Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FORETIĆ, građanska obitelj podrijetlom s Hvara. U XVI. st. jedna grana naselila se u Korčuli, a druga na otoku Visu. Središnji korčulanski rod dao je više pojedinaca koji su se istaknuli ponajviše u brodogradnji i pomorstvu. Jedna grana korčulanskog stabla dobila je nadimak Kolenda. Manji odvjetak naselio se na otočiću Vrniku kraj Korčule baveći se uglavnom kamenarstvom. Foretići su bili i brodovlasnici, trgovci i brodari, klesari i graditelji, a u XX. st. nekoliko ih je znanstvenika i umjetnika. Prva je poznata vijest o Foretićima u gradu Korčuli iz 1560. kada je datirana u znanosti nazvana Pjesmarica Ivana Foretića, koja sadržava starije nabožne tekstove i narodne pjesme koje je F. skupljao. God. 1576. spominje se Frano u svezi s nekom pomorskom nezgodom; 1588. zapisano je krštenje Frana, najstarijeg sina kamenoklesarskog majstora Petra, potom i ostale brojne djece. — Kao brodograditelji Foretići se spominju u popisima i ugovorima za gradnju drvenih brodova na korčulanskim brodogradilištima: Jure Petrov te drvodjelci Frano i Ivan 1623, Ivan pok. Frana 1717, Marin i Spaso Marinov u drugoj pol. XVIII. st., Đuro pok. Frana 1800, Anđeo Spasov 1803. God. 1769. Vinko u Dubrovniku popravlja tartanu patruna Ivana Ljoke, a na dubrovačkim brodovima drvodjelci su Antun 1749, 1760, 1767, 1770, Cvijeto 1769, Đuro 1778. Od brodograditelja u inozemstvu prvi se 1803. u Smirni spominje Stjepan. Članovi obiteljskih grana posjedovali su u Gornjem i Donjem borgu (Varošu), predgrađima Korčule, vlastita brodogradilišta. Među imenima brodograditelja u Korčuli za francuske vlasti zapisani su 1812. Đuro pok. Frane, Vinko pok. Đura, koji je i brodovlasnik, Jakov pok. Stjepana, Stjepan Đurov, Stjepan Jakovljev, Vinko i Stjepan Kolenda. Prema popisu pučanstva iz 1815. brodograditelji su Jure pok. Frane i sinovi Frano i Vinko, Jakov Stjepanov, Stjepan (sin). Vinko je brodograđevni konstruktor u prvoj pol. XIX. st. Istaknuo se Ivan Đurov (1785–1869) koji je u mladosti imao brodogradilište na Malti. Vrativši se 1816. u domovinu, u Korčuli osniva svoje brodogradilište s razgranatim poslovnim vezama. Radio je za brodovlasnike s čitave hrvatske obale; od 1825. nekoliko godina razvija brodograđevnu djelatnost u Hrvatskom primorju (Rijeka—Sušak, Bakar, Martinšćica). God. 1852. pismeno je izložio dubrovačkoj Trgovačko-obrtničkoj komori stanje korčulanskih brodogradilišta s prijedlozima za njihov napredak. Od više brodova koje je sagradio ističu se barkovi »Tancredi« (219t) iz 1847. i »Tereza Marija« (384 t) iz 1854. Njegova tri sina također su se bavili brodogradnjom. Antun (1823–1890) je među ostalima sagradio brodove »Padre Matteo« 1864. i »Vrnik« 1885. God. 1857. predsjednik je staleške udruge korčulanskih brodograditelja, Banke sv. Josipa, a kao općinski vijećnik zalagao se za unapređenje i proširenje brodogradilišta. Od 1861. do smrti vještak je austrijskog društva za klasifikaciju brodova »Veritas« u Korčuli. Bio suvlasnik više jedrenjaka. Dmitar (1832–1915) je izradio nekoliko brodova, primjerice jedrenjak »Kleopatra« (model u Pomorskom muzeju u Splitu). Dinko (1833–1905), trgovac, bio je karatist u Pelješkom pomorskom društvu (Orebići). Duže vremena bavila se brodogradnjom i grana Kolenda. God. 1850. i 1860. spominju se Stjepan i Jakov, a 1863. Jakov, Frano i Stjepan. Ističe se Vicko (1853–1944) koji je u mladosti djelovao u Turskoj i potom u Sulini na ušću Dunava, a poznati su također braća Stipe (1844–1933) i Jure (1845–1937) te Todor koji je poginuo u II. svjetskom ratu. Do I. svjetskog rata višekratno se spominju pripadnici te grane kao brodograditelji i vlasnici manjih brodogradilišta (predgrađe Borak), a u međuraću i u donjem predgrađu (Sveti Nikola). Svoja su brodogradilišta osnivali i u inozemstvu: u Smirni, Carigradu, Kerču, Malti, Pešti (Jakov 1853), Port Elisabethu (Južna Afrika; Jure 1904), New Yorku (braća Stjepan i Jakov pok. Jure). — Kao pomorci Foretići se potkraj XVIII. i na poč. XIX. st. spominju na dubrovačkim brodovima, tako Marin sa svojom bracerom »L’Annunziata« 1811. i Marko 1809. Na poč. XIX. st. poznat je brodovlasnik u Korčuli Vinko pok. Đura. Od više Foretića pomoraca u XIX–XX. st. najpoznatiji je spomenuti Dmitar, kapetan duge plovidbe, zapovjednik mnogih brodova, jedrenjaka pa parobroda, tako i barka »Tereza Marija«. Za Krimskog rata bio je u službi Francuske i Velike Britanije, a od 1874. plovio je na parobrodima tršćanskog Lloyda. Sačuvana su njegova skripta iz privatne nautičke škole u Dubrovniku i njegov brodski dnevnik. Bio je suvlasnik i brodovlasnik više brodova te poznat kao rodoljub i donator. God. 1882. sagradio je u Korčuli, uz istočno brodogradilište u predjelu Borak, veliku kuću u neorenesansnom stilu sa svojim grbom, koju je oporučno ostavio rodnom gradu za stare i nemoćne osobe (do 1989. Dom staraca, danas ACY marina). U drugoj pol. XIX. st. Foretići su bili suvlasnici mnogih jedrenjaka. U Korčuli je od 1903. do 1914. djelovala Korčulanska parobrodarska plovidba Ivan Foretić i drugovi s prva dva korčulanska parobroda (»Prvi«, nabavljen 1903. i »Drugi«, nabavljen 1907; suvlasnik Lovro Depolo). — Kao klesari i graditelji Foretići se spominju od XVII. do XX. st. Tako Marko u ugovoru 1628. kao prvi imenom poznati graditelj župne crkve sv. Stjepana pape u Starom Gradu. Za tu je crkvu 1674–81. radio na glavnoj kapeli i svodu te ukrase za četiri bočne kapele Marko Jurjev, koji je radio i u Hvaru za pročelje katedrale 1676. i na crkvi benediktinka. Jure Spasojev Kolenda (1680–1759) pripremao je kamen zapročelje hvarske katedrale. Na Murteru su klesarske radove potkraj XVII. i na poč. XVIII. st. izvodili Vicko i Marin na crkvi u Tisnome te Jure Spasojev Kolenda na župnoj crkvi u Jezerima 1720–24. Spaso (1660–1718) sklopio je 1700. ugovor za izradu nove lože na glavnome mjesnom trgu u Blatu na Korčuli. Antun i Marin spominju se 1740. kao majstori na izvedbi jednog od najmonumentalnijih baroknih oltara u Dalmaciji, u kapeli sv. Križa u franjevačkoj crkvi na otoku Badiji kraj Korčule. U Boki kotorskoj Jure je nabavljao kamen za gradnju crkve Gospe od Škrpjela 1721–22. Najpoznatiji je Nikola, graditelj i glavni majstor 1777–99. crkve manastira Savine kraj Herceg Novog, preplevši stilove zrele renesanse i baroka s bizantskom tradicijom. Marko je uz pomoć Marina iz korčulanskoga kamena klesao ukrasne dijelove župne crkve Bl. Djevice Marije u Prčanju 1791–1807. Prema popisu pučanstva grada Korčule iz 1815, u Korčuli je iz obitelji bilo sedam kamenoklesara, a na otočiću Vrnik osam. God. 1928. Nikola iz Vrnika izradio je u Trpnju spomenik u obliku paviljona kraj staroga groblja (premješten 1953. na vidikovac iza groblja). — Kao slikari spominju se Sebastijan Anđelov (kraj XVIII. i poč. XIX. st.), Spaso koji je u pol. XIX. st. slikao oltarske pale po okolici i po mjestima Pelješkoga kanala, a vjerojatno i portrete, i Anđeo (druga pol. XIX. st.). — Foretići su dali i nekoliko svećenika od kojih su najpoznatiji Bonaventura (umro 1837), franjevac, teolog, definitor i kustod u Zadru, odlikovao se kao praktički učitelj na visokim učilištima u Bologni i Rimu i kao teolog talijanskih biskupa u tri grada (iz mjesta Forolivi kosti su mu prenesene na Badiju, gdje je 1882. u kapeli sv. Križa podignuta arka s natpisnom pločom), i → BRUNO, vjerski pisac. — Foretići su obnašali niz dužnosti u društvenom i crkvenom životu Korčule. Nekoliko njih bili su gaštaldi Bratovštine sv. Roka (između 1673. i 1912), prokuratori (1717, 1747. i na poč. XIX. st.), učitelji, sudionici u kazališnom životu (1824–25, 1873), vještaci klasifikacijskog društva »Veritas«, utemeljitelji i članovi Narodne slavjanske čitaonice (osn. 1871), članovi Korčulanskoga pjevačkog društva »Sv. Cecilija« (osn. 1883) i uprave općinske Hrvatske glazbe i njezini ravnatelji (1900). U preporodno doba širili su i podupirali nacionalnu misao, zauzimali se za gospodarsko i političko osamostaljenje i napredak Dalmacije te njezino sjedinjenje sa sjevernom Hrvatskom, a hrvatske ideje promicali su i poslije. — U XIX. i XX. st. Foretići su se nastanjivali u Dubrovniku i Orebićima, ali se i selili u SAD i Južnu Ameriku (Božo Smrkinić bio je u diplomatskoj službi Čilea, u Švicarskoj i Venezueli). — Središnja grana dala je u XX. st. nekoliko istaknutih pojedinaca: → VINKO, povjesničar i arhivist, Mladen (1906–1968), pravnik, profesor rimskog prava na Pravnom fakultetu u Splitu, jedan od osnivača vaterpola u Korčuli (igrač, funkcionar i jedan od prvih predsjednika Korčulanskoga plivačkog kluba), → SERGIJE, pjevač, tenor, → MILJENKO, povjesničar i teatrolog, → SILVIO, skladatelj, glazbeni pisac i dirigent, i Vinko (1921), otorinolaringolog. Vrnički ogranak dao je: → DINKA, povjesničara, i → DALIBORA, teatrologa, kazališnoga kritičara i novinara. — U XVIII. st. podigli su Foretići Kolende stambenu kuću slikovita pročelja s tri kamena balkona (o njima govore stihovi mjesne pučke pjesme Na Puntu Jurana, tri sulara su). Posebice se izdvaja prostrani vrt uz kuću središnje grane, nekoć vlasništvo brodograditelja i brodovlasnika Lovričevića. Podataka o obitelji ima u obiteljskom arhivu u Korčuli, Državnom arhivu u Dubrovniku, Ostavštini V. Foretića, Gradskom muzeju i Nadžupnom arhivu u Korčuli. — Viška grana obitelji spominje se prvi put 1513. u Komiži, kada su Petar i Jerolim navedeni među utemeljiteljima crkve sv. Marije. Iste se godine i u mjestu Visu spominju kao zakupnici zemljišta Franjo, Petar i Zaneto. U XVI. st. bili su primjerice vlasnici ribarskih brodova i brodograditelji. U Komiži se u XVI. st. spominju graditelj Frano i Ivan koji je kanio zidati kulu na Biševu, potom 1625. Frano, nadzornik i voditelj gradnje predutvrde uza samostan i crkvu sv. Nikole, i 1632. Jakov i Antun koji su kupili Mazolinijevu kulu. U Maloj bandi je njihova kasnobarokna višekatnica. Na Visu suForetići različitih zanimanja: ribari, brodograditelji, svećenici i klerici, obrtnici, liječnik (Jakov), bilježnik (Andrija s vlastitom pisarnicom 1792–1822), profesor. U Komiži su se nastanjivali i pripadnici korčulanske loze, a Foretića je do 1866. bilo i u Visu. U Hvaru je bio poznat arhiđakon Jakov (druga pol. XVIII. st. — prva pol. XIX. st.). On je polihistoru I. D. Stratiku u povodu preuzimanja biskupske stolice 1775. upravio u ime svećenstva i naroda odulji latinski govor (Arhiv Male braće u Dubrovniku, rkp. br. 1126/XVIII), a možda je identičan s istoimenim arhiđakonom kojemu je navodno bilo ponuđeno 20 rukopisnih komedija P. Kanavelića i o kojima nema traga. U novije je vrijeme poznat → VINKO (1888–1958), slikar i grafičar. — Danas Foretića ima u više mjesta po Hrvatskoj i u inozemstvu (Europa, Sjeverna i Južna Amerika).

LIT.: Cenni storici e statistici (1787–1867). Trieste 1868, 3. — B. Rode: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S. P. Francisci Ragusii (u: Analecta franciscana, 6. Ad Claras Aquas 1917, 549–550). — F. Fancev: Naučna istraživanja starije hrvatske književnosti g. 1933 i 1934. Ljetopis JAZU, 1935, 47, str. 116. — J. Fazinić: Korčulanski brodograditelji — iseljenici. Novo doba (Split), 18(1935) 168, str. 10. — K. Stošić: Sela šibenskoga kotara. Šibenik 1941, 209, 217. — V. Foretić: Neki historijski podaci o brodogradnji na Korčuli. Pomorstvo, 2(1947) 7, str. 16–17. — C. Fisković: Nekoliko dokumenata o našim starim majstorima. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 52(1935–1949)(1950!), str. 206–207, 217–218. — V. Foretić: Iz prošlosti korčulanske brodogradnje. Brodogradnja, 3(1952) 3, str. 136–139; 4, str. 179–181; 5, str. 231–234; 6, str. 271–274. — V. Ivančević: Iz korčulanske pomorske prošlosti. Bark »Tereza Marija«. Pomorstvo, 7(1952) 1, str. 19–20. — K. Prijatelj: Slikar Tripo Kokolja (1661–1713). Rad JAZU, 1952, 287, str. 15. — V. Ivančević: Korčulanski brodograditelj Ivan Foretić. Pomorstvo, 8(1953) 2, str. 71–73. — M. Zloković: Građanska arhitektura u Boki Kotorskoj u doba mletačke vlasti. Spomenik SAN (Beograd), NS 1953, 103, str. 138, 140. — V. Foretić: Korčula u prošlosti i sadašnjosti našeg pomorstva. Naše more, 1(1954) 2, str. 77. — K. Prijatelj: Umjetnost XVII. i XVIII. stoljeća u Dalmaciji. Zagreb 1956, 14–15, 25, 27, 29. — V. Ivančević: Korčulanski brodograditelji u iseljeništvu. Naše more, 6(1959) 2, str. 168, 169. — J. Perić: Pelješko pomorsko društvo u Orebićima za vrijeme narodne borbe u Dalmaciji. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 6–7(1959) str. 387–388, 391. — V. Ivančević: O korčulanskoj brodogradnji u 18.i 19. stoljeću. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6–7(1960) str. 469, 470–471, 472, 473. — O. Fijo: Parobrodarstvo Dalmacije 1878–1918. Zadar 1962, 48–49. — V. Foretić: Udio naših ljudi u stranim mornaricama. Pomorski zbornik, 1. Zagreb 1962, 314, 321, 323, 328. — M. Š. Milošević: Tipovi bokeljskih jedrenjaka od 1397. do 1600. godine. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 10(1962) str. 44. — N. Bezić-Božanić: Majstori od IX do XIX stoljeća u Dalmaciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1963, 15, str. 237; 1966, 16, str. 309; 1968, 17, str. 376; 1985, 25, str. 297, 311, 351. — N. Luković: Bogorodičin hram na Prčanju. Kotor 1965, 38, 41, 49, 91. — C. Fisković: Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1968, 17, str. 67, 70, 154, 163, 212, 247–248. — M. Gjivoje: Otok Korčula. Zagreb 1968, 155, 158, 227, 266. — In memoriam. Mladen Foretić. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 1969–1970, 7, str. 4. — C. Fisković: Stara korčulanska brodogradilišta. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 20(1972) str. 87, 89, 91–94, 96–97, 102. — I. Fisković: Kulturno-umjetnička prošlost Pelješkog kanala. Split 1972, 58, 97, 106, 146, 151, 163. — V. Ivančević: Korčula pod Francuzima (1806–1813). Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 347–349, 357–358, 360. — Isti: Korčulani ukrcani na brodovima Dubrovačke Republike u 18. i 19. stoljeću. Pomorski zbornik, 10(1972) str. 344. — K. Prijatelj: Bilješke o graditeljima župske crkve u Starom Gradu na Hvaru. Hvarski zbornik, 1(1973) str. 317–318. — J. Ravlić: Dramski rad Petra Kanavelića. Zbornik otoka Korčule, 3. Korčula 1973. — V. Ivančević: Popis pučanstva grada Korčule 1815. godine. Dubrovnik, 18(21)(1975) 2, str. 121, 122. — I. Matijaca: Povijest Bratovštine Svetog Roka. Korčula 1975, 48, 61–63, 80, 116, 129–131. — C. Fisković: Kazališne i glazbene priredbe u Korčuli u XIX stoljeću. Mogućnosti, 22(1975) 2, str. 7, 11–15, 33–35, 40–41, 45, 49. — Isti: Hvarska katedrala. Split 1976, 47, 54, 149. — N. Bezić-Božanić: Stanovništvo Komiže u bratovštinama. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 9(1977) str. 58, 59, 61, passim. — V. Ivančević: Prilog drvenoj brodogradnji u gradu Korčuli. Pomorski zbornik, 15(1977) str. 618–619. — Isti: Prilog poznavanju kamenih grbova u gradu Korčuli. Rad JAZU, 1978, 381, str. 112–113. — S. Marinović: Pomorstvo Korčule 1850–1900. Šibenik 1978, passim. — D. Medaković: Manastir Savina. Beograd 1978. — V. Ivančević: Nekoliko slika korčulanskih jedrenjaka. Pomorski zbornik, 17(1979) str. 375–379, 385, 388. — Isti: Produženje bokeljske bracere 1800. god. na korčulanskom brodogradilištu. Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, 27–28(1979–80) str. 104, 106–107. — N. Bezić-Božanić: Zanatlije XVIII i XIX stoljeća u Hvaru. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 10(1980) str. 118, 120, 132. — V. Ivančević: Nekoliko podataka o korčulanskoj brodogradnji iz 19. stoljeća. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 18(1980) str. 272, 274, 276, 279, 280, 283, 286, 287, 288, 289, 297, 298, 302, 309. — Isti: O zemljištima za gradnju brodova u gradu Korčuli. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 22, passim. — D. Kalogjera: Pedeset godina Korčulanskog plivačkog kluba 1930–1980. Korčula 1980, passim. — A. Kapor: Popisi korčulanskih brodograditelja. Naše more, 27(1980) 1/2, str. 62–64. — D. Medaković: O manastiru Savina. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 21, str. 418–422. — C. Fisković: Prilozi o viškim spomenicima. Mogućnosti, 29(1982) 3/5, str. 276–277, 283–284. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — J. Belamarić: Franjevačka crkva i samostan na Otoku kod Korčule. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1983, 23, str. 179, 181. — N. Bezić-Božanić: Stanovništvo Komiže. Split 1984, passim. — C. Fisković: Stari vrtovi i ljetnikovci u Korčuli. Hortikultura, 51(1984) 1/2, str. 6–7. — P. Šimunović: Naša prezimena. Zagreb 1985, 61; 19952, 80. — V. Ivančević: Agencija austro-ugarskog Veritasa u gradu Korčuli (1860–1915). Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 24–25(1987) str. 175, 178–179, 183, 188, 189, 192, 203, 206, 230, 232. — N. Bezić-Božanić: Povijest stanovništva u Visu. Split 1988, 8, 21, 31, 33, 89, 98, 173, 186, 226, 267, 335. — A. Fazinić: Neki podaci o stanovnicima grada Korčule iz župskih matičnih knjiga od XVI. do XIX. stoljeća. Croatica Christiana periodica, 14(1990) 26, str. 59. — S. Krasić: Ivan Dominik Stratiko (1732–1799). Život i djelo. Split 1991, 244, 249, 469. — C. Fisković: Župna crkva u Blatu na Korčuli. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1992, 16, str. 84. — Isti: O majstorima župne crkve u Starom Gradu na Hvaru. Kačić, 25(1993) str. 487, 490–493. — F. Oreb: »Korčulansko pjevačko društvo Sveta Cecilija« od osnutka do kraja I. svjetskog rata. Ibid., str. 652, 654, 656, 672, 676. — J. Kovačić: Nekoliko podataka o starogradskim spomenicima. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1994, 34, str. 358, 359, 365. — P. Šegedin: Prof. dr. Vinko Foretić. Zbornik radova o Vinku Foretiću. Dubrovnik—Korčula 1994, 12–14. — N. Vekarić: Pelješki rodovi (A–K). Dubrovnik 1995, 211. — C. Fisković: Prilog Korčulana staroj hrvatskoj hortikulturi. Godišnjak grada Korčule, 1(1996) str. 92–95. — S. Krasić: Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili Universitas Jadertina 1396–1807. Zadar 1996. — F. Oreb: Grad Korčula anno Domini 1871. Hrvatska obzorja, 4(1996) 3, str. 624, 635. — A. Fazinić: Crtice iz korčulanske prošlosti. Godišnjak grada Korčule, 2(1997) str. 119, 129. — J. Fazinić: O školstvu u gradu Korčuli od 15. do početka 20. stoljeća (I dio). Ibid., str. 27, 37.
 
Miljenko Foretić (1998)