BUĆA

BUĆA, plemićka obitelj u Kotoru, koja se u arhivskim ispravama od prvog desetljeća XIV st. bilježi u oblicima Buchia, de Buchia, Bucchia, Bucchius, Boukija, Boućik, Bućik, Bukik. Jedna grana pripadala je od XIV st. dubrovačkom plemstvu. Od 1449. spominju se Buće i u Šibeniku. U Kotoru su se od XIV st., osim u j avnom životu, njezini članovi isticali kao poslovni ljudi, ulažući znatna sredstva u trgovinu rudama i solju te povezujući se u trgovačkim poslovima s Dubrovčanima. Nekolicina su bili diplomati u službi srpskih i bosanskih vladara. U Kotoru se kao poslovni ljudi i diplomati ističu → TRIPO i braća → NIKOLA i → MIHO, Petrovi sinovi. Oni su utemeljitelji triju obiteljskih ogranaka koji su više stoljeća bili jezgrom javnoga i kulturnog života u Kotoru, a Nikolini potomci i u Dubrovniku. Od četvorice Tripovih sinova isticao se Pavao (spominje se 1330–62), zakupac tržišta soli srpskog cara Stevana Dušana, koji je imao razgranate poslove i izvan Kotora. Nikolin sin Petar (spominje se 1344–57), protovestijar cara Uroša, bio je zakupnik carina u Drijevi (danas Gabela) te trgovac solju; 1344. nahodi se kao kreditor dubrovačke općine. Sa stricem Mihom bio je član kotorskog izaslanstva srpskom caru Stevanu Dušanu (1351). Na položaju protovestijara cara Uroša naslijedio ga je stričević Tripo Mihov (spominje se 1357–66). Tripov brat Marin Mihov (spominje se 1361–82) bio je 1379. kotorski izaslanik bosanskom kralju Tvrtku I, s molbom kralju da pomogne Kotoranima u sukobu s Dubrovčanima. Petrov sin Tripo Petrov (spominje se 1364–93) bio je 1387–93. protovestijar bosanskih kraljeva Tvrtka I i Stjepana Dabiše; 1390. jedan je od zastupnika kralja Tvrtka I pri utvrđivanju granicâ splitske općine prema Klisu i Omišu. Prema B. Krekiću i Jovanki Mijušković-Kalić, dobivši 1388. dubrovačko plemstvo, postao je osnivač dubrovačke obitelji Buća (dubrovačko plemstvo podijeljeno Nikoli i Mihu 1336. obitelj je izgubila za spora Kotora s Dubrovnikom 60-ih godina XIV st.). Prema R. Kovijaniću, Tripov brat Ivan Petrov (spominje se 1363–98) bio je vjerojatno protovestijar kneginje Milice i despota Stevana Lazarevića, a 1396. član izaslanstva kotorskoga Malog vijeća Radiču Crnojeviću, koji je nastojao podvrgnuti Kotor pod svoju vlast (postignutim dogovorom Radič Crnojević prestao je uznemiravati Kotor vrativši mu i Grbalj, gdje je Ivan Petrov dobio 1398. posjed za neke zasluge). God. 1397/98. bio je sudac u Kotoru. Potomci te obiteljske grane dodavali su u XV st. obiteljskom imenu pridjevak »Protovestijar« (»Protovestiarius«, »de Protovestiaris«, »de Protovestiario«). Sin Ivana Petrova Marin Ivanov (spominje se do oko 1457) bio je među najutjecajnijim Kotoranima svog vremena; između 1431. i 1445, obavljao je u rodnom gradu i neke javne službe (auditor, sudac). Jedan od njegovih sinova Ivan Marinov, bio je otac dominikanaca → DOMINIKA i → VICKA, a u javnom životu Kotora spominju se i njihova braća Aleksandar (umro prije 1536), Frano i Ljudevit, otac pjesnika → FRANA i → VICKA te odvjetnika i suca Jerolima i Tripa. R. Kovijanić (Leksikon pisaca Jugoslavije, 1. Novi Sad 1972, 369) kaže za Ljudevita da je u razdoblju 1509–37. obavljao javne službe u Kotoru te bio zapovjednik kotorske ratne galije. S. Mijušković pišući o Kotoranima koji su zapovijedali kotorskom ratnom galijom (svi iz obitelji B.), spominje i Ljudevita (umro prije 12. V 1535), poznatog iz isprava izdanih 1535, i 1538. nakon njegove smrti; u ispravama iz 1535. spominje se uz Ljudevitovu udovicu i osmero njegove djece, a imenom samo sin Vicko (»figlio del quondam Lodovico che fu sopracomito nostro«). Ako su ta dva Ljudevita ista osoba, onda on nije mogao biti 1537. u javnoj službi u Kotoru (sudac). Drugi sin Marina Ivanova Nikola Marinov (umro nakon 1520), bio je zet Ivana Crnojevića, a njegov sin Tripo Nikole Marinova, zapovjednik kotorske ratne galije, proslavio se 1500. u pomorskoj bitki protiv Turaka kod utvrde Modon na Peloponezu (danas naselje Methóni). Kotorskom ratnom galijom zapovijedao je i 1503. U bitki s Turcima 1500. bio je na kotorskoj galiji i Nikola Ivanov o čijim precima nema sigurnih podataka. Mijušković drži da nisu pouzdani ni objavljeni podaci (I. Stjepčević i R. Kovijanić) o podrijetlu zapovjednika kotorske ratne galije Bernarda, koji se u mletačkim izvorima spominje na tom položaju za pomorske bitke s Turcima kod Krfa 1499; zapovjednik kotorske ratne galije Bernard nahodi se u ispravama samo 1512, bez podataka kada je obavljao tu dužnost. Iz ogranka koji je potekao od Miha, brata protovestijara Nikole, isticao se u kotorskomu javnom životu osim njegova sina Tripa Mihova, protovestijara cara Uroša, i njegov unuk Miho Tripov (umro prije 1419), koji je 1395. i 1399. bio kotorski knez za samostalnosti grada (1391–1420). Obavljao je i druge javne službe te sudjelovao u privrednom životu Kotora šireći trgovačke veze sa zaleđem. Sin njegova strica Marina (spominje se 1361–82), Nikola Marinov, bio je, prema R. Kovijaniću, nakon uspostave mletačke vlasti u gradu u srpnju 1420. posljednji domaći knez Kotora (u rujnu 1420). God. 1399. i 1420. obavljao je dužnost kotorskog kneza Pavao Bućin (umro 1432), sin Buće Pavlova i praunuk Tripa, diplomata na srpskom dvoru u prvoj pol. XIV st. God. 1420, za uprave Pavla Bućina, posljednjeg kneza samostalnog Kotora, grad se zbog opasnosti od Turaka odlukom kotorske općine bio podvrgnuo mletačkoj vlasti (25. VII 1420). Pavao Bućin bio je 1421. član kotorskog izaslanstva u Mletke u vezi s događajima za drugoga skadarskog rata 1419–23. U Kotoru je obavljao različne javne službe: član Malog vijeća, sudac i dr. Njegov sin Bućo Pavlov (umro prije 1456), bio je član više kotorskih izaslanstva; tako 1430. u Mletke zbog lošeg stanja kotorskih zidina, a 1448. namjesniku Đurda Brankovića u Zeti vojvodi Altomanu, koji je tada ratujući u okolici Kotora zauzeo Grbalj. Bućo Pavlov bio je u Kotoru član Malog vijeća, kao i njegov sin Nikola (»Nicolauš q. Bucchii de Bucchia«) 1456. Do 1578. Buće su bili službeni otpravnici venecijanske pošte preko Kotora u Carigrad. U XVI st. spominje se više članova obitelji i u kulturnom životu. Uz pjesnike Frana i Vicka, K. Krstić (Enciklopedija Jugoslavije, 5. Zagreb 1962, 483) među kotorskim pjesnicima latinistima humanističko-renesansnog razdoblja spominje i Eugena, čije je pjesništvo poznato samo po svjedočenju suvremenika. U tome je razdoblju živio u Kotoru Eugen kojemu je kotorski pjesnik Lj. Paskvalić ispjevao elegiju (objavljena u zbirci Ludovici Pascalis, Julii Camilii, Molsae et aliorum illustrium poetarum Carmina. Venecija 1551, list 16–17). I među dominikancima iz obitelji B. spominje se u XVI st. jedan Eugen. Jeronim je studirao i doktorirao pravo na Sveučilištu u Padovi, gdje je zbog bolesti samo kratko bio lektor građanskog prava (1532; u spisima istog sveučilišta nalazi se i 1533). Nema mnogo podataka ni o Jeronimu, kojeg više pisaca spominje kao znanstvenika i državnika na dvoru vojvode D’Este u Modeni; neki ga smještaju u XV, a drugi u XVI st. Kotoranin Marin Bolica, koji je također djelovao u Modeni, spominje u jednomu svojem spisu među Kotoranima koji su prije njega djelovali u Modeni i Jeronima Buću. U studiji E. Di Carla o M. Bolici zabilježeno je da bi taj Jeronim mogao biti kanonik kotorske katedrale u XVI st. U Kotoru je oko 1561. djelovao kanonik istog imena;,te godine naveden je u impresumu djela (Offitium S. Triphonis Martyris, civitatis catharensio patroni... cure et impensis domini Petri Grubigniae Arcidiaconi et Hieronymi Bucchiae Canonici dictae Ecclesiae... Venecija 1561). God. 1557. spominje se u Kotoru i prior dominikanskog samostana Sv. Nikole Jeronim B. Potkraj istog stoljeća (1581) imenovan je kotorskim biskupom šibenski kanonik i počasni opat benediktinske opatije Sv. Nikole u Šibeniku Jeronim, potomak šibenskih Bućâ. Kao kotorski biskup nastojao je oko provođenja odredaba Tridentskog sabora. Uredio je starije tekstove životopisa Sv. Tripuna te sastavio tri nove lekcije (R. Kovijanić navodi da je pjevao himne). God. 1595. odobrio je papa Klement VIII unošenje tih izmjena u časoslov (oficij) Sv. Tripuna namijenjen kotorskom kleru koji se koristio na svečev blagdan. Vicko, kotorski kanonik, potom 1613–15. nastavnik kotorske gradske škole te 1622–56. biskup kotorski, radio je oko prihvaćanja unije među Paštrovićima (oko 1636) te s delegacijom Paštrovićâ putovao 1637. u Veneciju, odakle su kanili u Rim. Početkom XVII st. sudjelovao je Marijan (češće ga nazivaju i Marin) u priređivanju kotorskog statuta za tisak (Statuta civitatis Cathari... Labore Mariani Bucchia et Francisci Boliza... Venecija 1616). Prije početka morejskog rata i za njegova trajanja često se između 1668. i 1684. spominje djelovanje Frana na uspostavljanju veza između Mlečana i plemena u zaleđu Kotora i u susjednim područjima te između pojedinih zavađenih plemena i njihovih glavara. Potkraj XVII i na početku XVIII st. djelovao je Jeronim (umro 1732). Bio je u vojnoj službi (1693. kapetan konjice, 1706. pukovnik); 1685. imenovan je nadzornikom straža između Tivta i Lepetana (»sopraintendente alle guardia«), 1693. guvernerom Grahova, 1708. postaje »sopraintendente del Contado di Cattaro«, a poslije je i »sopraintendente di tutti li confini«. Između 1707. i 1719. bio službeni otpravnik venecijanske pošte u Carigrad. Isticao se i u promicanju trgovine. Od 1709. spominje se njegova suradnja s barskim nadbiskupom V. Zmajevićem. Bio je u njegovim izaslanstvima skadarskom paši (1710) i u Albaniju (1711), a imao je udjela i u odluci Turaka o neprotjerivanju katoličkih misija s toga područja. Nastojao je u ime nadbiskupa Zmajevića i oko katoličkih misija u Srbiji. Oko 1721. pokušao je isposlovati dozvolu pećkog paše za osnutak katoličke misije u Peći. J. M. Milović objavio je dio njegove korespondencije s crnogorskim vladikom Danilom iz 1711–29. J. Radonić ga u jednom dijelu svoga djela o odnosima Rimske kurije s južnim Slavenima (str. 519, 520) pogrešno naziva Jeronimom Bolicom. U popisu članova kotorskoga plemićkog vijeća iz 1782 (kotorskog notara A. Fusca) iz obitelji B. navedeni su samo Marin, Petar i Frano, nastanjeni u Tivtu, te u Kotoru Serafin i Franjo iz ogranka Drago Buća. Obitelj je ubrzo izumrla. Od renesansnoga obiteljskog ljetnikovca u Tivtu sačuvana je do suvremenog doba samo kula s natpisom iz 1548. Mislilo se da je i palača »Tri sestre« u Prčanju pripadala Bućama, ali prema C. Fiskoviću, sudeći po grbu na palači koji se razlikuje od onog obitelji B., to najvjerojatnije nije točno. Isti pisac donosi podatke o sačuvanim grbovima te obitelji u Kotoru i Dubrovniku. — Iz dubrovačke grane obitelji B. isticao se u XVI st. arhiđakon i teološki pisac → MAURICIJE. U XVII i XVIII st. ističu se dubrovački Buće u diplomatskim misijama nakon potresa 1667, kada se Dubrovačka Republika borila za opstanak. Sekondo je 1687. bio član poslanstva koje je nosilo danak u Carigrad. Njegov sin Džore boravio je s M. Kabogom od 1677. godinama u Carigradu (bio i zatvaran u tamošnjim tamnicama), pregovarajući s Turcima o smanjenju dubrovačkih daća Porti. Vrlo je uspješno okončao pregovore o dubrovačkim dugovanjima Porti njegov brat → VLADISLAV. Njegov treći brat Marin (»Marino Secondo di Bucchia«) poslan je 1686. generalnom providuru G. Cornaru i velikom veziru u Beograd zbog hajdučkih nasilja na dubrovačkom području. Poradi pitanja slobode trgovine slan je Nikola Marinov bosanskom paši (1706) i hercegovačkom sandžaku (1710). Njegov je brat franjevac i prepisivač starijih tekstova → JOAKIM DOMINKO. Ta grana obitelji B. izumrla je u Dubrovniku u prvim desetljećima XIX st.