CELJSKI, Ulrik II (Ulrich, Ulrih), ban čitave Slavonije (?, 1406 — Beograd, 9. XI 1456). Sin Fridrika II i unuk Hermana II. Prema J. Oroženu (1971) i dijelu historiografije ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ulrik se samostalno prvi put spominje 1428. prilikom darovanja sela Wraslasdorffa (Braševljica kod Metlike) kartuzijanskom samostanu u Pleterju. God. 1429. posuđuje od oca 32 000 zlatnika te 1430. još 5000 od svoje tete, Žigmundove žene Barbare, pa se, osiguravši se financijski, otputio na hodočašće svetištu Sv. Jakova u Santiago de Compostela u Španjolskoj, a bio je po istom poslu s ocem Fridrikom II i u Rimu. Po povratku 1433. oženio se s Katarinom, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića, pokazujući da slijedi smjer obiteljske politike povezivanja s vladarskim obiteljima na Balkanskom poluotoku. Oduzimanje banske časti Hermanu II neposredno pred smrt te njezino ustupanje najvećem suparniku Celjskih Matku Talovcu, pokušao je Žigmund kompenzirati već 1436, kad su Ulrik II i njegov otac Fridrik II bili 30. studenog u praškom starom gradu na svojem proglašenju za nasljedne knezove Svetog Rimsko-Njemačkog Carstva. U nadmetanju s Talovcem Ulriku II koristi Medvedgrad, koji je stekao nakon izumiranja Albena, omogućujući mu pristup Gradecu kao važnoj točki u Slavoniji. Suprotstavljanje zagrebačkog Kaptola Ulrikovoj vlasti nad Medvedgradom te posjedovanju Slanovca i Sv. Jakoba bilo je uzaludno. Već 1437. dolazi do napetosti i sukoba medvedgradskog kapetana Wilhelma Stamma i stanovnika Gradeca. Iste godine ban Matko Talovac s pomirbenim sucima presuđuje da Ulrik treba da se osobno zakune u Zagrebu pred članovima čazmanskog Kaptola da pljačku nisu počinili njegovi ljudi i da on o njoj nije ništa znao. Riječ je o šteti od 2000 florina koju su ljudi Celjskih, tj. W. Stamm, učinili stanovnicima Gradeca. Ulrik je taj poziv na sud ignorirao. Prema N. Klaić (1982) poziv na sud koji nije carski, inkompatibilan je s njegovim položajem kneza Svetog Rimsko-Njemačkog carstva. Tijekom godine, a napose u prosincu 1437, dolazi do ponovnih sukoba, s više poginulih na obje strane, ali u historiografiji još nije utvrđeno da li je riječ o pljačkaškim pohodima Ulrikovih ljudi, napose Stamma, ili o osporavanju stanovnika Gradeca prava Celjskima da drže mitnicu, jer to nije bilo u skladu s njihovim gradskim povlasticama. God. 1438. Albrecht ga postavlja za namjesnika Češke da bi učvrstio svoj položaj, tako da sukob stanovnika Gradeca i Ulrika II pada u zaborav. Prema I. Kampušu, U. osvaja zagrebački Gradec 1441, a i T. Raukar drži da je to vjerojatnije nego 1444/45, kao što u svojim radovima tvrdi N. Klaić. God. 1444. sa Stjepanom Frankapanom sklapa obrambeni savez koji predviđa uzajamno pomaganje u svim borbama, osim protiv rimskog cara i nosioca kraljevske krune Sv. Stjepana, i s Reinprechtom Walseeom protiv Nikole Modruškog. U vanjskoj politici podupire pravo na prijestolje Albrechtove udovice Elizabete i posmrčeta Ladislava. Nakon smrti Matka Talovca U. od 1445. preuzima banstvo Slavonije. U borbi koja je proizišla iz uzimanja tog naslova i s njim povezanih povlastica odlučnu ulogu ima Ulrikov uspješni vojskovođa Jan Bitovac, koji mu osvaja Gumnih, tj. Bosiljevo, Garić, Hrastovicu kod Pakraca, Raču i Gornu. Utjecaj Celjskih naglo je porastao i u Zagrebu, što je omogućilo da Benedikt de Zolio ostane zagrebačkim biskupom, iako je na to mjesto bio postavljen Tomo Čupor, kojega su podržavali Hunyadijevci. U. s njima dolazi u sukob oko položaja u Ugarskoj, vodi borbu protiv J. Hunyadija, koja završava brakom Ulrikove kćeri Elizabete i mlađeg sina J. Hunyadija, Matije. Tako je suprotnost i sukob između Hunyadija, vojskovođe promjenljive sreće u borbi protiv Turaka, i Ulrika II, koji je težio kruni pa bila ona i Sv. Stjepana, privremeno stišan, ali mladenci ubrzo umiru i staro rivalstvo pokazuje se u svoj svojoj snazi. God. 1456. U. II postiže najviši položaj koji je jedan muški član obitelji Celjskih ikada imao: postaje namjesnik Ugarske, dakle drugi čovjek kraljevine. U historiografiji nije potpuno objašnjeno nesudjelovanje Ulrika II i ugarskog kralja Ladislava u obrani Beograda od Turaka, koju je Hunyadi s uspjehom vodio oslanjajući se uglavnom na svoje Erdeljce. Ulrikovo neposvećivanje pažnje obrani od Turaka navelo je T. Raukara da ga ocijeni kao promašena političara sa stajališta hrvatske povijesti. Njegova likvidacija u Beogradu od direktnog suparnika u Ugarskoj Ladislava Hunyadija ne može utjecati na ocjenu Celjskih i Ulrika II. U njegovoj ličnosti spojen je vrhunac do kojeg se obitelj uspinje i njihov nestanak.
IZVORI: J. Turóczy: Chronica Hungarorum ab origine gentis (u: G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini, 1. Vindobonae 1747, 47–366). — G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, X/2–8. Budae 1834–1843. — J. Teleki: Hunyadak kora Magyarorszagon, 10. Pest 1853. — Die Cillier Chronik (u: F. Krones, Die Freien von Saneck und ihre Chronik als Grafen von Cilli. Graz 1883). — F. Schumi: Urkunden- und Regestenbuch des Herzogtums Krain, 2. Laibach 1887. — I. Krst. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 2. Zagreb 1894. — E. Kammerer: Codex diplomaticus comitum Zichy, 8–10. Budapestini 1895–1907. — F. Kos: Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, 1–5. Ljubljana 1902–1928. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 1. Zagreb 1904. — F. Cusin: Documenti per la storia del confine orientale d’Italia nei secoli XIV. e XV. Archeografo triestino, 21(49)(1936) br. 31, dokumenti br. 37, 50, 51, 53. — Z. Tanodi: Poviesni spomenici Varaždina, 1. Varaždin 1942; II/1 (suautor S. Wissert). Varaždin 1944. — E. Mályusz: Zsigmondkori oklevéltár, II/1. Budapest 1956. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 3(1960) isprave br. 2062, 2068, 2069, 2074, 2080, 2084, 2314. — J. Buturac: Inventar i regesti za starije dokumente zagrebačkog Kaptolskog arhiva. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–69) br. 173, 178, 187. — Kronika grofov Celjskih. Maribor 1972.
LIT.: I. Orožen: Celska kronika. Celi 1854. — F. Krones: Die zeitgenössischen Quellen zur Geschichte der Grafen von Cilli, mit Einschluss der sogenannten »Cillier Chronik 1341–1456«. Beiträge zur Kunde steiermärkischer Geschichtsquellen, 8(1871) str. 1–120. — S. Rutar (S. R.): Celjska kronika. Vestnik, 3(1875) 4, str. 56–59. — D. Trstenjak: Obseg nekdanje Celjske grofije. Novice gospodarske, obertnijske in narodske, 39(1881) 14, str. 111. — F. Krones: Die Freien von Saneck und ihre Chronik als Grafen von Cilli. Graz 1883. — K. Verstovšek: Celjski grofje in jugoslovansko ozemlje. Ilustrovani narodni koledar (Celje), 17(1906) str. 149–165. — A. Gubo: Geschichte der Stadt Cilli vom Ursprung bis auf die Gegenwart. Cilli 1909. — M. Zawadzky: Die Cillier und ihre Beziehungen zu Kaiser Sigismund und König Albrecht (inauguralna disertacija). Halle 1911. — E. Lilek: Jugoslovanska politika celjskih grofov. Nova doba, 2(1920) 7, str. 1–2; 9, str. 1–2. — S. Sagadin: Celjski grofje. Pokret za državno ujedinjenje jugoslovanskih dežel pred 500 leti. Vojnički glasnik, 2(1921) 11/12, str. 129– 131; 13, str. 155–157. — F. Korun: Nekaj iz zgodovine celjskih grofov. Nova doba, 4(1922) 76, str. 2; 77, str. 1; 78, str. 2; 79, str. 2; 81, str. 1–2; 82, str. 1– 2. — J. Orožen: Zgodovina Celja, 2. Celje 1927. — F. Clement-Simon: Les Comtes de Cilie. Revue d’histoire diplomatique, 44(1930) str. 1–19. — V. Travner: Kako so postali celjski grofi državni knezi. Življenje in svet, 10(1936) XX/24, str. 374–378. — F. Cusin: Il confine qrientale d’Italia nella politica europea del XIV e XV secolo, 2. Milano 1937. — M. Kos: Zgodovinska podoba celjskih grofov. Jutro, 18(1937) 12, str. 3. — R. Schwanke: Beiträge zum Urkundenwesen der Grafen von Cilli (1341–1456). Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung (Wien), Ergänzungsband, 14(1939) str. 411–422. — J. Schweiger: Začetek in konec moči Celjanov. Obisk, 1(1940) 8, str. 338. — R. Horvat: Poviest Medjimurja. Zagreb 1944. — H. Pirchegger: Geschichte der Steiermark. Graz 1949. — F. Baš: Celjski grofi in njihovo doba. Celjski zbornik, 1951, str. 5–15. — M. Kos: Zgodovina Slovencev. Ljubljana 1955². — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. — B. Grafenauer: Zgodovina slovenskega naroda, 2. Ljubljana 1965, 390–404. — V. Habjan: Celjsko-austrijska vojna od leta 1438. do 1443. ali vojna za Ljubljano in Istro. Kronika, 19(1971) 3, str. 137–148. — J. Orožen: Zgodoyina Celja in okolice. Celje 1971, 123–287. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1973². — I. Voje: Odnos Celjskih grofova prema političkim prilikama u Bosni i Hercegovini u XV vijeku. Radovi sa simpozijuma – Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, 3. Zenica 1973, 53–67. — H. Dopsch: Die Grafen von Cilli – Ein Forschungsproblem? Südostdeutsches Archiv (München), 17–18(1974–75) str. 9–49. — V. Habjan: Boj Celjskih za podravje in posočje v letih 1425–30. Kronika, 23(1975) 1, str. 1–13. — I. Kampuš: Odnos grofova Celjskih i zagrebačkog Gradeca. Historijski zbornik, 29–30(1976–77) str. 161–180. — B. Hartman: Celjski grofje v slovenski dramatiki. Ljubljana 1977. — I. Voje: Katarina Celjska-Kotromanička in njen pečat. Celjski zbornik, 1977–81, str. 287–292. — P. Simoniti: Humanizam na slovenskem. Ljubljana 1979. — Zgodovina Slovencev. Ljubljana 1979, 214–219. — J. Adamček: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — N. Klaić: Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone. Celje 1982. — Ista: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — J. Orožen: Problematičnost zgodovine grofova Celjanov. Celjski zbornik, 1982–83, str. 183–192. — J. Adamček: Sukobi grada Varaždina i varaždinske vlastele u XVI. i XVII. stoljeću. Varaždinski zbornik. Varaždin 1983, 233. — Celjani v Slovenskem in srednjeevropskem prostoru; okrogla miza v Celju 1. 10. 1982. Zgodovinski časopis, 37(1983) 1/2, str. 93–114. — F. Gestrin: Celjski grofje in obsodba slovenskih zgodovinarjev. Naši razgledi, 32(1983) 7(756), str. 226. — B. Grafenauer: Celjski grofje in »Zgodovina Slovencev« (CZ 1979). Ibid., str. 225–226. — Z. Herkov: Organizacija uprave grada Varaždina i njezin djelokrug od 15. do 18. stoljeća. Varaždinski zbornik. Varaždin 1983, 220–221. — N. Klaić: Kdo izmed nas razširja lažne mite o Celjskih ? Naši razgledi, 32(1983) 7(750), str. 195. — T. Raukar: Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjevjekovlje. Historijski zbornik, 36(1983) str. 113–140. — I. Voje: Ali celjski grofi potrebujejo advokate? Naši razgledi, 32(1983) 7(756), str. 225. — J. Adamček: Medvedgradsko vlastelinstvo. Kaj, 17(1984) 6, str. 31, 35–36, 39. — I. Voje: Romanje Ulrika II Celjskega v Kompostelo k sv. Jakobu. Zgodovinski časopis, 38(1984) 3, str. 225–230. — A. Horvat: Osvrt na Parlerijansku radionicu u Zagrebu i na njezine odraze u sjevernoj Hrvatskoj. Iz starog i novog Zagreba, 1985, 6, str. 86. — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987.
Mladen Švab (1989)
