Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GUČETIĆ, dubrovačka plemićka obitelj. Javljali su se i kao de Csozo, de Goçe, de Gotiis, de Goxe, de Goze, de Goziis, de Gozze, Goce, Goçe, Goççe, Gocha, Goçio, Gocius, Gocze, Gočetik’, Goize, Gose, Gosius, Gotius, Gotze, Goza, Goze, Gozi, Gozze, Gozzi, Gucetik’. Prema rodoslovlju Alberum familiae Gozzae seu stemma et genealogica series Gozzae gentis, što ga je sastavio polihistor i biskup → AMBROZ, pohranjenom u DA u Dubrovniku, Gučetići potječu od roda Pecorario, odnosno Pecurario (Ovčarević). God. 1804. Pavao G. sastavio je genealoško stablo koje se čuva u obiteljskom ljetnikovcu u Trstenome. Rodoslovlje Gučetića, vjerojatno na temelju podataka što ih je redakciji ustupio Lukša G., publicirano je u Gothaisches genealogisches Taschenbuch der gräflichen Häuser iz 1865. Tradicija sačuvana u kroničara vodi podrijetlo Gučetića još od ilirskih kraljeva. Katunar Vuk Ovčarević (Lupus Pecoralis), nakon raskola sa srodnicima koje je predvodio Radoslav, pokreće 744 (po drugoj verziji o. god. 1000) seobu pučanstva iz Zahumlja u Dubrovnik. Tako je, prema rečenoj tradiciji, u bizantskom i romanskom Dubrovniku stvorena slavenska većina. Ugledni pridošlica dobio je počasni naslov »ragusinae aristocratiae auctor«, jer je tobože upravo on uspostavio aristokratski princip vladanja komunom. Prema predaji Vuk je umro 815. ostavivši sina Nikolu koji je imao sinove Radula, Labinju, Vidosava i Vukosava od kojih je potekla obitelj Gučetić. Po izumu katapulta (bojnih kola) nazvanog gocko (kotce, kotche), kojim se u VII. križarskom ratu 1270. pri opsadi Ptolemaisa (danas Akko) proslavio Vukov potomak Marin Vitalov (umro 1310), Ovčarevići su uzeli novo prezime – Gozze. Tada je bio promijenjen i obiteljski grb u koji se uključuje jednorog koji prednjim nogama drži kotač. Potvrde, međutim, za rečene podatke nema u prvorazrednoj izvornoj građi. Brojnost i odlike povijesnih vrela XIII. st. ne dopuštaju jasno genealoško razlikovanje rodova Gučetić i Pecorario. Iz istih razloga nije moguće razgraničiti rodoslovlja Gučetića i Rastića koji su, čini se, tijekom XIII. i prve pol. XIV. st. smatrani pripadnicima istoga roda. Dokumentirana genealogija Gučetića počinje s Ivanom Pecorarijem (umro 1281), Klementom Pecorarijem Gučetićem (spominje se 1278–1304) i Matejem Gučetićem (spominje se 1253–78) čija loza izumire potkraj XIV. st. Na kraju XIII. st. Ivanov sin Pasko (spominje se 1278–91) i njegovi potomci uspješno posluju s Kotorom i državom Nemanjića te polažu gospodarsku podlogu moći Gučetića. God. 1278. Pasko iznajmljuje 150 konja koje okuplja u karavanu za Brskovo. Bio je i zakupnik kotorskog trgovišta soli. Njegova se loza posebno istaknula organizacijom velikih transporta soli do ušća Drima. Paskov sin Junije (spominje se 1293–1333) član je Vijeća umoljenih i Malog vijeća. Paskov unuk Petar (spominje se 1319–49) kao općinski sindik putuje u Carigrad, Smirnu i turske pokrajine kako bi pribavio žito za rodni grad. Iako se loza održala do potkraj XIV. st., već je od 1340-ih rijetko prisutna u javnom životu Dubrovnika. Klementovo potomstvo nadmašilo je brojnošću gotovo sve tadašnje dubrovačke patricijske rodove. Od njega potječe čitav rod Gučetića čiji pripadnici žive i potkraj XX. st. Prvi znatniji uspjeh postignuo je Klementov sin Marin (spominje se 1282–1319) koji se obogatio trgujući s Carigradom, Aleksandrijom i Levantom. God. 1303. bila je zarobljena njegova robom natovarena lađa koja je plovila za Kandiju, ali je puštena po nalogu napuljskoga kralja Karla II. Anžuvinca. U političkom i gospodarskom životu ističu se Marinovi sinovi Klement i Pasko. Klement se spominje 1312–45. Zna se da je 1319. bio konzul dubrovačkih trgovaca u Rudniku, a 1333. uspješno okončao pregovore na srpskom dvoru o ustupanju Râta (Pelješac) Dubrovniku. U znak zahvalnosti pri podjeli novostečenih zemalja dodijeljen mu je veći udio. Kao ugledan diplomat putovao je 1326. napuljskom kralju Robertu Anžuvincu. Uz javne je službe djelovao i kao poslovni čovjek na Balkanu i Mediteranu. Njegov brat Pasko (spominje se 1310–52) već je 1312. djelovao kao trgovac u Srbiji, 1325. imenovan je prvim stalnim konzularnim predstavnikom Dubrovčana na dvoru Nemanjića, 1327. vodio je pregovore za predaju Branivojevića, započeo pregovore o ustupanju Râta u dubrovački komunalni teritorij. Klementov sin → MARIN uspio je svojemu rodu stvoriti gotovo presudnu ulogu u dubrovačkom političkom životu. Karijeru mu je znatno potpomogao brat Vito (spominje se 1344–83), uspješan trgovac. Od početka 1370-ih sve češće prihvaća javne službe. God. 1375. kao poklisar putuje bosanskom banu Tvrtku s kojim je od ranije u poslovnim svezama. Za mletačko-genoveškog rata 1380. kao zapovjednik dubrovačke galije i brigantina zaplijenio je neprijateljski brod uz apulijsku obalu. Knezom je bio 1379. i 1382. Marinov sin Rafael djelovao je u drugoj pol. XIV. i na poč. XV. st. God. 1379. spominje se kao zapovjednik brodovlja, a nakon toga bio je uspješan trgovac solju koju 1391. nabavlja u Brindisiju i prodaje u Brštaniku. Za ugarsko-turskog sukoba kod Nikopolja 1396. bio je u pratnji kralja Sigismunda, a kao diplomat putuje nakon sloma Sankovića u Bosnu kralju Tvrtku 1392. te ususret kralju Sigismundu 1403. i 1410. za njegova pohoda protiv političkih protivnika u toj zemlji. Gospodarsku snagu te grane Gučetića posvjedočuju podatci o njezinu trgovanju cijelim Sredozemljem, a predstavnici joj se spominju i kao trgovci u Ugarskoj. Rafaelov brat Klement (Dragoe; spominje se 1363–96), poput oca, igra znatnu ulogu u političkom životu Dubrovnika. Kao izaslanik Republike putuje u Bosnu kralju Tvrtku da mu izrazi radost svoje vlade zbog mirovnih pregovora koje je bosanski kralj poveo s kraljem Sigismundom, 1395. putuje u misiji kralju Sigismundu i kralju Stjepanu Dabiši u svezi s inicijativom da Republika dođe u posjed Konavala, 1396. posreduje u kraljice Jelene Grube za oslobođenje vojvode Radiča Sankovića. Najveći mu je uspjeh misija u kralja Tvrtka u svezi s podizanjem Novoga 1382, a u njegovoj okolini nalazio se i potkraj 1383. kada je od kralja ishodio povelju kojom se dokida trg soli u Novom. Posluje u zajednici s četvoricom braće, 1392. spominje se kao zakupnik srebreničke carine koju je držao tijekom osam godina. Svoj politički ugled vješto koristi za postizanje povoljnih poslovnih ugovora s vladom Republike. Najunosniji mu je posao uvoz bosanskog olova, za kojim je bila velika potražnja i koje je država izvozila na talijansko tržište. U toj se trgovini Gučetići povezuju s pripadnicima drugih rodova, ali Klement zadržava vodeću ulogu. Šesti Klementov brat je padovanski student, svećenik i dubrovački kanonik Frederik (spominje se 1379–92). Po naputku vlade Republike u Padovi je tražio pogodna nastavnika za dubrovačku humanističku školu. Nakon studija vraća se 1382. u rodni grad, gdje uz potporu svojega moćnog roda nastoji smijeniti nadbiskupa Petra i preuzeti vodstvo crkve u Republici. Odlučnim je djelovanjem Senat, koji je iz rasprave najprije isključio pripadnike roda Gučetića pa onda donio odluku o kažnjavanju podupiratelja Frederikovih ambicija te o žurnom upućivanju poklisara Rimskoj kuriji, spriječio potpunu dominaciju jednoga vlasteoskog roda. Takva je reakcija Senata prisilila i Frederika i rod Gučetića na odustajanje. Najbrojniji dio roda u XIV. st. potomci su Klementa i braće mu. Gučetići i dalje posluju na Mediteranu i u Ugarskoj. Klementov je sin Juraj (spominje se 1410–57), Žuho Dragojević ćirilskih isprava. Kao jedan od izaslanika putuje s darovima vojvodi Sandalju 1429. da mu izrazi zadovoljstvo zbog njegova izmirenja s kraljem Tvrtkom II, u listopadu 1430. putuje u Plovdiv sultanu Muratu u kojega je trebalo ishoditi da se Republici u vlasništvo priznaju Konavli, a 1443–49. bio je katalonski konzul u Dubrovniku. Toj grani pripadaju pjesnik i govornik → IVAN te stonski biskup → PETAR DRAGOJEVIĆ. Brat mu Serafin (1496–1547), istaknuti diplomat, posreduje u pregovorima između Francuske i Turske. Od Nikolina sina Marina (spominje se 1329–48) potječe loza Gučetića de Pustierna te pučanska grana obitelji. Osim dva zakonita sina, nakon smrti za kuge 1348, ostavlja Marin i nezakonitog sina Martola (spominje se 1348–94) čije je brojno potomstvo kasnije tvorilo uglednu pučansku granu Gučetića. U prvim su se naraštajima bračno povezivali sa sličnim obiteljima poput Držića i Vetranovića. Neki su pripadnici ove grane nosili nadimak »de Fiffa«. Zakoniti Marinovi sinovi Nikša (spominje se 1363–1400) i Šimun (spominje se 1365–1413) nastavljaju lozu Gučetića de Pustierna. Iako su zbog malobrojnosti u pol. XIV. st. i gotovo stoljeće kasnije izumrli, oko 1450. imat će devet članova Velikog vijeća. U to doba čitav vlasteoski rod Gučetića brojio gotovo pedeset odraslih muškaraca što je predstavljalo sedminu pripadnika čitavoga dubrovačkog patricijata. Uz presudnu brojnost, gospodarska je snaga činila rod Gučetića jednim od najmoćnijih patricijskih rodova Republike. Pripadnici roda stalno su prisutni u diplomatskoj službi Republike. U povijesti diplomacije pamti se ime Jurja, izaslanika na dvoru umirućega francuskoga kralja Karla IX. Njegovo pismo iz svibnja 1574. najstariji je sačuvani primjer šifriranja u dubrovačkoj diplomatskoj praksi. Zanimljivo je da je Juraj pismo napisao uobičajenim talijanskim jezikom dok je »osjetljivi« dio teksta šifrirao pišući ga hrvatskim jezikom. Džore je bio stalni diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike u pape Klementa VIII. za lastovske krize 1602. Značenje njegova djelovanja ogleda se u podatku da mu je Republika za troškove odobrila 1000 dukata. Nakon mletačkog interregnuma na otoku, Džore je izabran za jednog od trojice senatora koji 1606. preuzimaju otok iz ruku mletačkoga generalnog providura Giovannija Battiste Contarinija. God. 1660. u rimskoj je crkvi sv. Jeronima, u 47. godini života, kako svjedoči mramorni barokni nadgrobni spomenik, pokopan diplomat, → PAVAO, koji je bio na glasu po svojoj učenosti pa su neki autori držali kako je govorio stotinu jezika. Nekoliko godina kasnije, 1663, u izvorima se javlja diplomat Marin Nikšin (Maro Kuničić). Na Pelješcu su ga zajedno s jednim Pucićem zarobili makarski hajduci. Nakon dvije godine zapovjednik je dubrovačke vojske koja u Župi uz pomoć Turaka suzbija hajduke. Prva mu je veća diplomatska misija poslanstvo bosanskom paši neposredno nakon velike trešnje 1667. S puno umijeća i osobne hrabrosti uspijeva zaustaviti pašu koji je već bio okupio vojsku za zaposjedanje srušenog Dubrovnika. Uz to Marin je uspio neutralizirati pritisak turskih trgovaca iz Sarajeva, koji su s mletačkim trgovcima nastojali da poslovni tijekovi balkanske trgovine zaobiđu dubrovački državni teritorij i glavnu mu luku, što bi bila smrtna presuda gospodarstvu pa onda i opstanku Republike. Marin je uskoro morao u novo poslanstvo Ćor Ali-paši, koji ga je po dolasku dao pritvoriti, ali je on ipak uspio osujetiti mletačko-turske pregovore i pokušaj da se Kotor stavi pod sultanovu zaštitu. Kako nije pristajao na ucjene, paša ga je okovao i bacio u novsku tamnicu. Nakon što je i tada ostao nepokolebljiv i nije od svoje vlade tražio intervenciju, paša ga je oslobodio. Marin je, uz Jaketu Palmotića i Nikolu Bunića, pripadao skupini vlastele koja je u najtežim godinama dubrovačke povijesti određivala politiku Republike. Nakon zaoštravanja dubrovačko-turskih odnosa 1678, Marin je s N. Bunićem u diplomatskoj misiji upućen sultanu da posreduje za oslobođenje dubrovačkih poklisara harača Marojice Kaboge i Džore Buće, koje je veliki vezir Kara-Mustafa okovao i zatvorio u najzloglasnijoj carigradskoj tamnici. Veliki je vezir utamničio Gučetića i Bunića, koji je u tamnici umro, a nakon tri mjeseca Marin je pušten. Kabogu i Buću iz carigradske tamnice izbavio je 1679. drugi G., izaslanik Sekondo. Još je jedan Gučetić u trešnjom skršenom Dubrovniku imao istaknutu diplomatsku karijeru – Vladislavov sin Rafo. Na poč. 1667. bio je poslan generalnom mletačkom providuru C. Cornaru u Zadar da ishodi izvršenje duždeva obećanja da će Republiku zaštititi od hajduka. Diplomatski se usavršavao uz tasta, uglednog poklisara Savina Sarova Zamanju, tijekom njegova poslanstva u Mlecima 1677. Stečena je znanja iskoristio u krajnje odsudnom trenutku dubrovačke povijesti kada ga 1684. Senat šalje u Beč kralju Leopoldu I. U ratnim okolnostima, uz naklonost španjolske diplomacije, Rafo je s njim postignuo tajni sporazum po kojem se Dubrovnik stavlja pod kraljevu zaštitu. Bila je to svojevrsna obnova višegradskog ugovora, ali glavni je cilj Republike bio zaštititi se pred mletačkim presezanjima. U nešto izmijenjenim prilikama Senat je rujna 1686. kralju poslao poklisara Luku. Iduće godine Leopold I. podario je Gučetićima nasljedni naslov ugarskih grofova s naslovom »od Trebinja i Popova«. God. 1703. poklisar Ivan Luka Nikolin, zajedno s Franom Sigismundom Gradićem, uspješno dovršava pregovore s Portom oko smanjenja harača, koji će se otad isplaćivati svake treće godine. Pripadnici su roda Gučetića među rijetkom vlastelom koja u XVIII. st. nastoji na obnovi dubrovačke balkanske politike. Tako je Ivo Marinov neko vrijeme zamjenjivao 1718. konzula u Draču, a brat mu trgovac Nikola Matov umire u Bukureštu 1733. U poslovima kreditiranja trgovačkih pothvata isticala se Jelena. I u posljednjem razdoblju dubrovačke državnosti pripadnici roda Gučetića među istaknutim su diplomatima Republike. Tako je Luka Dominik jedan od petorice senatora koji su uskladili trgovački ugovor s francuskom diplomacijom, važan akt na čijem je postizanju nastojao i R. J. Bošković. Nakon što je Austrija zaposjela mletačku Dalmaciju i tako postala neposrednim susjedom Republike, razložno je nepovjerljivi Senat izaslao 1804. Pavla u Carigrad, gdje je trebalo zajamčiti nepovredivost dubrovačkoga državnog teritorija. U prvoj politički izglednoj prilici nakon francuskog zaposjedanja Dubrovnika, Pavao s Franom Bunićem obilazi prostor Republike, pozivajući patricijat na djelovanje za obnovu države. Na posljednjem skupu dubrovačke vlastele u ljetnikovcu Đurđevića na obali Rijeke dubrovačke 18. I. 1814, među četrdesetčetvoricom velevijećnika iz 18 domova, od Gučetića su se našli uz Pavla još Lukša, Vladislav i Frano, koji su aktivno sudjelovali u političkom životu tadašnjeg Dubrovnika. I nakon propasti Republike, još uvijek brojni, vlasteoski rod Gučetića zadržava visoki ugled pa je 31. V. 1818. kralj Franjo I. sedmorici pripadnika potvrdio grofovsko dostojanstvo, a 1835. Ferdinand I. je isto dostojanstvo potvrdio još dvojici Gučetića. Mnogi su se Gučetići odlučivali za svećenička i redovnička zvanja. Među njima se ističu generalni vikar → BAZILIJE, pisac propovijedi → VLAHO, iluminator → BERNARDIN, vjerski pisac → ARKANĐEO GUČETIĆ OBLIŠIĆ, polihistor i biskup Ambroz. Svećeničkom staležu pripadali su Franjo Aleksandar koji se spominje kao prepisivač i vlasnik rukopisa vjerskih i povijesnih tekstova iz druge pol. XV. st., oko 1463–73, teolog Petar i Antun (umro nakon 1513) koji se istaknuo kao vrstan propovjednik. Djelovao je kao prolektor na studiju Male braće u Dubrovniku, 1487. biran je za provincijala matične provincije, a 1498. postao gvardijanom u Jeruzalemu. Njegov suvremenik Anđeo obnašao je dužnost provincijala Provincije sv. Franje u Dubrovniku 1508–11, a 1523. kao izaslanik išao hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku II. Franjevac Franjo Gučetić Dragojević (o. 1578–1658) spominje se kao minijaturist i skladatelj. F. M. Appendini spominje neku koralnu knjigu koja je od Franje ostala, a bila je ispisana i urešena minijaturama, ali se za nju više ne zna. Za provincijala biran je 1610, 1613, 1624, 1643, ali je otklonio izbor za stonskog biskupa. U kulturnom životu grada ističu se → SAVKO GUČETIĆ BENDEVIŠEVIĆ i → JERONIM te pjesnik i dramatičar → IVAN MLAĐI, a najslavniji od svih Gučetića bio je filozof i polihistor → NIKOLA VITOV. Valja još spomenuti pjesnika i pravnog pisca → VLADISLAVA, vjerskog pisca → VINKA MARIJU i Mariju Nikolinu (1754–1839). Salon je te bogate i školovane jedinice, udane u vlasteoski dom Đurđević-Bunić bio središtem okupljanja dobrog dijela intelektualnog Dubrovnika posljednjih desetljeća XVIII. st. i prvih desetljeća XIX. st. Nakon što je izgorio teatar, što su ga bili uredili Francuzi u doskorašnjoj vijećnici Republike, Dubrovnik je ostao bez kazališnog prostora. Zato je 1822. Vladislav u svojoj palači u Zuzorićevoj ulici otvorio skromno kazalište. Tu će u »Starom kazalištu« biti pribježište scenske umjetnosti Dubrovnika sve do otvaranja »Novoga«, Bundićeva kazališta 1865. Vladislav je bio jedna od najoriginalnijih dubrovačkih pojava XIX. st. Zbog svojega satiričkog jezika bio je pod paskom austrijske vlasti. Prijateljevao je s njemačkom spisateljicom Idom Düringsfeld. Potkraj života povukao se u potpunu osamu.

LIT.: J. Lukarević: Copioso ristretto de gli annali di Rausa libri quattro. In Venetia 1605, 88, 97, 151, 174. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 1. Ragusa 1802, 200, 251, 319, 326; 2. 1803. — P. Matković: Prilozi k trgovačko-političkoj historiji republike dubrovačke. Rad JAZU, 1869, 7, str. 194, 196, 198, 208, 210, 213–215, 217, 226, 228, 231, 248, 253–254, 258–259. — F. Rački: Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine. Starine, 1874, 6, str. 5, 8, 14, 18. — Monumenta Ragusina, 1–5. Zagrabiae 1879–1897. — Š. Ljubić: Važan italijansko-dubrovački papirni rukopis u knjižnici Velimira Gaja. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 2(1880) 4, str. 125–126. — Isti: Poslanice dubrovačke na mletačku republiku. Starine, 1883, 15, str. 26. — N. Ranjina: Annales Ragusini. Zagrabiae 1883. — J. Gelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — (I. M. Gundulić): Chroniche ulteriori di Ragusa. Zagrabiae 1893. — J. Resti: Chronica Ragusina. Zagrabiae 1893. — L. Vojnović: Dubrovnik i Osmansko Carstvo. Beograd 1898, 27, 41, 48, 134, 143, 204, 237, 285. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir à l’histoire des croisades au XVe siècle, 2. Paris 1899. — D. Gruber: Dalmacija za Ludovika I. (1358–1382). Rad JAZU, 1906, 166, str. 182, 184, 186. — L. Vojnović: Pad Dubrovnika. Zagreb 1908, 29–30, 148, 179–182, 184, 234, 335, 417–418, 429, 444–445. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8–18. Zagreb 1910–1990. — Ć. Truhelka: Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 23(1911) 1/2, str. 5, 9; 3, str. 330; 4, str. 445. — B. Rode: Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae S. P. Francisci Ragusii. U: Analecta Franciscana, 6. Ad Claras Aquas 1917, 411–413, 442–443. — J. C. Engel: Povjest Dubrovačke Republike. Dubrovnik 1922, 87, 96, 118, 137, 147–148, 150, 153, 229–237. — I. Stojanović: Najnovija povjest Dubrovnika. Ibid., str. 274, 307, 343–351, 412. — B. Cvjetković: Dubrovačka diplomacija. Dubrovnik 1923, 58, 61, 98, 103–104, 113. — P. Kolendić: Je li Gundulić napisao osmrtnicu Kalandrici? Glas Srpske kraljevske akademije (Beograd), 126(1927) str. 71. — J. Tadić: Dubrovčani po južnoj Srbiji u XVI stoleću. Glasnik Skopskog naučnog društva, 7–8(1929–30) 4/3, str. 198. — Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-godišnjici života. Dubrovnik 1931. — J. Tadić: Španija i Dubrovnik u XVI veku. Beograd 1932, 11, 47–48. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, 1–5. Beograd 1934–1951. — J. Tadić: Pisma i uputstva Dubrovačke Republike. Beograd 1935. — J. Bersa: Dubrovačke slike i prilike (1800–1880). Zagreb 1941, 10, 21, 26, 31, 39, 45, 48–49, 51, 56–57, 80, 86, 106, 108, 134, 144, 157–158, 184, 186–187, 190, 216, 218–221, 245. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — J. Tadić: Dubrovački portreti. Beograd 1948, 26, 28, 31, 53–90, 117, 276, 324, 328–331, 336, 339–340. — G. Čremošnik: Spisi dubrovačke kancelarije, 1. Zagreb 1951. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 1. Beograd 1951. — I. Božić: Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd 1952. — K. Jireček: Istorija Srba, 2. Beograd 1952. — M. Medini: Dubrovnik Gučetića. Beograd 1953. — M. J. Dinić: Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, 1. Beograd 1955, str. 68–69, 73, 75, 90, 93, 96–97, 105–106; 2. 1962, str. 6, 8, 38–39, 48, 60, 78. — B. Krizman: Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku. Zagreb 1957, 57–61, 68–69, 78, 110, 115, 142, 254, 256, 289, 306. — V. Košćak: Korespondencija dubrovačke vlade sa sjevernom Hrvatskom. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 184. — Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — V. Vinaver: Dubrovnik i Turska u XVIII veku. Beograd 1960. — D. Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo 1961. — R. Samardžić: Veliki vek Dubrovnika. Beograd 1962, 17, 29, 31, 44, 83, 132, 217, 223, 287–288, 290, 292–300, 302–309, 319, 330–336, 338, 465, 481, 486, 511–512, 514, 517–520, 522–523, 528–530. — D. Kovačević: Pad bosanske srednjovjekovne države po dubrovačkim izvorima. Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 14(1963) str. 209, 213. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, 1–3. Split 1963–1965. — S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964. — N. A. Biegman: The Turco-Ragusan Relationship. The Hague—Paris 1967. — I. Božić: Dubrovački kancelar Ksenofon Filelfo. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1967, IX/1, str. 232–233. — M. J. Dinić: Iz Dubrovačkog arhiva, 3. Beograd 1967. — Isti: Humsko-trebinjska vlastela. Beograd 1967. — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — M. Vanino: Isusovci i hrvatski narod, 1–2. Zagreb 1969–1987. — Đ. Kokša: S. Girolamo degli Schiavoni (Chiesa nazionale croata). Roma 1971. — M. Spremić: Dubrovnik i Aragonci. Beograd 1971. — S. Krasić: Congregatio Ragusina Ordinis Praedicatorum (1487–1550). Romae 1972. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1–4. Zagreb 1975–1980. — C. Fisković: Korčulanski majstori XVI stoljeća u Apuliji. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 13/14(1976) str. 24, 26. — G. Novak: O Dubrovačkoj Republici god 1624. Ibid., str. 7, 15. — D. Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. — V. Foretić: Povijest Dubrovnika do 1808, 1. Zagreb 1980, str. 12, 316; 2. str. 20, 27, 44, 65–66, 71, 133, 136–140, 158–160, 162–165, 167–168, 170–171, 175, 178–179, 239, 241, 284, 345. — M. Franičević: Povijest hrvatske renesansne književnosti. Zagreb 1983, 13, 46, 53–54, 57–58, 60, 62, 68, 71–72, 74, 85, 103, 117, 189–193, 195, 197, 240, 249, 271–272, 299, 305, 328–329, 466, 512, 544–546, 665, 671, 686–689, 692–693, 695, 706, 747, 761–762. — J. Lučić: Spisi dubrovačke kancelarije, 2–4. Zagreb 1984–1993. — Samostan Male braće u Dubrovniku. Zagreb—Dubrovnik 1985. — B. Krekić: O problemu koncentracije vlasti u Dubrovniku u XIV i XV vijeku. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1986, 24/25, str. 398–399, 401–402, 406. — Đ. Tošić: Trg Drijeva u srednjem vijeku. Sarajevo 1987. — I. Mitić: Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici. Zagreb 1988. — E. Pelidija: Bosanski ejalet od karlovačkog do požarevačkog mira 1699–1718. Sarajevo 1989. — N. Vekarić: Pelješka naselja u 14. stoljeću. Dubrovnik 1989, 14, 24–26, 81, 94. — S. Krivošić: Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti. Dubrovnik 1990, 54–55, 57, 60–61, 79, 106–109, 113–115. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — P. Ćošković: Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.–1423.). Croatica Christiana periodica, 19(1995) 35, str. 5, 41, 45. — S. Krasić: Prilozi za povijest Dominikanskoga filozofsko-teološkoga učilišta u Dubrovniku (1392. –1808.). U: Religioni et bonis artibus (zbornik). Dubrovnik—Zagreb 1996, 18, 20–21. — S. Stojan: U salonu Marije Giorgi Bona. Dubrovnik 1996. — Z. Janeković Römer: Okvir slobode. Zagreb—Dubrovnik 1999.
 
Ivica Prlender (2002)