i Želin (u prvoj pol. 1535. predao ih egerskomu biskupu Tomásu Szalaházyju). Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban bio je od 1537. uz Tomu Nádasdyja, a od 1540. samostalno. God. 1538. kralj mu je darovao imanja oko Rakovca i Vrbovca, oko kojih se sporio s egerskim biskupom Ferencom Újlakijem i njegovim nećacima te im na poč. 1539. naknadio štetu. Za njegova banovanja Turci su 1538. zauzeli stratešku utvrdu Dubicu, a 1540. razbio je tursku postrojbu kraj Đurđevca. Nakon smrti Gašpara Ernuszta 1540, supruga njegove kćeri Ane, zauzeo je njegove posjede Čakovec, Štrigovu i čitavo Međimurje te Đurđevac, Prodavić (Virje) i Koprivnicu, tvrdeći da je skrbnik njegova nerođena djeteta. Kad je utvrđeno da Ana ne nosi dijete, kralj je pozvao Keglevića da posjede vrati kruni, što je odbio. Zbog toga i drugih nasilja lišio ga je 1542. banske časti, a zajednički ugarsko-hrvatski sabor u Požunu odredio je da ga se proglasi nevjernikom te kazni smrću i gubitkom svih imanja ako u roku od dva mjeseca ne preda prijeporne posjede. On je pak zatražio kraljevu milost, no nije napustio posjede, pa je kralj 1546. povjerio banu Nikoli Zrinskomu da mu ih oduzme i pritom u zamjenu za novčana dugovanja dao Zrinskomu Međimurje. Nakon vojnih sukoba i opsjedanja Keglevićevih gradova u srpnju i kolovozu 1546, Zrinski i kapetan Luka Székely 1. rujna zarobili su njega i njegove sinove Gašpara i Matiju pri pokušaju bijega iz Čakovca, nakon čega su zauzeti Čakovec i Štrigova. Naposljetku su sinovi oslobođeni i posjedi im 1547. potvrđeni, a u listopadu 1548. kralj je oslobodio i Keglevića, uz uvjet da bude pod njihovim nadzorom i ne izlazi iz grada što ga oni odrede. God. 1550. kralj je dopustio Kegleviću slobodno kretanje na vlastitim posjedima, a 1554. naložio mu je da dade zarediti sina Franju i preda mu opatiju u Topuskom, što je i učinio. Posljednji je put zabilježen kad je u studenom 1554. primio kraljeve izaslanike. U crkvi Blažene Djevice Marije u Pregradi čuva se njegov nadgrobni spomenik.
LIT.: M. Istvánffy: Historiarum de rebus Ungaricis. Viennae—Pragae—Tergesti 17584. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 6. Pest 1860, 154–156. — I. Kukuljević Sakcinski: Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I/3. Zagrabiae 1862, 28–30. — Isti: Listine Hrvatske. Zagreb 1863. — Isti: Opatija b. d. Marije u Topuskom. Književnik, 1(1864) str. 88–91. — M. Mesić: Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Zagreb 1866, 108–119, 130–131. — Isti: Hrvati nakon bana Berislavića do Muhačke bitke. Rad JAZU, 1872, 18, str. 97, 100–101, 136, 145, 157. — Isti: Gradja mojih razprava u »Radu«. Starine, 1873, 5, passim. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 1. Zagreb 1884. — Isti: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu. Starine, 1885, 17, str. 156, 161, 190–191, 200, 203. — S. Ortner: Povjest gradine i trgovišta Krapine. Zagreb 1899, 46–48. — I. Bojničić: Darovnice kralja Ferdinanda I. za Hrvatsku. Zagreb 1906, 66–69, 72–73. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 3. Zagreb 1906. — V. Klaić: Krapinski gradovi i predaje o njima. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 10(1908–09) str. 15–24. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1–2. Zagreb 1912–1915. — R. Horvat: Ferdinand i Zapolja. Prosvjeta, 21(1913) 12, str. 54–59. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1–3. Zagreb 1914–1917. — L. Thallóczy: Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450.–1527. Zagreb 1916, 185–188, 196–197. — V. Klaić: Acta Keglevichiana annorum 1322.–1527. Zagreb 1917, str. XXXVIII–LVII. — F. Šišić: Iz arkiva grofova Pongrácza. Starine, 1918, 36, str. 72. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1943, 123–125. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog Instituta JAZU, 5(1963) str. 553, 555, 557, 560, 564–566, 568–574, 576–578. — J. Adamček: Nemiri na posjedima topuske opatije sredinom XVI st. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 294–299. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 4. Zagreb 1975, str. 351, 379–380, 384, 396, 405, 419; 5. str. 25, 66, 96, 100, 103, 108–109, 115–116, 122–123, 128–129, 136–141, 150–151, 161, 163–164, 166, 170–172, 174, 179–180, 184, 192, 197, 201, 207, 215–216, 218–220, 225–226, 228, 250, 254–255. — J. Adamček: Povijest trgovišta i vlastelinstva Krapine u doba feudalizma. Kaj, 15(1982) 1, str. 13–14. — I. Filipčić: Župa Pregrada. Zagreb—Pregrada 1983, 24. — A. Vramec: Kronika vezda znovich zpravliena kratka. Zagreb—Varaždin 1992 (pretisak izd. Lublana 1578), 59. — M. Kruhek: Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća. Zagreb 1995. — I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998. — G. Pálffy, M. Pandžić i F. Tobler: Ausgewählte Dokumente zur Migration der Burgenländischen Kroaten im 16. Jahrhundert. Eisenstadt 1999. — L. Crijević Tuberon: Komentari o mojem vremenu. Zagreb 2001. — J. Rattkay: Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Zagreb 2001. — I. Jurković: The Fate of the Croatian Noble Families in the Face of Ottoman Advance (disertacija). Central European University, Budapest 2004, 80–91, 350.
Dino Mujadžević i Maja Katušić (2009)
