FODROCI

FODROCI, plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjim županijama Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj. U dokumentima do potkraj XV. st. članovi obitelji zabilježeni su imenom i pridjevkom »iz Fodrovca« (de Fodoroucz, Fodorowcz, Fodroucz, Fodrowcz) prema njihovu posjedu Fodrovec (područje današnjih naselja Fodrovec Riječki i Fodrovec Donji u široj okolici Križevaca); iz pridjevka se oblikovalo obiteljsko ime koje je najčešće zabilježeno u mađarskom obliku Fodroczy, a u novije vrijeme Fodroci te koji put Fodrovečki (F. Šišić) i Fodrovački (E. Laszowski). Obiteljska tradicija kazuje da su podrijetlom iz Erdelja za što nema potvrde u izvorima. U mađarskoj historiografiji (I. Nagy) nazivaju ih hrvatskim plemićima. Prvi poznati član bio je Grgur, sin Grgura iz Fodrovca, kojemu su Fridrik II. i Ulrik II. Celjski, banovi čitave Slavonije, darovali 20. VI. 1446. posjed Borkovec (područje istoimenog zaselka kraj Zlatara) u Varaždinskoj županiji, koji ostaje u posjedu obitelji do XX. st. i po kojem su nosili pridjevak »iz Borkovca« (Borkoucz, Borkowez). Zagrebački Kaptol uveo je Grgura u posjed Borkovca u kolovozu 1446, a darovnicu su potvrdili banovi Fridrik II. i Ulrik II. Celjski 1449. te kraljevi Ladislav V. Postum 1457. i Matija Korvin 1458. i 1464, koji je Grguru 1458. dao pravo pobiranja sajmovine na posjedu Zlatar. Grgur je – kada je bio župan Zagrebačke županije – jedan od arbitara na zasjedanju oktavalnoga (banskog) suda u Zagrebu 2. II. 1461. Dana 23. XI. 1472. potvrdili su čazmanski Kaptol i Juraj Vitovac, zagorski knez i župan Varaždinske županije, na temelju iskaza svjedoka posjede Grgurova sina Ladislava. Taj je dokument bio dokaz u sporu između Ladislava i Franje de Pooka 1473. oko posjeda Borkovec koji je riješen u korist Ladislava. Dokument, koji je 1478. izdao čazmanski arhiđakon Ivan, pisao je bilježnik Blaž, sin Jurja iz Fodrovca, a 1482. u troškovniku Alberta Terjeka, glavnog upravitelja dobara Zagrebačke biskupije, zabilježen je Benedikt (Benko Fodoroczy). On je o. 1500. posjednik u kraju Vrbovec u Križevačkoj županiji. Ladislavov sin Ivan (umro prije 1517) bio je od o. 1507. do kraja života plemićki sudac Varaždinske županije i vlasnik posjeda Borkovec i Fodrovec gdje su bili suvlasnici Juraj i Matija (umro prije 1517), a 1517–43. uz Jurja suvlasnici su Nikola i udovica Ivana. U jednoj genealogiji obitelji (Nagy) zabilježena su Ivanova braća Bernard i Franjo (1489). Iz te je obitelji vjerojatno i Vuk (Fodrovački, Federatzy, Fedroczy, Vodraczi), 1540/41. činovnik slavonske tridesetnice (Laszowski). Od o. 1553. vlasnici su obiteljskih posjeda Ivanov sin Gašpar (umro prije 1567) i unuk Ladislav (umro prije 1560); Ladislav je oko 1553/54. i suvlasnik (uz obitelj Humski) posjeda Hum (između Hrašćine i zelinskog područja) u Zagrebačkoj županiji. Dio posjeda Hum bio je i vlasništvo Ladislavova sina Vuka (spominje se 1553–1609). Suvlasnik posjeda Borkovec i Hum bio je i Melhior (spominje se 1566–88), a od kraja XVI. st. i sinovi Vuka, Nikola (posjednik i na grebengradskom vlastelinstvu), Vuk i Gašpar. Neki pisci (Nagy) navode i njihovu sestru Doru te braću Stjepana, Krstu, Ladislava i Ivana. Ivan je imao sinove Aleksandra, Nikolu, Ivana i → PETRA, kulturnog djelatnika i pravnika. Braća su o. 1667. bila suvlasnici dvora i posjeda Borkovec. U drugoj pol. XVI. i poč. XVII. st. vlasnici Borkovca bili su Franjo, Matija i Juraj iz drugih grana obitelji. Juraj je uz to imao i posjede na vlastelinstvima Zajezda i Orehovica kraj Krapine te posjed Omilje u zelinskom kraju. On je u Varaždinskoj županiji bio plemićki sudac (1587–93) i poreznik (1596–98); 1588. prisjednik je na zasjedanju oktavalnog suda; kao sudac spominje se i 1598. Otada je u službi grofa Petra III. Erdődyja i vlasnik manjih posjeda na Erdődyjevu želinskom vlastelinstvu u Zagrebačkoj županiji. God. 1605. Juraj je sa suprugom Barbarom Međurečkom kupio kuću u zagrebačkom naselju na brdu Gradec. Njegov je suvremenik Gabrijel, plemićki sudac Varaždinske županije (o. 1610–22). God. 1650. spominje se Ljudevit, a Juraj je 1664. bio kaštelan dvora Gradec, posjeda zagrebačkih biskupa u Križevačkoj županiji i plemićki sudac iste županije (o. 1664–82). Petar, kulturni djelatnik iz glavne grane obitelji, imao je iz prvog braka s Dorom Daraboš sina Antuna, plemićkog suca Zagrebačke županije (o. 1721), a s drugom ženom Anom Horvatić sina Josipa, koji je naslijedio očeve posjede Borkovec i one na ludbreškom području. U prvim desetljećima XVIII. st. bio je plemićki sudac Varaždinske županije. Spominje se do o. 1747. Nije imao muškog potomstva. Lozu je nastavio Juraj, sin Petrova brata Nikole. Juraj je s Josipom suvlasnik Borkovca, a od o. 1716. spominju se i njegovi posjedi u Križevačkoj županiji. Josip, plemićki podsudac Varaždinske županije (o. 1754–58), vjerojatno je Jurjev sin; drugi Jurjev sin Ivan imao je sina Donata, koji je naslijedio očevu kuriju u trgovištu Ludbreg i posjede na tom području. Donat je 1759. i ponovno 1763. izabran za fiškala Križevačke županije. On je oko 1773. sastavio zbirku regesta i prijepisa dokumenata svoje obitelji (rkp. Elencus litteralium... u Arhivu HAZU, sign. III. d 100). Vjerojatno je istovjetan s Donatom koji je sastavio (ili prema B. Vodniku vjerojatno prepisao predloške iz XVII. st.) zbirku latinskih i kajkavskih pjesama (rkp. Stare hèrvatske piesme... iz 1762. u Arhivu HAZU, sign. I. b 119). Sin trećeg Jurjeva sina Stjepana bio je → LADISLAV, pisac, pravnik i bibliofil. Imao je četiri sina. Franjo je bio časnik. Sačuvane su njegove bilješke pisane hrvatskim, latinskim, njemačkim i francuskim jezikom (Varia notata, 1807–35, rkp. u Zbirci rijetkosti NSK, sign. R 4351). Brat mu Žigmund (1792–1843) studirao je pravo i povijest u Kr. akademiji znanosti u Zagrebu; branio je teze 1808, 1809. i 1810. kada je završio studij (teze su tiskane u Zagrebu s. a.). Potom je u kraljevskoj kuriji u Pešti bio bilježnik pripravnik i od 1812. odvjetnik, a u Križevačkoj županiji od 1813. počasni bilježnik i od 1814. pravi podbilježnik. God. 1822–30. plemićki je sudac Gorskoga kotara, a od 1831. počasni prisjednik kraljevinskoga sudskog stola. Od njegova većeg spisa Series banorum Dalmatiae, Slavoniae sub regibus Croatiae, Ungariae Austriacis poznat je samo dio do 870. Napisao je uoči izbora prabilježnika 1839. spis Vox ad status et ordines regnorum Croatiae et Slavoniae ad electionem magistri prothonotarii die 21. januari 1839 concursorum; tim je spisom želio potaknuti hrvatske staleže i redove da brane svoje pravo na izbor prabilježnika. Od oca je naslijedio posjed Tršci blizu Svetog Ivana Zeline, kamo je iz Borkovca prenio očevu knjižnicu. Nije imao muško potomstvo. Žigmundov brat Juraj također je studirao pravo u Kr. akademiji znanosti u Zagrebu; teze iz ugarskoga građanskog i kaznenog prava branio je 1818 (tiskano u Zagrebu s. a.). Bio je plemićki sudac Križevačke županije. U proglasu Namjesničkog vijeća od 2. X. 1838. spomenut je među istaknutim promicateljima osnovnog školstva. Njegova žena Julija rođ. Bužan dopisivala se s Lj. Gajem. Njihov sin Aleksandar (1826–1890) studirao je i završio pravo u Raabu i Győru i 1845. postavljen za vježbenika kod podžupana županije Győr i pri tamošnjem županijskom sudu, a 1846. imenovan je za podbilježnika Križevačke županije. Iste je godine izabran za člana križevačkog zastupstva u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. God. 1849. položio je odvjetnički ispit. U ministarstvu pravosuđa u Beču djelovao je 1851–54, kada je imenovan prisjednikom županijskog suda Varaždinske županije. God. 1856–59. odvjetnik je u Zagrebu, a 1861. izabran je za bilježnika Križevačke županije i za zastupnika križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Od 1862. do 1868. bio je prisjednik i od 1868. predsjednik županijskog suda Križevačke županije. Kao član Unionističke stranke križevački je zastupnik u Hrvatskom saboru 1868–71. i član saborske delegacije u zajedničkom ugarsko-hrvatskom državnom saboru u Pešti, gdje je 1869. izabran za bilježnika zastupničke kuće. God. 1868. izabrao ga je Hrvatski sabor u regnikolarnu deputaciju, koja je trebala riješiti pitanje Rijeke, a 1869. i 1871. bio je član Delegacije Ugarskog sabora. God. 1875. imenovan je velikim županom Riječke županije, gdje se bavio i pošumljavanjem krša; objavljen je njegov izvještaj banu I. Mažuraniću o tom pitanju (Primorac, 1875, 16–21. XII). Od 1878. veliki je župan Križevačke županije (1882–86. Bjelovarsko-križevačke županije). God. 1886. imenovan je vijećnikom Stola sedmorice. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva od 1847, a od o. 1858. član njegova glavnog odbora. Surađivao je u glasilu Društva (List měsečni, 1847; poslije Gospodarski list 1858, 1860, 1876). Dio obiteljske knjižnice, koji je naslijedio od oca Jurja, darovao je 1850. Društvu za povjestnicu jugoslavensku. Bio je mecena i predsjednik HPD »Zvonimir« u Križevcima (1863–72, 1884–86). Njegovi suvremenici (rođaci ili braća) bili su Eduard (Slavoljub), pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i u drugoj pol. XIX. st. kotarski pristav u Varaždinu, te Aurelije (o. 1823–1885). Aleksandrov sin Dragutin (Karlo) bio je do 1895. šumarski nadzornik u Upravi šuma urbarijalnih općina Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi sin, Aleksandar (1853–1920), bio je posjednik, zastupnik izbornoga kotara Sveti Ivan Žabno u Hrvatskom saboru 1892–97. i član Zemaljskoga kulturnog vijeća 1894–99. Od oca je naslijedio posjed i grad Kalnik. Treći sin Mark Aurelije (1855–1944), bio je tajnik (1887/88) i podžupan (1888/89) Varaždinske županije (napisao je prilog o prikupljanju sredstava u općinama za osnovno školstvo i reorganizaciju upravnih općina, Obćinar, 1887, 42–44), podžupan Požeške (1889–92) i Zagrebačke županije (1892–1906) u kojoj je bio i veliki župan 1905/06. te predsjednik Kr. županijskoga komasacijskog povjerenstva 1902–04. U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade bio je banski savjetnik 1907–13. te predstojnik odjela i namjesnik bana I. Škrleca od 1913. do 1917. kada je nakon banove ostavke umirovljen. Kao član vladine Narodne stranke zastupao je u Hrvatskom saboru izborni kotar Nuštar (1914–18). Suvremenici su kritički ocijenili njegove sposobnosti za službe u županijama i Zemaljskoj vladi (I. Kršnjavi, Z. Vukelić). Dio njegove korespondencije čuva se u NSK (Zbirka rijetkosti, sign. R 5553, R 6294 b). Aleksandrov sin Albrecht (rođ. 1878) bio je husarski kapetan. Nakon umirovljenja živio je kao posjednik u Štrigovi, gdje još postoji njegov klasicistički dvorac. Njegov sin Radoslav (rođ. 1906) bio je inspektor kupališta Slatina Radenci (o. 1938). Albrechtov brat Elemir (rođ. 1880) živio je na svom posjedu u Aumühlu u Donjoj Austriji. Albrecht i Elemir naslijedili su nakon očeve smrti (1920) posjed i dvor Bogačevo; kao vlasnici zakonski smanjenog posjeda zabilježeni su i 1952 (J. Buturac). U Zagrebu žive potomci obitelji i u drugoj pol. XX. st. — Arhiv obitelji čuva se u HDA (spisi 1736–1887).