BUŽAN

BUŽAN, obitelj s posjedima u nekadašnjoj Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U izvorima iz XVII-XIX st. zabilježeno je njezino ime u obliku Busan. Ferdinand II podijelio je 5. X 1621. plemstvo i grb neplemićima Šimunu Stanislavu (umro prije 1646), njegovoj braći Luki, Petru i Jakovu te njihovim nasljednicima (objavljeno u Hrvatskom saboru 24. III 1622). U javnom životu ističu se od XVIII st. potomci Šimuna Stanislava, koji su do početka druge pol. XIX st. vlasnici imanjâ Žbilj kod Desinića (područje današnjih naselja Donji i Gornji Žbilj), Črešnjevec kod Tuhlja i Kozinščak kod Dugog Sela; na tom području imali su i kuriju Ostrna, a u Zagrebu palaču (sagradio je zagrebački graditelj M. Leonhart 1754. u Opatičkoj ul. 8; u vlasništvu obitelji bila do 1793). Prvi istaknutiji član bio je podban → IVAN, sin Ivana Tome (Tomo Ivan, umro nakon 1729), praunuka Šimuna Stanislava. Prema jednoj od obiteljskih genealogija, Ivan Tomo bio je kapetan. U vojnoj službi bili su i drugi Bužani; čin kapetana imali su i Ljudevit, drugi sin Ivana Tome, potom Ljudevitov sin Antun te Josip (1751 — prije 1782), sin podbana Ivana, dok mu je brat Juraj bio major, a Jurjevi sinovi Pavao (spominje se oko 1809 -1840) potpukovnik i Juraj (spominje se 1805–09) kapetan. Treći sin podbana Ivana bio je kajkavski pisac → IVAN NEPOMUK. On je imao tri sina. Ljudevit (spominje se do oko 1825) bio je major; on bi mogao biti Ljudevit B. koji je 1792. naslikao akvarel sa zagrebačkim motivom Južna strana Gornjeg grada (čuva se u Muzeju grada Zagreba). Nikola je oko 1805. bio bilježnik u Zagrebačkoj županiji, poslije savjetnik viših kraljevskih sudova u Ljubljani, Brnu i Pragu, kraljevski komornik (od 1828) i počasni član sudbenih stolova Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. U javnom životu Hrvatske istaknuo se treći sin Alojzije (1775–1845). Nakon završena studija prava položio je odvjetnički ispit. Od 1795. do 1809. bio je podbilježnik u Varaždinskoj županiji, 1809. imenovan je prisjednikom Banskog stola, 1810. kraljevskim savjetnikom, a od 1832. do kraja života predsjednik je Kraljevskoga sudbenog stola u Zagrebu. Sudjelovao je na zasjedanjima Hrvatskog sabora te između 1807. i 1830. bio član saborskog zastupništva u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru; prisustvovao je i zasjedanju 1825–27. na kojemu su zastupnici Hrvatskog sabora spriječili prihvaćanje prijedloga za uvođenje mađarskog umjesto latinskog kao uredovnog jezika u Hrvatskoj. Bio je kraljevski komesar u Požegi, član više komisija te predsjednik saborskih odbora 1840. i 1843, koji su se bavili pitanjem dokazivanja povezanosti Hrvatske i Slavonije, odn. poreznim obvezama u Hrvatskoj. U knjižici Dictiones sub generali 1. comitatus Varasdinensis congressu die 25. Septembris 1804... occasione solennis Francisci II in haereditarium Austriae imperatorem proclamationis... (Zagreb s. a.) tiskan je jedan njegov govor zajedno s govorom B. Kovachoczyja, što je potaknulo T. Mikloušiča da ga spomene među piscima XVIII i XIX st. Pristajao je uz ideje hrvatskoga narodnog preporoda; bio je član Ilirske čitaonice i pomagao rad drugih narodnih društava. S njegovim sinom političarom → HERMANOM izumrla je ta grana obitelji. Obiteljski spisi čuvaju se u Arhivu Hrvatske; među njima nalazi se i izvod iz Matice rođenih župe Oborovo za razdoblje 1685–1774, s podacima o istoimenoj obitelji (prezime zabilježeno u oblicima Busan i Vuchak) nastanjenoj u naselju Orli kod Velike Gorice, gdje se prezime B. susreće i u suvremeno doba i gdje se nalazi zgrada zvana »dvor Bužanov«. Nije poznato iz koje su grane Bužana potekli Samuel, vlasnik imanja Vidovec kod Varaždina i oko 1828–30. registrator Arhiva u Varaždinskoj županiji, te kapetan Aleksandar, koji se spominje 1848.