FORETIĆ

FORETIĆ, građanska obitelj podrijetlom s Hvara. U XVI. st. jedna grana naselila se u Korčuli, a druga na otoku Visu. Središnji korčulanski rod dao je više pojedinaca koji su se istaknuli ponajviše u brodogradnji i pomorstvu. Jedna grana korčulanskog stabla dobila je nadimak Kolenda. Manji odvjetak naselio se na otočiću Vrniku kraj Korčule baveći se uglavnom kamenarstvom. Foretići su bili i brodovlasnici, trgovci i brodari, klesari i graditelji, a u XX. st. nekoliko ih je znanstvenika i umjetnika. Prva je poznata vijest o Foretićima u gradu Korčuli iz 1560. kada je datirana u znanosti nazvana Pjesmarica Ivana Foretića, koja sadržava starije nabožne tekstove i narodne pjesme koje je F. skupljao. God. 1576. spominje se Frano u svezi s nekom pomorskom nezgodom; 1588. zapisano je krštenje Frana, najstarijeg sina kamenoklesarskog majstora Petra, potom i ostale brojne djece. — Kao brodograditelji Foretići se spominju u popisima i ugovorima za gradnju drvenih brodova na korčulanskim brodogradilištima: Jure Petrov te drvodjelci Frano i Ivan 1623, Ivan pok. Frana 1717, Marin i Spaso Marinov u drugoj pol. XVIII. st., Đuro pok. Frana 1800, Anđeo Spasov 1803. God. 1769. Vinko u Dubrovniku popravlja tartanu patruna Ivana Ljoke, a na dubrovačkim brodovima drvodjelci su Antun 1749, 1760, 1767, 1770, Cvijeto 1769, Đuro 1778. Od brodograditelja u inozemstvu prvi se 1803. u Smirni spominje Stjepan. Članovi obiteljskih grana posjedovali su u Gornjem i Donjem borgu (Varošu), predgrađima Korčule, vlastita brodogradilišta. Među imenima brodograditelja u Korčuli za francuske vlasti zapisani su 1812. Đuro pok. Frane, Vinko pok. Đura, koji je i brodovlasnik, Jakov pok. Stjepana, Stjepan Đurov, Stjepan Jakovljev, Vinko i Stjepan Kolenda. Prema popisu pučanstva iz 1815. brodograditelji su Jure pok. Frane i sinovi Frano i Vinko, Jakov Stjepanov, Stjepan (sin). Vinko je brodograđevni konstruktor u prvoj pol. XIX. st. Istaknuo se Ivan Đurov (1785–1869) koji je u mladosti imao brodogradilište na Malti. Vrativši se 1816. u domovinu, u Korčuli osniva svoje brodogradilište s razgranatim poslovnim vezama. Radio je za brodovlasnike s čitave hrvatske obale; od 1825. nekoliko godina razvija brodograđevnu djelatnost u Hrvatskom primorju (Rijeka—Sušak, Bakar, Martinšćica). God. 1852. pismeno je izložio dubrovačkoj Trgovačko-obrtničkoj komori stanje korčulanskih brodogradilišta s prijedlozima za njihov napredak. Od više brodova koje je sagradio ističu se barkovi »Tancredi« (219 t) iz 1847. i »Tereza Marija« (384 t) iz 1854. Njegova tri sina također su se bavili brodogradnjom. Antun (1823–1890) je među ostalima sagradio brodove »Padre Matteo« 1864. i »Vrnik« 1885. God. 1857. predsjednik je staleške udruge korčulanskih brodograditelja, Banke sv. Josipa, a kao općinski vijećnik zalagao se za unapređenje i proširenje brodogradilišta. Od 1861. do smrti vještak je austrijskog društva za klasifikaciju brodova »Veritas« u Korčuli. Bio suvlasnik više jedrenjaka. Dmitar (1832–1915) je izradio nekoliko brodova, primjerice jedrenjak »Kleopatra« (model u Pomorskom muzeju u Splitu). Dinko (1833–1905), trgovac, bio je karatist u Pelješkom pomorskom društvu (Orebići). Duže vremena bavila se brodogradnjom i grana Kolenda. God. 1850. i 1860. spominju se Stjepan i Jakov, a 1863. Jakov, Frano i Stjepan. Ističe se Vicko (1853–1944) koji je u mladosti djelovao u Turskoj i potom u Sulini na ušću Dunava, a poznati su također braća Stipe (1844–1933) i Jure (1845–1937) te Todor koji je poginuo u II. svjetskom ratu. Do I. svjetskog rata višekratno se spominju pripadnici te grane kao brodograditelji i vlasnici manjih brodogradilišta (predgrađe Borak), a u međuraću i u donjem predgrađu (Sveti Nikola). Svoja su brodogradilišta osnivali i u inozemstvu: u Smirni, Carigradu, Kerču, Malti, Pešti (Jakov 1853), Port Elisabethu (Južna Afrika; Jure 1904), New Yorku (braća Stjepan i Jakov pok. Jure). — Kao pomorci Foretići se potkraj XVIII. i na poč. XIX. st. spominju na dubrovačkim brodovima, tako Marin sa svojom bracerom »L’Annunziata« 1811. i Marko 1809. Na poč. XIX. st. poznat je brodovlasnik u Korčuli Vinko pok. Đura. Od više Foretića pomoraca u XIX–XX. st. najpoznatiji je spomenuti Dmitar, kapetan duge plovidbe, zapovjednik mnogih brodova, jedrenjaka pa parobroda, tako i barka »Tereza Marija«. Za Krimskog rata bio je u službi Francuske i Velike Britanije, a od 1874. plovio je na parobrodima tršćanskog Lloyda. Sačuvana su njegova skripta iz privatne nautičke škole u Dubrovniku i njegov brodski dnevnik. Bio je suvlasnik i brodovlasnik više brodova te poznat kao rodoljub i donator. God. 1882. sagradio je u Korčuli, uz istočno brodogradilište u predjelu Borak, veliku kuću u neorenesansnom stilu sa svojim grbom, koju je oporučno ostavio rodnom gradu za stare i nemoćne osobe (do 1989. Dom staraca, danas ACY marina). U drugoj pol. XIX. st. Foretići su bili suvlasnici mnogih jedrenjaka. U Korčuli je od 1903. do 1914. djelovala Korčulanska parobrodarska plovidba Ivan Foretić i drugovi s prva dva korčulanska parobroda (»Prvi«, nabavljen 1903. i »Drugi«, nabavljen 1907; suvlasnik Lovro Depolo). — Kao klesari i graditelji Foretići se spominju od XVII. do XX. st. Tako Marko u ugovoru 1628. kao prvi imenom poznati graditelj župne crkve sv. Stjepana pape u Starom Gradu. Za tu je crkvu 1674–81. radio na glavnoj kapeli i svodu te ukrase za četiri bočne kapele Marko Jurjev, koji je radio i u Hvaru za pročelje katedrale 1676. i na crkvi benediktinka. Jure Spasojev Kolenda (1680–1759) pripremao je kamen za pročelje hvarske katedrale. Na Murteru su klesarske radove potkraj XVII. i na poč. XVIII. st. izvodili Vicko i Marin na crkvi u Tisnome te Jure Spasojev Kolenda na župnoj crkvi u Jezerima 1720–24. Spaso (1660–1718) sklopio je 1700. ugovor za izradu nove lože na glavnome mjesnom trgu u Blatu na Korčuli. Antun i Marin spominju se 1740. kao majstori na izvedbi jednog od najmonumentalnijih baroknih oltara u Dalmaciji, u kapeli sv. Križa u franjevačkoj crkvi na otoku Badiji kraj Korčule. U Boki kotorskoj Jure je nabavljao kamen za gradnju crkve Gospe od Škrpjela 1721–22. Najpoznatiji je Nikola, graditelj i glavni majstor 1777–99. crkve manastira Savine kraj Herceg Novog, preplevši stilove zrele renesanse i baroka s bizantskom tradicijom. Marko je uz pomoć Marina iz korčulanskoga kamena klesao ukrasne dijelove župne crkve Bl. Djevice Marije u Prčanju 1791–1807. Prema popisu pučanstva grada Korčule iz 1815, u Korčuli je iz obitelji bilo sedam kamenoklesara, a na otočiću Vrnik osam. God. 1928. Nikola iz Vrnika izradio je u Trpnju spomenik u obliku paviljona kraj staroga groblja (premješten 1953. na vidikovac iza groblja). — Kao slikari spominju se Sebastijan Anđelov (kraj XVIII. i poč. XIX. st.), Spaso koji je u pol. XIX. st. slikao oltarske pale po okolici i po mjestima Pelješkoga kanala, a vjerojatno i portrete, i Anđeo (druga pol. XIX. st.). — Foretići su dali i nekoliko svećenika od kojih su najpoznatiji Bonaventura (umro 1837), franjevac, teolog, definitor i kustod u Zadru, odlikovao se kao praktički učitelj na visokim učilištima u Bologni i Rimu i kao teolog talijanskih biskupa u tri grada (iz mjesta Forolivi kosti su mu prenesene na Badiju, gdje je 1882. u kapeli sv. Križa podignuta arka s natpisnom pločom), i → BRUNO, vjerski pisac. — Foretići su obnašali niz dužnosti u društvenom i crkvenom životu Korčule. Nekoliko njih bili su gaštaldi Bratovštine sv. Roka (između 1673. i 1912), prokuratori (1717, 1747. i na poč. XIX. st.), učitelji, sudionici u kazališnom životu (1824–25, 1873), vještaci klasifikacijskog društva »Veritas«, utemeljitelji i članovi Narodne slavjanske čitaonice (osn. 1871), članovi Korčulanskoga pjevačkog društva »Sv. Cecilija« (osn. 1883) i uprave općinske Hrvatske glazbe i njezini ravnatelji (1900). U preporodno doba širili su i podupirali nacionalnu misao, zauzimali se za gospodarsko i političko osamostaljenje i napredak Dalmacije te njezino sjedinjenje sa sjevernom Hrvatskom, a hrvatske ideje promicali su i poslije. — U XIX. i XX. st. Foretići su se nastanjivali u Dubrovniku i Orebićima, ali se i selili u SAD i Južnu Ameriku (Božo Smrkinić bio je u diplomatskoj službi Čilea, u Švicarskoj i Venezueli). — Središnja grana dala je u XX. st. nekoliko istaknutih pojedinaca: → VINKO, povjesničar i arhivist, Mladen (1906–1968), pravnik, profesor rimskog prava na Pravnom fakultetu u Splitu, jedan od osnivača vaterpola u Korčuli (igrač, funkcionar i jedan od prvih predsjednika Korčulanskoga plivačkog kluba), → SERGIJE, pjevač, tenor, → MILJENKO, povjesničar i teatrolog, → SILVIO, skladatelj, glazbeni pisac i dirigent, i Vinko (1921), otorinolaringolog. Vrnički ogranak dao je: → DINKA, povjesničara, i → DALIBORA, teatrologa, kazališnoga kritičara i novinara. — U XVIII. st. podigli su Foretići Kolende stambenu kuću slikovita pročelja s tri kamena balkona (o njima govore stihovi mjesne pučke pjesme Na Puntu Jurana, tri sulara su). Posebice se izdvaja prostrani vrt uz kuću središnje grane, nekoć vlasništvo brodograditelja i brodovlasnika Lovričevića. Podataka o obitelji ima u obiteljskom arhivu u Korčuli, Državnom arhivu u Dubrovniku, Ostavštini V. Foretića, Gradskom muzeju i Nadžupnom arhivu u Korčuli. — Viška grana obitelji spominje se prvi put 1513. u Komiži, kada su Petar i Jerolim navedeni među utemeljiteljima crkve sv. Marije. Iste se godine i u mjestu Visu spominju kao zakupnici zemljišta Franjo, Petar i Zaneto. U XVI. st. bili su primjerice vlasnici ribarskih brodova i brodograditelji. U Komiži se u XVI. st. spominju graditelj Frano i Ivan koji je kanio zidati kulu na Biševu, potom 1625. Frano, nadzornik i voditelj gradnje predutvrde uza samostan i crkvu sv. Nikole, i 1632. Jakov i Antun koji su kupili Mazolinijevu kulu. U Maloj bandi je njihova kasnobarokna višekatnica. Na Visu su Foretići različitih zanimanja: ribari, brodograditelji, svećenici i klerici, obrtnici, liječnik (Jakov), bilježnik (Andrija s vlastitom pisarnicom 1792–1822), profesor. U Komiži su se nastanjivali i pripadnici korčulanske loze, a Foretića je do 1866. bilo i u Visu. U Hvaru je bio poznat arhiđakon Jakov (druga pol. XVIII. st. — prva pol. XIX. st.). On je polihistoru I. D. Stratiku u povodu preuzimanja biskupske stolice 1775. upravio u ime svećenstva i naroda odulji latinski govor (Arhiv Male braće u Dubrovniku, rkp. br. 1126/XVIII), a možda je identičan s istoimenim arhiđakonom kojemu je navodno bilo ponuđeno 20 rukopisnih komedija P. Kanavelića i o kojima nema traga. U novije je vrijeme poznat → VINKO (1888–1958), slikar i grafičar. — Danas Foretića ima u više mjesta po Hrvatskoj i u inozemstvu (Europa, Sjeverna i Južna Amerika).