Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KABOGA (Caboga, de Caboga, de Chaboga, Kabožić, Kabužić), dubrovačka plemićka obitelj (XIII–XX. st.). S. M. Crijević naziva ju »antiquissima nobilissimaque famillia«, a Anonim i N. Ranjina navode kako potječe iz Ferma. U XIII. st. njezini se pripadnici u vrelima javljaju s poslije iščeznulom prezimenskom odrednicom »de Disiça«. Prvi je pouzdano poznati pripadnik obitelji Đuro (Georgius), koji se spominje kao vlasnik kuće u Dubrovniku 1279. i zemljišta na Lopudu 1280. Od te godine spominju se njegovi sinovi Ivan (Johannes, Junius; do 1325), klerik, te Miho (Michael; 1305. kao pokojni), Marin (do 1310) i Vlaho (Blasius; do 1333), od kojih potječu tri obiteljske grane. Vlaho je 1297. kupio u Zatonu neke zemlje samostana sv. Šimuna, a 1301. spominje se kao vlasnik broda. Marinov sin Đuro (spominje se 1310–68) i unuk Nikola (u. 1373) te Vlahovi sinovi Ivan (Give, Dživo; spominje se 1330–40) i Miho (Micus; spominje se 1332–66) isticali su se u javnom životu kao redoviti članovi Vijeća umoljenih i česti članovi Maloga vijeća. Brat potomnjih, Petar (spominje se 1318–46), više je puta za općinu nabavljao žito. God. 1358. obitelj je u Župi dubrovačkoj posjedovala imanja u vrijednosti od 1900 perpera. Njezini pripadnici sudjelovali su u diobi novostečenoga državnoga zemljišta u Stonu 1335, Župi i Šumetu 1363, gornjoj Astareji 1366. i Konavlima 1423–27. Nikola je 1335, 1360. i 1363. bio član dubrovačkih izaslanstava hrvatsko-ugarskomu kralju Ludoviku I, 1362. predstavnik na mirovnim pregovorima s Kotorom te četiri puta knez. Njegov je unuk Đuro, sin Ivanov (spominje se 1379–1432), bio knez 1454. U franjevačkom samostanu u Dubrovniku 1443. spominje se Đurov oltar, a 1474. kapela njegova sina Frana (u. 1477). Ušavši u Franjevački red, Franov sin Miho uzeo je ime Ludovik. Navodno je u drugoj pol. XV. st. na latinskom napisao više nabožnih, danas nepoznatih djela (Š. Ljubić); vjerojatno je s njim Crijević zamijenio benediktinca Alojzija, opata benediktinskoga samostana na Mljetu 1648. Pripadnici Vlahove grane obitelji trgovali su u XIV–XV. st. žitom u Ugarskoj, na Apeninskom poluotoku te širom Sredozemlja. Osobito se isticao Marin (Maroje; 1363–1409) Mihov, pet puta knez te izaslanik u bosanskoga kralja Stjepana Ostoje 1404. Njegovi su sinovi Miho (spominje se 1397–1428), protovestijar Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1414. i njegov izaslanik u Edirneu na dvoru sultana Mehmeda I, i Nikola (spominje se 1399–1457), 1443. član dubrovačkoga izaslanstva hrvatsko-ugarskomu kralju Vladislavu I. Jageloviću (1444–45. neki su ga ugarski velikaši držali u zatočeništvu). Nikolin sin Vlaho (u. 1493) imao je naslov eques auratus; bio je poklisar harača u Carigradu 1480. te izaslanik u hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina 1488. Mihova se grana počela znatnije isticati tek u XV. st.; praunuci njegova sina Ivana (Give; spominje se 1315–36), braća Nikola (u. 1453) i Luka (spominje se 1396–1437), bili su ugledni veletrgovci. Osim što o njima postoji opsežno arhivsko gradivo, sačuvale su se poslovne knjige koje su vodili – najstariji dokumenti takve vrste u Dubrovniku (DA u Dubrovniku; objavila Desanka Kovačević-Kojić 1999). Nikola je 1449. sagradio kuću u gradu i ljetnikovac u okolici. U razdoblju XIV–XVI. st. pripadnici te obiteljske grane vlasnici su otočića Rude. Od Nikolinih potomaka istaknuli su se njegov sin Bartul, 1476. gvardijan franjevačkoga samostana na Lopudu, te unuci Mato (Mathias; u. 1532), uvezivač knjiga, Kristo (Christophorus), na posjedu kojega je u Gružu 1526. izgrađeno brodogradilište, i Marin (u. 1509), doktor obaju prava, dubrovački kanonik te pisac izgubljenoga djela o crkvenom pravu De ecclesiastica libertate et sacrati ordinis immunitate. Sinovi Marinova brata Ivana (u. 1519) bili su pjesnik i pravno-teološki pisac → MAROJE KABOGA KORDICA i Martolica (u. 1567), više puta poklisar u Turskom Carstvu. Frano Kristov bio je istaknuti član dubrovačke trgovačke kolonije u Londonu oko 1530, a → EUZEBIJE povjesničar. I Ivan (Dživo) Nikolin, poklisar u Carigradu 1499, vjerojatno je pripadao toj obiteljskoj grani. Neki članovi obitelji živjeli su na Pustijerni, gdje je na poč. XVI. st. izgrađena i danas postojeća njihova renesansna kuća. Na poč. XVII. st. u Dubrovniku je živjelo 10 njihovih obitelji, koje su u zbivanjima oko tzv. velike urote uglavnom bile na strani urotnika (pet kuća) ili neutralne (pet kuća). Pobliže nepoznati pripadnik obitelji Lucijan bavio se 1540. piratstvom pljačkajući strane i dubrovačke brodove. Lucijan Franov (u. 1603) dobio je 1560. viteški naslov od kralja Ferdinanda I. te bio poklisar harača 1587, 1590. i 1593, a sin njegova brata Scipiona, Stijepo, 1581. povjerenik dubrovačke vlade u Sarajevu i 1596. član pozdravnoga izaslanstva sultanu Mehmedu III. u Ugarskoj. Jeronim (u. 1597) bio je 1571. poklisar pri turskoj floti u Herceg-Novom, 1581. knez te vođa vlastele koja se protivila tridentskoj reformi u Crkvi. U Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku (Rkp. 232) čuva se zapisnik sa saslušanja svjedoka u postupku protiv njega zbog rovarenja protiv crkvenih starješina. Vrela spominju i dubrovačkoga dominikanca Jeronima, koji je djelovao oko 1590. U velikoj uroti na poč. XVII. st. sudjelovao je Marin Danijelov, dok su senatori Mato Ivanov (u. 1611) i Frano Serafinov (u. 1623), knez u Župi 1611, bili suzdržani. Kao predstojnice dubrovačkoga benediktinskoga samostana sv. Marije od Kaštela zabilježene su Eugenija (između 1633. i 1649) i Slava (oko 1669). U prvoj pol. XVII. st. Kaboge su dali gotovo 20 knezova, no prije trešnje 1667. izumrlo je osam od 10 njihovih obitelji. Nakon pogibije braće Serafina i Nikole u potresu, jedini su pripadnici obitelji unuci Lucijana Franova i sinovi Bernardovi, braća Lucijan (u. 1667) i političar i diplomat → MAROJICA, odn. njihovi potomci. Premda je obitelj isprva pripadala tzv. salamankeškoj skupini dubrovačke vlastele, nakon 1662. povezala se s tzv. sorboneškom skupinom te u njoj postala vrlo utjecajnom. U diplomatskoj službi Dubrovačke Republike istaknuo se Marojičin sin Marin (1673–1740), koji je obavljao dužnosti slanskoga kneza 1699–1700, izaslanika u hercegovačkoga sandžakbega 1701. i 1703–04, u mletačkoga dalmatinskoga providura 1702. i 1705, bosanskoga namjesnika 1704, u Rimu 1712. te poklisara harača 1706, 1718. i 1721. Više su puta objavljeni njegovi zapisci s putovanja u Carigrad 1706–07. Njegovi su nećaci Vlaho (1698–1750) i Marin (1710–1790), sinovi Bernardovi (1671–1753), prvi poklisar harača 1750, drugi slanski knez 1763–64. i 1782–83. Iz Marinova je doba obiteljska gospodarska knjiga (1764–88) što se čuva u NSK (Zbirka rijetkosti, sign. R 5876). Vlahovi sinovi Bernard (1739–1814) i Ivan (1743–1826), austrofili i slobodni zidari, imali su znatna udjela u politici i obavljali više javnih dužnosti. Salamankeška ih je većina kao sorboneze optužila 1781. zbog izazivanja nereda u Senatu, kaznivši ih privremenim gubitkom vlasteoskih prava, a Bernarda i godinom progona. Bernard je 1787. bio poklisar harača, 1799. izaslanik u Beču i izaslanik Maloga vijeća za opsade Dubrovnika 1806, a Ivan poklisar harača 1792–93, slanski knez 1798–99, poslanik u Carigradu 1799–1800, izaslanik Maloga vijeća za pregovore s Francuzima 1806; 1808. izabran je za izaslanika u Parizu radi pregovora o sudbini Dubrovačke Republike. Sin Marina Bernardova Antun (rođ. 1765) bio je 1798. župski knez, 1808. konavoski knez i delegat, a 1813. Britanci su ga imenovali predstavnikom vlasti za stonsko i dubrovačko primorje. Ivanov sin Vlaho Martin (1781–1855), istaknuti član slobodnozidarske lože u Dubrovniku, bio je 1809–14. francuski guverner Lastova i poddelegat Korčule. Vlaho Bernard (1779–1854) Bernardov bio je 1808. konavoski knez. Odstupio je nakon uvođenja francuske vlasti, a 1813. poveo ustanak protiv Francuza u Cavtatu. Nakon francuske intervencije izbjegao u Boku kotorsku, potom ponovo zauzeo Cavtat uz pomoć Britanaca, koji su ga, s ustaničkim vođama priznali za generalnoga upravitelja kopnenih područja Dubrovačke Republike. Zapovijedao je ustaničkom vojskom koja je opsjedala Dubrovnik. Podupro je potom austrijsku upravu te 1814–16. bio civilni upravitelj (intendant) dubrovačkoga područja. Sukobio se s T. Milutinovićem, neko vrijeme bio vladin dužnosnik u Beču, no ubrzo lišen časti i interniran u Cavtat. Zbog svojih je postupaka dobio nadimak Traditur. God. 1848. bio je jedan od utemeljitelja Društva za zaštitu zemljišnoga prava vlasništva u dubrovačkom okrugu. Obitelji je 1817. potvrđeno austrijsko plemstvo. Ivanovi sinovi Vlaho Filip (1774–1854) i podmaršal → BERNARD dobili su 1833. naslov conte, a 1835. grofovski naslov, kao i Bernard Gustav (1857), dvorski savjetnik i tajnik pokrajinske državne uprave, 1871. konzul u Tunisu. Veleposjednik i industrijalac Bernard bio je oko 1915. načelnik općine Rijeka dubrovačka; Kaboge u inozemstvu – među njima arhitekt Herbert (rođ. 1911), pisac pregleda Die zwölfhundertjährige Geschichte der Republik Ragusa (Dubrovnik). Sankt Michael 1984 – njegovi su potomci.

LIT.: J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa. Venetia 1605, 101, 174. — F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 11, 120. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna—Zara 1856, 67. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873 (pretisak Zagreb 1995, str. XI, XV, XVII, XXII, 6, 101). — Monumenta Ragusina, 1–5. Zagrabiae 1879–1897. — Annales Ragusini anonymi item Nicolai de Ragnina. Zagrabiae 1883. — J. Jelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — L. Vojnović: Dubrovnik i Osmansko Carstvo, 1. Beograd 1898, 143–144, 159–160, 164–178. — Isti: Zapisci plemenitoga gospara Marina Marojice Kaboge god. 1706–1707. Spomenik Srpske kraljevske akademije (Beograd), 1898, 34, str. 203–249. — Isti: Pad Dubrovnika, 1. Zagreb 1908, str. 8, 34, 41, 74, 178, 195, 251, 298; 2. 1908. str. 66–70, 75, 108, 148, 150–157, 160–161, 164–169. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8–9. Zagreb 1910–1911; 13. 1915. — J. C. Engel: Povjest Dubrovačke Republike. Dubrovnik 19222, 111, 128, 153, 158, 221–223, 226–228. — I. Stojanović: Najnovija povjest Dubrovnika. U: Ibid., str. 301–310, 312, 334. — B. Cvetković: Dubrovačka diplomacija. Dubrovnik 1923, 82, 112. — J. Tadić: Dubrovački portreti. Beograd 1948, 260–264, 266, 269–278. — G. Čremošnik: Spisi dubrovačke kancelarije. Zagreb 1951. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 1–2. Beograd 1951–1964. — J. Tadić: Građa o slikarskoj školi u Dubrovniku XIII–XVI v., 1–2. Beograd 1952. — M. Medini: Dubrovnik Gučetića. Beograd 1953. — Ž. Muljačić: Istraga protiv Jakobinaca 1797. god. u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 2(1953) str. 244, 246–248, 250. — D. Kovačević: Trgovačka knjiga Nikole i Luke Kabužića. Istorijski pregled (Beograd), 1(1954) str. 46–48. — D. Roller: Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke Republike od XIII do XV stoljeća. Zagreb 1955. — V. Vinaver: Dubrovačka nova ekonomska politika početkom XVII. veka. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4–5(1955–56) str. 419–421. — B. Krekić: Dubrovnik i Levant (1280–1460). Beograd 1956. — B. Krizman: Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku. Zagreb 1957, 185, 289. — Ž. Muljačić: O strankama u starom Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 6–7(1957–59) str. 29–30, 34. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — R. Samardžić: Borba Dubrovnika za opstanak posle velikog zemljotresa 1667. g. Beograd 1960. — M. Ž. Živanović: Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908–1918. Beograd 1962. — M. J. Dinić: Iz dubrovačkog arhiva, 2–3. Beograd 1963–1967. — I. Ostojić: Benediktinci u Hrvatskoj, 2–3. Split 1964–1965. — N. H. Biegman: The Turco-Ragusan Relationship. The Hague—Paris 1967. — J. Tadić: Privreda Dubrovnika i srpske zemlje u prvoj polovini XV veka. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1968, X/1, str. 525, 527, 529, 531. — T. Popović: Turska i Dubrovnik u XVI veku. Beograd 1973. — S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 1–4. Zagrabiae 1975–1980. — V. M. Kostić: Dubrovnik i Engleska 1300–1650. Beograd 1975. — Z. Zlatar: The »Crisis« of the Patriciate in Early Seventeenth-Century Dubrovnik: A Reappraisal. Balcanica (Beograd), 6(1975) str. 117–118, 126, 129. — A. Kaznačić-Hrdalo: Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pripojenja Dubrovniku godine 1399. Anali Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 17(1979) str. 23, 26. — R. Samardžić: Veliki vek Dubrovnika. Beograd 19832. — J. Lučić: Spisi dubrovačke kancelarije, 2–4. Zagreb 1984–1993. — N. Vijolić: Dubrovačka vlasteoska obitelj »Kaboga«. Dubrovnik, 28(1985) 4, str. 85–93. — Samostan Male braće u Dubrovniku (zbornik). Zagreb—Dubrovnik 1985. — D. Dinić-Knežević: Dubrovnik i Ugarska u srednjem veku. Novi Sad 1986. — A. Marinović: Gruž (Kratki povijesni pregled). Croatica Christiana periodica, 11(1987) 20, str. 177. — J. Lučić: Iz prošlosti dubrovačkog kraja u doba Republike. Dubrovnik 1990, 105, 332–333, 376, 378. — Grbovi i rodoslovlja iz Povijesnog arhiva u Zadru (katalog izložbe). Zadar 1996, 11–12. — B. Krekić: Dubrovnik: A Mediterranean Urban Society, 1300–1600. S. l. 1997. — N. Lonza: Pod plaštem pravde. Dubrovnik—Zagreb 1997. — S. Ćosić: Dubrovnik nakon pada Republike (1808.–1848.). Dubrovnik 1999. — Z. Janeković-Römer: Okvir slobode. Zagreb—Dubrovnik 1999. — D. Kovačević-Kojić: Trgovačke knjige braće Kabužić (Caboga) 1426–1433. Beograd 1999. — D. Rheubottom: Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa. Oxford 2000. — S. Ćosić i N. Vekarić: Raskol dubrovačkog patricijata. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 39(2001) str. 305–379. — N. Grujić i I. Tenšek: Domus illorum de Caboga. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2001, 25, str. 101–118. — Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije (zbornik). Dubrovnik 2001. — J. Bersa: Dubrovačke slike i prilike (1800–1880). Dubrovnik 2002. — V. Čučić: Posljednja kriza Dubrovačke Republike. Zagreb —Dubrovnik 2003. — V. Miović-Perić: Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb—Dubrovnik 2003.
 
Dino Mujadžević i Nenad Vekarić (2005)