CELJSKI

CELJSKI (Cilie, Cilli, Cylie, Celjani), srednjoevropska dinastička obitelj. Bili su plemići njemačkog podrijetla. F. Krones drži da je Celjske moguće povezati uz Valtunge – groficu Hemu i njezina sina Ulrika I, koji se spominje oko 1103, dok H. Pirchegger drži da je njihov predak Hemin odvjetak Preslav. Bili su gospodari posjeda (aloda) u Savinjskoj dolini, gdje se kao Žovneški (prema gradu Saneck ili Sannegg, Žovnek) spominje Gebhard I u ispravama iz 1130. i 1144. s pridjevom de Soune, nobilis de Sauna, tj. Savinjski. Imali su posjede i u Kranjskoj dolini, koje su proširivali i zaokruživali, stječući ih naročito od akvilejske i krške crkve te stupajući u rodbinske veze s uglednim i moćnim obiteljima. Proširivanje moći i posjeda – obilježje politike Žovneških (Celjskih) tijekom čitave njihove povijesti – započeo je u XIII st. Konrad I, koji je dva sina oženio groficama iz koruškog roda Heunburga (Vovberški), puno moćnijeg nego što su tada bili Žovneški. U prvoj pol. XIV st. Žovneški se oslanjaju na podršku Habsburgovaca. God. 1322, nakon izumiranja Heunburgovaca, Fridrik I (umro 1360) – Habsburgovci mu povjeravaju upravu u Kranjskoj i Slovenskoj marki – nasljeđuje njihov velik posjed u Štajerskoj i tada još nevažan grad Celje, po kojemu se oni od tada sve češće i nazivaju. Stalno ga upotrebljavaju od 1341, kad uz pomoć Habsburgovaca – kojima Fridrik dobrovoljno predaje obiteljske posjede u Savinjskoj dolini, među ostalim i gradove Žovnek, Ojstricu i Liebenstein i odmah opet dobiva sve te posjede u feud – dobivaju naslov državnih grofova Celjskih, koji im podjeljuje car Ludvig Bavarski Wittelsbach. Ulrik I (oko 1330–1368), sin Fridrika I i Diemude od Walsee, oženjen Adelhajdom groficom Ortenburg, i njegov brat Herman I (umro 1385), oženjen od oko 1361. Katarinom, kćeri bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, sudjeluju 1345. u borbi kod Zadra kao vitezovi, najamnici kralja Ludovika. Obojica su u službi Rudolfa Habsburškog u vojni za Tirol. Ulrik sudjeluje i u vojnama u Pruskoj te Litvi, dok obojica 1354. prate Karla IV Luksemburgovca u vojnom pohodu na Rim, gdje se posljednji kruni carem. God. 1355. Ulrik I je opet s Ludovikovom vojskom u pohodu protiv Venecije; 1359. sudjeluje u borbama protiv Srbije i Bugarske te se 1365. ističe u bitki pri zauzimanju Vidina. Ulrikov sin Vilim (oženjen Anom, kćeri poljskog kralja Kazimira III Pijastovića; njihova kći Ana od 1401. udana za poljskog kralja Vladislava I Jagelovića) sudjeluje s kraljem Žigmundom 1392. u vojni protiv Turaka, kojom prilikom je izvršen prodor sve do Ždrijela. Na povratku iz te vojne Vilim umire. God. 1362. Luksemburgovac Karlo IV potvrđuje grofovski naslov Ulriku I, Hermanu I i Vilimu, a 1372. Herman i Vilim postaju grofovi Svetog Rimsko-Njemačkog Carstva. → HERMAN II nakon Vilimove smrti postaje senior obitelji i uz Fridrika I graditelj je velike moći Celjskih. Nastavljajući se oslanjati na Luksemburgovce, tj. kralja i cara Žigmunda, udaje za nj kćer Barbaru (1392–1451). God. 1408. Barbara sudi u Čakovcu, zatim zamjenjuje svog oca primajući predstavnike Gradeca, piše dopise stolnom arhiđakonu Ladislavu; 1410. boravi o Božiću u Đakovu zajedno s bosanskim biskupom; tijekom 1411–13. spominje se u nizu isprava koje reguliraju pravne i crkvene poslove u Križevačkoj županiji, često se obraća u posjedovnim pitanjima čazmanskom Kaptolu, šalje upute sucima Križevačke županije, brine se o uvođenju u posjede niza plemića. Te poslove po njezinu nalogu obavljaju predstavnici čazmanskog Kaptola. S njezinim boravkom na Medvedgradu povezuje se jedan od triju grbova gornji oštećeni – koji se nalazi u Muzeju grada Zagreba. God. 1424. dobiva od Žigmunda u Češkoj Zvolen s tamošnjom kraljevskom rezidencijom te niz gradova, među kojima Breznu, Krupin, Sasov, Kremnic s rudarskom okolinom, a 1428. i 1429. brine se za obranu svojih posjeda, napose gradova, od husita, te od Žigmunda dobiva u Slovačkoj Trenčin, Suč, Vršatec, Bystricu, Strčan, Starhrad, Budatin i druge gradove. Pristala je uz utrakviste i oni su vršili vjerski obred pri njezinu pokopu u Pragu. Za Hermana II Celjski proširuju,svoje posjede 1397–99. na Varaždin i veliki dio Hrvatskog zagorja, 1405. na Međimurje s Čakovcem, a 1418. nakon izumiranja grofova Ortenburških, prema međusobnom nasljednom ugovoru, stječu njihove velike posjede u Koruškoj i Kranjskoj te među ostalim Radovljicu; Ribnicu i Kočevje. God. 1423. Celjskima uspijeva da se vojvoda Austrije Ernst Habsburg odrekne feudalnog gospodstva (vlasti) nad njima; 1427. bosanski kralj Tvrtko II zaključuje s Celjskima također ugovor o međusobnom nasljeđivanju ako ne bi imali potomke muškog roda. U promijenjenom odnosu snaga poslije Tvrtkove smrti 1443. tu pogodbu onemogućuju Ivan Hunyadi i s njim povezana bosanska vlastela. Celjski od 1418. do 1432. praktično posjeduju kraj od Wildona do Radgone na Muri, Komena u Istri, podnožja Grossglocknera, do Gerova kod izvora Kupe, stekavši 1428. Bihać i Krupu u porječju Une. God. 1429. Herman ženi unuka → ULRIKA II Katarinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića. Vraćanjem Habsburgovcima između 1430. i 1433. Wildona i još 13 gradova na sjevernoj granici Celjski težište interesa usmjeruju na istok. Rezultat Hermanove politike je Žigmundova podjela naslova kneza → FRIDRIKU II i Ulriku II u Svetom Rimsko-Njemačkom Carstvu 1436, što Celjske izdiže u, praktično, gotovo isti rang s Habsburgovcima, koji se oštro suprotstavljaju izmicanju Celjskih ispod njihove bilo kakve jurisdikcije u potonjim habsburškim nasljednim zemljama. Dolazi do rata s izmjeničnim uspjesima; ali Celjski, koji se istovremeno bore i s J. Hunyadijem, ne uspijevaju zauzeti Ljubljanu i Novo Mesto te 1443. sklapaju nagodbu o uzajamnom nasljeđivanju muških nasljednika, a Habsburgovci im priznaju čast državnih knezova. Hermanov sin Fridrik II oženio se Elizabetom, kćeri Stjepana I Frankapana, dobivši kao miraz. niz gradova u Hrvatskoj, dok im Herman II daje gradove u Dolenjskoj i Beloj Krajini. Kad 1422. — Elizabeta umire (ili ju je ubio Fridrik II), započinju sukobi s Frankapanima zbog miraza (gradovi u Hrvatskoj) te s ocem, koji drugu Fridrikovu ženu → DESINIĆKU VERONIKU, 1425 (1428?), osuđuje kao vješticu i pogubljuje. Odnosi Hermana II i Fridrika tim postupkom postali su vrlo zategnuti i ostali takvi do kraja Hexmanova života. Ulrik II posvećuje svu svoju pažnju ugarskim prilikama i sukobljava se s težnjama plemstva predvođenog Hunyadijem, koji onemogućuje Celjske da dođu do bosanske krune. God. 1451. sklapa se između njih nagodba o braku između Ulrikove kćeri Elizabete i Hunyadijeva sina Matije, što privremeno smiruje suprotnosti. Elizabeta umire 1455, a naredne godine i Ivan Hunyadi, te Ulrik II postiže u Ugarskoj svoj vrhunac kad je imenovan kraljevskim namjesnikom. Nedugo iza toga Ladislav Hunyadi ga ubija u beogradskoj tvrđavi, što je kraj Celjskih. Iako je Ulrikova udovica Katarina preuzela upravu nad cjelokupnim posjedima Celjskih, ipak dio u Ugarskoj 1461. prodaje Janu Bitovcu, vojskovođi Celjskih, a ostalo, prema baštinskom ugovoru iz 1443, postepeno preuzimaju Habsburgovci. Celjski su bili osnivači i darovatelji niza crkava i samostana: kartuzije u Pleterju (Herman II, 1406), pavlinskog samostana u Lepoglavi, gotičke crkve Sv. Mihovila u Mihovljanima kod Čakovca – srušena – sačuvan zaglavni kamen gotičkih lukova s uklesanim grbom Celjskih. Sačuvan je i gotički ulaz u krstionicu crkve Sv. Marije u Celju. Poticali su izgradnju gradova: Falkenstein (izgradio Fridrik II, gdje je živio s Veronikom, ali mu ga je otac dao porušiti), (Celjski grad), koji je nastao uglavnom u drugoj pol. XIV st.) i dr. Nagli uspon Celjskih, naročito u XV st., te epizoda s Veronikom Desinićkom i iznenadni kraj u beogradskoj tvrđavi bili su poticaj dramskom stvaralaštvu brojnih pisaca. Njihova su djela većinom sačuvana i velikim dijelom izvođena ili se još izvode u kazalištima u Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Hrvatskaj, Češkoj i Italiji: M. Vörősmarty: Czillei es a Hunyadiak, I dio trilogije, i po tom djelu opera F. Erkela: Hunyadi László, 1844 (izvodi se i danas); A. Funtek: Teharski plemići, 1890; D. Šanda: Grofov Celjskih Pentalogija, 1922–33; V. Pivec: Mlinarjev Janez: Teharski plemići, 1924; B. Kreft: Celjski grofje, 1932; R. Miklič: Mlinarjev Janez, 1932; Gj. Háy: Got, Kaiser und Bauer, 1935; V. Kokalj: Mlinarjev Janez, 1939; J. Tomažič: Mlinarjev Janez, 1951; B. Kreft: Celje slavi, 1954; F. Rudolf: Celjski grof na žrebcu, 1968; B. Battelino-Barariović: Celjani, 1972; V. Trinkaus: Pravdač. Još je mnogo književnih djela i opera posvećeno pojedinim članovima obitelji Celjskih.