BUŽAN, Herman

BUŽAN, Herman (Busan, Hermanus), političar (Varaždin, 8. X 1800 — Črešnjevec kod Tuhlja, 22. IX 1862). Sin Alojzija. Šestorazrednu gimnaziju završio je u Varaždinu, filozofiju i pravo u Zagrebu i Požunu (Bratislavi). God. 1827. spominje se kao vicenotarius (zamjenik bilježnika), a od 1831. kao ordinarius notarius (bilježnik) Zagrebačke županije. Na Hrvatskom saboru u Zagrebu 11. XI 1832. izabran je, uz A. Kukuljevića, nuncijem u Donju kuću za zasjedanje zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu s naputkom da brani prava Hrvatske od mađarskih presizanja. Kao podžupanu Zagrebačke županije (od 13. V 1835) Hrvatski je sabor ponovo poklonio povjerenje istim nuncijima za zajednički sabor u Požunu, te je B. prema saborskoj instrukciji 9. ožujka dao izjavu da će se Hrvati oprijeti u obrani svojih municipalnih prava na zakonski čl. CXX iz 1715. i da se ne »bore za mrtvi latinski jezik nego za svoje pravo, jer oni sami mogu sebi odrediti službeni jezik koji god hoće, pa i hrvatski, a taj je baš u posljednje doba veoma napredovao«. God. 1839. opet je nuncij Hrvatskog sabora, uz A. Dominića u Donjoj kući na zajedničkom saboru u Požunu. B. sudjeluje u sastavljanju instrukcija za požunski sabor te 16. srpnja na sjednici Sabora odlučno odbija prijedlog da se mađarski jezik uvede kao nastavni u školama u Hrvatskoj pa čak i u Vojnoj krajini kao i da se na njemu objavljuju zakoni i okružnice za Hrvatsku, te je branio pravo Hrvatske da uvede hrvatski jezik kao diplomatički. Hrvatski sabor se 1840. u potpunosti suglasio s takvim njegovim djelovanjem. B. je 8. VI 1841. imenovan prisjednikam Banskog stola u Zagrebu, a 1843. kao zamjenik protonotara piše koncepte saborskih zaključaka. U travnju 1843. B. je na saboru u Zagrebu izabran u Gornju ili Velikašku kuću zajedničkog sabora s naputkom da i dalje brani prava Hrvatske kao i da se isključivo, na zajedničkom saboru, služi latinskim jezikom. Na sjednici velikaške kuće 18. IX 1844. B. je pobio sve mađarske prigovore uperene protiv ilirskog pokreta tj. hrvatskoga narodnog preporoda (Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, 1844, 89–91; Agramer politische Zeitung, 1844, 91–93; Srbske narodne novine, 1844, 87, 88, 90). God. 1845. član je povjereništva za pregled popisa turopoljskih plemića, a iste godine nakon smrti svog oca Alojzija nasljeđuje njegov položaj i postaje predsjednik Sudbenog stola. God. 1846. povjerenik je pri obnovi varaždinskoga gradskog poglavarstva. Kad J. Drašković zbog bolesti odstupa s čela odbora osnovanog 1832. zadaća kojega je bila da izradi spis o »municipalnoj konzistenciji« zemlje – nasljeđuje ga kao predsjednik B., koji 26. X 1847. poslije podnošenja izvještaja o rezultatima rada odbora predlaže da u njega uđe kao najpogodnija osoba I. Kukuljević Sakcinski. Ponovno je izabran u Velikašku kuću sabora u Požunu odakle redovito, tjedno, šalje izvještaje Križevačkoj županiji bez vidnijeg uspjeha. Prekretne 1848. B. je u Hrvatskom saboru postavljen za predsjednika Četvrtog odbora za rješavanje urbarijalnog pitanja. Početkom srpnja u Saboru se prvi odaziva dobrovoljnim prilogom od 300 forinti konvencionalne vrijednosti pozivu bana J. Jelačića za opremanje vojske. Kao predsjednik izradio je operat za raspravu o urbarijalnom pitanju – čini se da je u Saboru ostao nepročitan. U diskusiji se zalaže da se ide ispod onoga što nude Mađari, da se pitanje naknade za način obeštećenja urbarskih daća i službi bivšim vlasnicima kmetova odgodi. Sâm u to vrijeme posjeduje na nasljeđenim imanjima 111 selišta, a s članovima obitelji još pedesetak (Donje Stative, Vidovec i Ivanec). Ostao je u manjini među saborskim zastupnicima, ali se čini da je zajedno s I. Mažuranićem sastavio saborski čl. XXVII iz 1848. o ukinuću urbara i urbarskih službi kojim je ostalo neriješeno pitanje gornice. U kolovozu 1848. Jelačić ga šalje s J. Bunjevcem kao civilnog povjerenika na Rijeku, gdje B. ubrzo zavodi red. Početkom rujna postaje predsjednik odbora za političko i pravoslovno nazivlje. Nastupom apsolutizma u prosincu 1850. imenovan je za »savietnika kod verhovnog i uništiteljnog sudišta« u Beču (Vrhovni kasacijski sud), gdje je bio stručnjak za zemljišna pitanja i pitanja zadruga u Hrvatskoj. Dosljedno se suprotstavljao tijekom cjelokupnoga svoga djelovanja do 1860. u Vrhovnom sudu bilo kojem postupku koji bi vodio njihovu razbijanju s promjenjivim uspjehom – uglavnom je slijedio Jelačićeva shvaćanja. Nakon donošenja listopadske diplome 1860 – vraćanja ustava – B. je pozvan na bansku konferenciju cilj koje je bilo podastiranje vladaru želje hrvatskog naroda. Na vlastitu je molbu 6. VI 1862. umirovljen. Dobrovoljnim prilozima pomagao je izgradnju saborske palače, kao i fond za narodno kazalište, 1847. postao je dvorski savjetnik, a pri umirovljenju dobio je Leopoldov red s barunatom. Bužanova djelatnost u razdoblju feudalizma do 1848. svrstava ga među najistaknutije borce za municipalna prava kraljevine Hrvatske.