GUČETIĆ, Nikola Vitov

GUČETIĆ, Nikola Vitov (Nicolò Vito di Gozze; Gučetić Vitković), filozof i polihistor (Dubrovnik, 1549 — Dubrovnik, 24. I. 1610). Humanističku naobrazbu stekao u Dubrovniku te samostalno nastavio studij filozofije i teologije. Različita su mišljenja o njegovu školovanju. Neki autori, prema izdavaču njegova djela Dello stato delle Republiche A. Manuziju, misle da on nikada nije bio izvan domovine, a drugi podupiru tvrdnju talijanskog dominikanca S. Razzija kako je G. studirao u Padovi i drugim talijanskim gradovima. G. u rukopisima spominje svoje boravke u Rimu, rasprave koje tamo vodi i prijateljstva, ali ne i pohađanje nekog učilišta. G. je sudjelovao u dubrovačkom javnom životu; između ostaloga biran je sedam puta za kneza. Znanjem i naobrazbom te plodnom filozofskom i teološkom djelatnošću stekao je već za života visoka znanstvena priznanja, a papa Klement VIII. podijelio mu je naslov doktora filozofije i teologije. Bio je član nekih akademija u svojoj zemlji i izvan nje. Gučetićev opus svjedoči o njegovu višestrukom interesu, proučavanju i poznavanju bogatoga europskog duhovnog nasljeđa i o utjecajima onodobnih idejnih strujanja, posebice dubrovačkoga kulturnog ozračja i domaće književne i filozofske tradicije. Svoja je djela pisao i objavljivao za najoštrijih teoloških, političkih i vjerskih sporova u Europi, a napose je sudjelovao u raspravama o spekulativnim pitanjima i književno-filozofskim problemima. Velik dio Gučetićeva opusa čine komentari prirodne filozofije te biblijsko-teoloških pitanja. U njima G., u duhu provatikanske polemike s protestantima, raspravlja o okosnicama spora između katoličke i protestantske struje, kao što su pokora, predodređenje, iskušenje, vjera i spas, te otvoreno iskazuje neprijateljstvo spram heretičnih učenja i napada M. Luthera, J. Calvina i P. Melanchthona. U tim je komentarima, pisanim latinskim i talijanskim jezikom između 1592. i 1606, sadržana cjelokupna problematika renesansnog mišljenja. Izložene su i raspravljene teze sljedbenika različitih filozofskih škola i misaonih struja (platonizam, aristotelizam, averoizam), koje G. nastoji pomiriti u svom neoplatoničko-kršćanskom temeljnom usmjerenju. To se odnosi posebice na njegov komentar Averroesova djela o supstanciji svijeta i na tumačenje spisa O uzrocima nepoznata autora, koji je bio pogrešno pripisivan Aristotelu, Commentaria in sermonem Averrois de substantia orbis et in propositiones de causis (1580). Kao vrstan poznavatelj Aristotelove filozofije i učenja arapskih autora, posebice Averroesa, kojeg smatra najvećim među peripatetičarima, G. kristijanizira Aristotela u svom nastojanju da reinterpretira teze o supstanciji svijeta, vječnosti, prvom pokretaču, naravi neba i kretanju. Uza sva mjestimična razmimoilaženja sa službenim crkvenim učiteljem, Tomom Akvinskim, i nastojanje da se oslobodi autoriteta, G. ipak u vlastitim filozofskim postavkama ostaje zavisan i ograničen nasljeđem te se priklanja ortodoksnom mišljenju. U polemički intoniranoj raspravi protiv Aleksandra iz Afrodizije, Quaestio de immortalitate intellectus possibilis contra Alexandrum Aphrodisaeum (1580), o besmrtnosti duše, jednom od središnjih problema tadašnjih polemika, problema besmrtnosti mogućeg intelekta, G. podvrgava kritici Aleksandrova shvaćanja o besmrtnosti duše. Svoje teze utemeljuje na Aristotelovim temeljnim gledištima o umu i duši i umskoj spoznaji, koje podrobno obrazlaže, pa je u svemu manje riječ o kritici Aleksandrovih postavki. Koliko god G. iznevjeruje filozofsko-religijsku tradiciju mišljenja i samovoljno je, odnosno dogmatski tumači, u svojim filozofsko-teološkim djelima on pokazuje da je dobro poznaje, kako hermetičku, magijsko-astrološku, staroegipatsku, hebrejsku i klasičnu grčku tako i onu skolastičku, patrističku i humanističko-renesansnu. Razmatrajući temeljna pitanja filozofije, kozmologije i prve filozofije, G. prvenstveno nastoji, kao kršćanski teolog, kako sam sebe naziva, prevladati teološke razlike. Čini to kad raspravlja o pitanjima univerzuma, Boga, ljudske duše i spoznaje (tumačenje prvih dvaju poglavlja Aristotelove treće knjige O duši, traktati o ljudskoj duši, demonima, anđelima, Bogu), o odnosu materije i čina, akta i mogućnosti. G. ostaje u osnovi sljedbenikom učenja padovanskih averoista i filozofije neoplatonizma, ali nastoji samostalno riješiti neka pitanja, npr. pitanje ljudske spoznaje, mišljenja, razumskog djelovanja, sreće i besmrtnosti. Pišući jedan od svojih, po opsežnosti navođenja, tumačenja i pojašnjenja teorijski najizvedenijih komentara Aristotelove prve knjige Retorike, G. raspravlja o problematici govorništva i srodnih disciplina (dijalektika, politika, moral, pravo, književnost, teologija), izvodeći tezu o zajedništvu retorike i dijalektike te utvrđuje njihovu razliku u pogledu oblika i odnosa prema srodnim disciplinama, topici i logici, a analizira i metode govorništva. Govorništvu pridaje osobito značenje i ulogu u državnom životu, služeći se osobnim sudačkim iskustvom i konkretizirajući svoja teorijska izlaganja. Gučetićevo bavljenje praktičnim poslovima (žitna trgovina, vunarstvo, sudački poslovi, solane) ostavilo je traga u njegovim gospodarskim djelima (rkp. O lihvarstvu). Sustavno izloženim mislima o obitelji kao osnovi društva, kućnom gospodarstvu, odgoju, gradu i njegovoj okolini, te oblicima društvenog i javnog života, G. je u kraćem djelu Governo della famiglia (1589), prvom teorijskom pedagoškom djelu u Hrvata, dao izuzetan prilog razumijevanju stvarnih prilika Dubrovnika svoga vremena, od općekulturnih i društvenih, do praktičnih, primjerice graditeljstva i urbanizma. Svojim naputcima i praktičnim primjerima dao je i odgovore na mnoga pitanja koja su bila u središtu zanimanja suvremenikâ: načini i mogućnosti ostvarenja humanog društva i u njemu etički i politički, fizički i intelektualno zdrava pojedinca, odnosa humanističkog odgoja prema osposobljavanju za upravljanje obitelju i državom, uloge zakonodavstva, zakona i gospodarstva. U opsežnom djelu pisanom u dijalozima, Dello stato delle Republiche (1591), sadržani su elementi Gučetićeve političke filozofije. Njegova je nakana bila istaknuti, osuvremeniti, ali i dopuniti i pojasniti Aristotelovu doktrinu državnog poretka i praktičnu filozofiju. Djelo je pokušaj zasnivanja teorije države, obogaćen povijesnim pregledom oblika i sadržaja državnih zajednica te običaja naroda od najstarijih vremena do njegova doba. Zanimljivo je i korisno ne samo kao pokušaj mislioca da formulira načela i osnove ostvarenja najboljega mogućeg društvenog poretka, nego i kao analitički produbljena i metodološki zaokružena studija tradicionalnih doktrina o državi te društveno-gospodarskih teorija. Pri tome spominje svoje suvremenike, F. Petrića, J. Bodina, R. Bellarmina, A. Possevina, P. de Ribadeneiru. Kritički promatrajući osobito praksu Dubrovačke Republike, G. ima na umu usklađivanje privatnih i javnih interesa, ideal sretna čovjeka koji živi u skladu s vrlinom i zakone koji se donose kao temelj slobode i jednakosti svih. Njegov je pristup povijesnoj zbilji i političkoj zajednici sinteza političkih teorija, koje u svojoj osnovi imaju čovjekovo moralno djelovanje u skladu s najvišim dobrom i znanjem o tom dobru, kao kriterijem mudrog upravljanja i prosvjećivanja ljudi. Djelo sadržava analize konkretnih oblika državnog poretka, društvenih odnosa, organizacije uprave, vrline vladara, državnog integriteta i financiranja, društvenog dobra. Na kraju dodaje upozorenja i napomene upućene onima koji vladaju državom. Tim je djelom G. obogatio domaću povijest državnopravne i političke znanosti i predstavio se kao prethodnik nekih modernih gospodarskih teorija. Značajna su i njegova razmatranja o bogatstvu i razmjeni ekvivalentnih količina rada, o borbi protiv luksuzne potrošnje, isticanju gospodarske snage kao osnove društvene moći i dr., što Gučetića uvrštava u red ondašnjih istaknutih ekonomista. Međutim, po svojim gospodarskim shvaćanjima, G. ipak stoji izvan tada dominantnoga merkantilističkog sustava. Njegovi su pogledi više izvedeni iz Aristotela i srednjovjekovnog tomizma negoli iz analize suvremene trgovačke stvarnosti. On ističe potrebu i značenje narodne vlasti kao vladavine slobode, potrebu odgoja i obrazovanja svih, navodeći pri tom mišljenja J. Bodina, T. Morusa i domaćih pisaca, B. Kotruljevića i M. Monaldija. Od utjecaja presudnih za formiranje Gučetićeva misaonog profila (pitagorejski, platonovski, aristotelovski, stoički) nesumnjivo su najznatniji neoplatonički i mistički, ovaj posljednji posebice zamjetljiv u Gučetićevim estetičkim shvaćanjima i formulacijama novovjekovnoga renesansnog obilježja. Gučetićevi dijalozi o ljepoti i ljubavi, Dialogo della Bellezza i Dialogo d’Amore (1581), što ih vode Mara Gundulićeva, žena Gučetićeva, i prijateljica joj, dubrovačka pjesnikinja Cvijeta Zuzorić, znameniti su ne samo kao prinos renesansnim traktatima nego i s općega kulturnog i umjetničkog aspekta, kao slika duhovnog ozračja u kojemu G. piše svoja djela. U oba djela prevladava neoplatoničko učenje prožeto idejom kršćanskog misticizma, nošeno jedinstvenom težnjom za pomirenjem dvaju velikih filozofskih sustava, Platonova i Aristotelova. Ljubav, prema neoplatoničkoj teoriji emanacije, postaje u Gučetićevoj refleksiji načelo univerzuma, kojim se u Jednom pomiruje mnoštvo razina bitka i sjedinjenjem s inteligibilnom idejom postiže najviše dobro i sreća u platoničkom pojmu kalokagathije. Klasično određenje ljepote i ljubavi konačno se pomiruje s kršćanskim idealom religioznog i moralnog savršenstva. U svojim dijalozima G. se predstavlja kao izrazit prenositelj bogatoga kulturnopovijesnog i filozofskog nasljeđa, ali isto tako kao renesansni mislilac koji je, u središtu duhovnih nastojanja i kontroverzija suvremene Europe, obradio i dotaknuo glavne misaone tokove i razvojne linije domaće i europske povijesti filozofije. U Biblioteca Urbina u Vatikanu čuvaju se njegovi rukopisi Breve compendium in duo prima capita tertii de anima Aristotelis (Ragusii 1606), Tractatus de anima, de daemonibus, de angelis, de deo; Varie compositioni in theologia (1611), Commentaria in primum librum artis rhetoricorum Aristotelis, a u Biblioteca Oliveriana u Pesaru rukopis Li Discorsi della immortalità e felicità humana (1607).