Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FILIPPI, zadarska građanska obitelj. U dokumentima se prvi spominje Giovanni (Ivan) 1751. Njegov sin Pietro (Petar, umro 1806) od 1783. bio je pravobranitelj (causidico ministro deputato alle pubbliche notifiche) pri uredu generalnog providura za Dalmaciju. God. 1797. spominje se među uglednicima iz reda zadarskih građana; pospješio je administrativno odvajanje Skradina od Šibenika te »pro meritis«, s bratom Carlom (Karlo), bio uvršten u plemstvo grada Skradina 1798. Za prve austrijske uprave (1797–1806) bio je činovnikom pokrajinske Vlade, a u ožujku 1806. spominje se kao fiskalni advokat. Njegov sin Giangiuseppe (Ivan Josip, Giovanni Giuseppe, Gian-Giuseppe; 1787–1851) bio je suplent pri prvostepenom sudu, odnosno sudac-suplent prizivnog suda u Zadru 1811–13. Ishodio je premještaj iz reda causidica (3. red sudskih branitelja, isključivo pri Mirovnim sudovima) u red advokata te od 1813. do smrti bio odvjetnikom u Zadru. Iste godine spominje se općinskim vijećnikom, članom promicateljnog odbora za otvaranje novoga zadarskoga Kazina i vlasnikom više kuća u gradu. Bio je članom bolničke komisije (1819, 1821–22) odn. Commissione straordinaria di carità (1836), a spominje se i među donatorima zadarskoga kazališta (Teatro nobile; 1829–31) u kojem od 1832. ima zakupljenu ložu. Njegova politička aktivnost posebice dolazi do izražaja 1848–49. U svibnju 1848. iz nepoznatih razloga odrekao se funkcije prisjednika i vijećnika općinskog Vijeća. Iste godine izabran je za zastupnika grada Zadra u državnom Parlamentu, gdje se zalagao za autonomni položaj Dalmacije. Za razliku od zahtjeva nekih dalmatinskih zastupnika (B. Petranović, S. Ivićević) za uvođenjem nastave na hrvatskom jeziku, Giangiuseppe je u rujnu 1848. među potpisnicima molbe Ministarstvu nastave kojom se traži uvođenje hrvatskog jezika kao obaveznog predmeta u školama i izražava bojazan od neposredne zamjene talijanskoga hrvatskim jezikom u školstvu, sudstvu i upravi. U prosincu, uz ostale dalmatinske zastupnike, potpisnik je predstavke Ministru unutarnjih poslova povodom imenovanja bana J. Jelačića guvernerom Dalmacije. U njoj se s negodovanjem raspituju o možebitnim promjenama u dotad separatnoj administraciji Dalmacije do kojih bi moglo doći zbog imenovanja. Zalagao se za priključenje Kvarnerskih otoka Dalmaciji, počevši od 31. III. 1848. kada je glavni pokretač adrese za sjedinjenje koju je zadarska općinska uprava uputila općinama tih otoka. U nacrtu »pokrajinskog Ustava Kraljevine Dalmacije« (svibanj 1848), kojemu je (uz B. Petranovića) sastavljač, Kvarnerske otoke uključuje u teritorij Dalmacije, a kao član Ustavotvornog odbora Parlamenta uzalud traži (sjednice 22. i 24. I. 1849) da se u Ustavu Kvarnerski otoci definiraju sastavnim dijelom Dalmacije. Uza S. Petrovića, u dvije predstavke banu J. Jelačiću (21. XII. 1848, 27. III. 1849), kojima se poglavito ističu prednosti Zadra kao najpogodnijeg sjedišta dalmatinske pokrajinske uprave, moli posredovanje za povrat tih otoka Dalmaciji. U prvoj se od bana traži i potpora osnivanju studija prava u Zadru. Poznat je i njegov govor na sjednici Ustavotvornog odbora (20. II. 1849) uperen protiv tuđeg činovništva u Dalmaciji, a sa zahtjevom da se pri upošljavanju dâ prvenstvo domaćim sinovima, što nije bilo prihvaćeno. O suvremenim mu članovima obitelji vrlo se malo zna. »Uzdarxitegl Filippi«, potpisan na tiskanoj uputi i odredbama glede hipoteka (Zadar, 23. III. 1812), vjerojatno je istovjetan s financijskim činovnikom (1817, 1823) Giorgiom, a namještenik okružne uprave u Zadru (1846) Pietro možda s pravnikom koji je diplomirao u Padovi 1849. Sinovi Giangiuseppea bili su pravnik i političar → NATALE i zemljoposjednik Donato (Donat, Dunat; 1832–1912). Bio je vlasnikom otoka Oliba, stanovnici kojeg su se oslobodili zavisnosti otkupom 1900, isplativši mu 50 000 forinti. Sinovi su mu Giuseppe (Josip, 1862–1910; negdje Giovanni — možda se zvao, po djedu, Giovanni Giuseppe) i Alessandro (rođ. 1874). God. 1895. Giuseppe se spominje među trojicom voditelja direkcije novoosnovanoga brodarskog poduzeća Società di navigazione a vapore »Zaratina«. Šk. god. 1904/05. bio je članom upravnog odbora đačkog doma »N. Tommaseo« u Zadru, koji su potkraj XIX. st. osnovali talijanaši kako bi se osigurao upis učenika u zadarsku talijansku gimnaziju. Njegov sin, iz braka s Ester Fenzi, bio je prirodoslovac → NATALE (LINO). Zbog više obitelji ista ili slična prezimena (posebice doseljenici s Korčule u šibensku okolicu) nije moguće dosljedno identificirati sve pripadnike zadarskih Filippija. Ipak, u svezi s njima mogla bi biti obitelj Harašić-Filippi te Filippi koji se javljaju u Skradinu i Obrovcu. Osim Oliba, Filippi su posjedovali zemljišta na Dugom otoku (Preko) i na području Biograda. Znatne su njihove zasluge za zadarsku katedralu, među čijim su dobrotvorima bili gotovo čitavo stoljeće. Dugogodišnji član (dokumentirano od 1809) te povremeno predsjednik Crkovinarstva katedrale Giangiuseppe, prema C. F. Bianchiju, smatran je glavnim promicateljem kulta sv. Stošije i obnoviteljem crkve, zaslužnim za povećanje njezina bogatstva i sjaja. Njegovim zalaganjem dva puta je (1831, 1833) tiskana knjižica Officia propria Sanctorum celebranda in civitate atque universa Archid. Jadertina. God. 1851. postavljene su (u kapeli sv. Stošije u katedrali i kući Crkovinarstva) dvije mramorne ploče s natpisima (objavio C. F. Bianchi) koji evociraju njegove zasluge. Njegovi sinovi također su bili članovima Crkovinarstva. Obitelj je posjedovala dragocjenu zbirku goblena iz XVI. st. (nabavljeni 1797) koju je namijenila povremenom uresu kapele sv. Stošije, a prodajom koje je 1906. Donato namaknuo sredstva za obnovu kapele (kasetirani strop iznad krajnjeg dijela sjevernog broda crkve i mramorne ploče na zidovima). Ime obitelji za povjesnike je asocijacija na danas za Hrvatsku uglavnom izgubljeno arhivsko i knjižno bogatstvo. Naime, u prošlom stoljeću Filippi su na različite načine (dijelom vjerojatno i zbog rodbinske veze s plemićkom obitelji Fondra) došli u posjed iznimno vrijednog arhivskog materijala iz prošlosti Zadra i šire regije. Među inim posjedovali su više pergamena iz arhiva samostana sv. Krševana, dio zemljišnika Zadra i okolice iz XV. st., matrikule i statute nekih zadarskih bratovština, a i bogat fond knjiga. Vjerojatno najpoznatiji rukopis iz njihove knjižnice (tzv. Anonim Filippi ili rukopis Filippi) većim je dijelom rad M. Sorarija započet 1782. pod naslovom Notizie istoriche della città di Zara, capitale della Dalmazia, divise in otto libri, nei quali si tratta di tutte le cose sacre e profane in essa esistenti, del suo contado ed uomini illustri ecc., fatiche dedicate alla gioventù zaratina dallo scrittore ecc. Obuhvaća gotovo 1000 stranica, a cijeni ga se (H. Morović) »rudnikom za kulturnu povijest Zadra, Nina i okolice«. Iako su ga obilato koristili svi talijanaški povjesničari Zadra, većim je dijelom ostao neiskorišten, a prijepis tek malog dijela sačuvan je u ostavštini L. Jelića (Arheološki muzej u Splitu). Pretpostavljalo se da je rukopis (kao i čitava knjižnica) uništen u bombardiranju Zadra u II. svjetskom ratu, no kako se u novije vrijeme izrijekom navodi (M. Granić, Zadarska revija, 1990) da je odnesen u Italiju gdje i danas žive potomci obitelji, pretpostaviti je da je ista sudbina i drugoga, barem najvažnijeg, arhivskog i knjižnog fonda koji su Filippi posjedovali. Iako gotovo odreda zadojeni talijanskim duhom i kulturom, pripadajući gornjem sloju zadarskih građanskih obitelji, Filippi su znameniti za političku i kulturnu povijest Zadra u XIX. st. U Državnom arhivu u Zadru pohranjen je dio dokumenata o obitelji, u izdvojenom fondu Obiteljski spisi Filippi.

LIT.: Obitelj. — G. Ferrari-Cupilli: Sulla cittadinanza di Zara. Zara 1863, 32. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, str. XIII, 43. — C. F. Bianchi: Zara cristiana, 1. Zara 1877, 101, 107, 128, 130, 219, 275; 2. 1879, 449, 475, 487, 491, 499. — G. Sabalich: Guida archeologica di Zara. Zara 1897, 36–37, 67, 81, 154, 193, 381, 512. — Isti: Cronistoria aneddotica del nobile Teatro di Zara 1781–1881. Fiume 1904–1922, 59, 138–139, 184, 194, 238, 242, 278, 283, 285–286. — G. Bersa: L’arca e la cappella di S. Anastasia nel Duomo di Zara. Bullettino di archeologia e storia Dalmata, 31(1908) str. 11–12. — G. Praga: Lo »scriptorium« dell’ abbazia benedettina di San Grisogono in Zara. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 4(1929) VII/42, str. 279. — A. de Benvenuti: Storia di Zara dal 1409 al 1797. Milano 1944, 14, 186, 207–208, 296. — A. Petričić: Zadarski slikari u XIX. stoljeću. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 4–5(1958–59) str. 217. — J. Grabovac: Zadar u vrijeme druge austrijske uprave. Zadar. Zbornik. Zagreb 1964, 218. — P. Galić: Povijest zadarskih knjižnica. Zagreb 1969. — G. Novak: Povijest Splita, 4. Split 19782. — V. Maštrović: Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX. i početka XX. stoljeća. Zagreb 1979, 116–117, 231. — H. Morović: Izbor iz djela. Split 1988. — 1000 godina samostana Sv. Krševana u Zadru. Zadarska revija, 39(1990) 2/3, str. 128, 148, 151. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992, 385, 716, 720, 723, 725–726. — Isti: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — M. P. Ghezzo: I Dalmati all’ Università di Padova dagli atti dei gradi accademici 1801–1947. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 22(1993) str. 72, 74, 93. — Pietro (umro 1806). — C. F. Bianchi: Fasti di Zara. Zara 1888, 124. — I. Pederin: Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva. Split 1996. — Giangiuseppe. — Almanacco della Dalmazia per l’ anno 1836. Zara (s. a.). — G. Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Zagabria 1855. — G. Sabalich: Vecchie storie zaratine. Zara 1913, 23–24. — G. Novak: Dalmacija na raskršću 1848. god. Rad JAZU, 1948, 274, str. 121, 208, 230, 256–257. — Isti: Borba za narodni jezik u školama, sudovanju i uredovanju u Dalmaciji. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 8–9(1962) str. 12. — R. Jelić: Zadarsko nahodište. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 10(1963) str. 247, 249. — Š. Peričić: Razvitak advokature u Zadru. Odvjetnik, 18(33) (1968) 9, str. 279. — P. Starešina: Kolonat na Silbi. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 20(1973) str. 331–332. — I. Perić: Borba za ponarođivanje dalmatinskog školstva 1860–1918. Zagreb 1974, 27. — B. Stulli: Oko pripadnosti Kvarnerskih otoka 1848/49. i 1861. god. Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 25(1982) str. 331, 342, 344, 351–352. — S. Obad: Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine. Rijeka 1987. — Giorgio. — Schematismo ed almanacco provinciale della Dalmazia per l’ anno 1817. Zara (s. a.), str. 61. — Almanacco provinciale della Dalmazia per l’ anno 1823. Zara (s. a.). — Pietro (1846, 1849). — Manuale provinciale della Dalmazia pell’ anno 1846. Zara (s. a.). — Donato. — L. Maschek: Manuale del Regno di Dalmazia. Zara 1872, str. 39; 1873; 1874; 1875, str. 52; 1876. — M. Ašanin: Živi kmetovi s Oliba. Vjesnik u srijedu, 8(1959) 398, str. 9. — D. Foretić: Društvene prilike u Dalmaciji od polovice XIX stoljeća do prvoga svjetskog rata (u: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri. Zbornik. Zagreb 1969, 48). — V. Maštrović: Dopuna 1. Jadertini Croatici. I. dio, Knjige. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 24(1977) str. 256. — I. Petricioli: Katedrala sv. Stošije — Zadar. Zadar 1985, 22. — Giuseppe. — T. Erber: Storia dell’ I. r. ginnasio superiore in Zara. Zara 1905, 319. — O. Fijo: Pomorstvo zadarsko-šibenske regije u drugoj polovini XIX. stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1(1954) str. 266.
 
Nikša Lučić (1998)