Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

CINDRO (Cindre, Cindri, de Cindris, Cindrić, Maričić), splitska plemićka obitelj. U dokumentima se spominje od XIII st. Navedena je u popisu plemstva koje je Bela IV zatekao u Poljicima 1241. Splitskoj lozi potvrđeno je 1882. austrijsko plemstvo. Članovi obitelji obavljali su različne komunalne dužnosti u Splitu te sudjelovali u javnom životu grada. God. 1270. Ivan, gradski sudac, potpisuje s predstavnicima Splita mir s gradom Piranom. Njegov sin Nikola također je gradski sudac, kao i unuk Lovro, koji se spominje svjedokom u sporu između Nelipićâ i Venecije zbog tvrđava Ključ i Knin u prvoj pol. XIV st. Nikola, Lovrin unuk, poginuo je 1400. boreći se na strani izbjeglica u sukobu između »unutrašnjih Splićana« i izbjeglica, a praunuk Petar prisustvuje 1395, s ostalim gradskim sucima u Splitu, sklapanju mira između zaraćenih trogirskih plemića. Nikolin sin Nikola spominje se u ispravama iz XV st. kao sudac i rizničar splitske katedrale (naručuje srebrni tabernakul od zlatara Petra Girice) te zastupnik splitske općine u Veneciji oko 1452. Rizničar splitske prvostolnice bio je i Jerolim, koji 1497. sastavlja popis njezina inventara. Pojedini članovi obitelji C. bili su birani za poljičke knezove: Dujam 1497, sin mu Agostin, koji 1503. ruši mostove preko Cetine prema knežiji Radobolje uspjevši tako obraniti Poljica od Turaka, 1555. i praunuk Agostinov Agostin. Agostinovi su sinovi →  NIKOLA, borac protiv Turaka, →  PETAR, paleograf i filolog, i Agostino (?–1631), otac Jerolima (1614–1668), suradnik i prijatelj humanista I. Lučića (Luciusa), koji je posjedovao bogat arhiv o povijesti Splita i Trogira, na koji se Lučić u svojim Svjedočanstvima često poziva. Jerolimov sin Agostino (1663–1716) bio je više puta rizničar splitske katedrale od 1694. do 1716. Njegov je brat Ante (1665–1717) arhiđakon kojega nadbiskup S. Cupilli uzima za konvizitatora omiške župe. Josip (1708–1798), sin Agostinov, uspješno posreduje u sukobu koji je izbio između splitskog plemstva i građana 1765. Za francuske vladavine sudac Jakov (1755–1818) bio je načelnik grada Splita 1806–08, a potom 1811–13. tu dužnost obavlja njegov brat Josip (1760–1824). Brat im Jerolim (1762–1842) upravitelj je u reorganiziranu »općinskom tijelu« 1810. Jakovljev sin Agostino Josip (1790–?), odvjetnik, bio je općinski vijećnik i prisjednik 1848/49. U drugoj pol. XIX st. djeluju u splitskomu javnom životu njegovi sinovi Jakov (1812–1887), sudac, i Jerolim (1814–1875), profesor povijesti, jezika i talijanske književnosti u splitskoj gimnaziji te njezin privremeni direktor (1871), autor priloga Dello sviluppo del reggimento comunale nelle citta dalmato-romane dopo la caduta dell’Impero d’occidente u Programma del ginnasio ... (Zadar 1858). Treći sin Ante (?–1904) bio je poručnik u austrijskoj vojsci, a istupivši iz nje prelazi ruskim jedinicama i sudjeluje u krimskom ratu gdje se ističe hrabrošću. Po završetku rata vratio se u Split, ali nakon izbijanja bosansko-hercegovačkog ustanka (1875–78) pridružuje se ustanicima. God. 1876. stupio je kao dobrovoljac i u srpsku vojsku. Istaknuo se kao kapetan u srpsko-turskim ratovima, osobito pod Aleksincem. Primio je visoka ruska i srpska odličja (Georgijevski red i Takovski križ). Četvrti sin Augustin (Agostino), autonomaš, više je puta bio prisjednik splitske općinske uprave. Potpisao je 1861. proglas splitske općine protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a u Dalmatinskom saboru glasao protiv narodnjaka. God. 1884. bio je izabran u generalni odbor liberalne unije kao predstavnik autonomaša. Njegov brat Benvenuto (1834–1884), liječnik, također je bio vijećnik u splitskoj autonomaškoj upravi. Od 1875. predavao je u Velikoj realci i bio kustos prirodoslavnog muzeja u Splitu. Jakovljev sin Josip (1850–1924) bio je profesor u Kotoru, Dubrovniku i Splitu. Kao dobrovoljac sudjelovao također u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875. i 1876. Po povratku u Split bori se protiv autonomaša. Ističe se radom u kazališnoj družini Slavjanskog napretka. Bio je jedan od prvih nastavnika tjelovježbe u splitskoj gimnaziji te među utemeljiteljima srednjih škola za žensku mladež u Dalmaciji (zaslužan za otvaranje prve ženske građanske škole u Splitu). Potomci ove negdašnje plemićke obitelji jesu pjevačice i pjevački pedagozi →  CVIJETA i →  KSENIJA te fizičar →  NIKOLA. Obitelj je imala bogatu biblioteku i arhiv s pergamenskim kodeksima (D. Farlati), koja je u tijeku XIX st. velikim dijelom propala. Ostatak čuva fizičar Nikola. Imali su posjede u Splitu, Šolti, Solinu, Kaštelima i u Poljicima, a posjed u Strožancu kod Stobreča i danas je u njihovu vlasništvu. Palača Cindro (Krešimirova ul.) najljepše je splitsko barokno zdanje, dok je gotička palača samo djelomično sačuvana (Ul. Jurja Dalmatinca). Obiteljski grb sačuvan je u dvorištu obiju palača. Nema potvrde o genealoškoj vezi te splitske obitelji s obitelji Czindery nastanjenoj u negdašnjoj Varaždinskoj županiji (zabilježio je Dujam Srećko Karaman prema obiteljskoj tradiciji).

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 3. Venetiis 1765, 5, 282. — P. A. Bogetić: Catalogus virorum illustrium spalatensium (u: A. Ciccarelli, Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato e di parecchi altri Dalmati. Ragusa 1811, 46–50). — M. Dumanić: Synopsis virorum illustrium spalatensium. (Ibid., 28). — F. Carrara: Uomini illustri di Spalato. Spalato 1846, 4. — Š. Ljubić: Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia. Vienna–Zara 1856, 84. — C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 35, 103. — D. S. Karaman: Cindro Nikola. Narod, 8(1891) br. 98–99. — T. Matić: Popis učitelja Spljetske realke od njezina osnutka do danas. Program C. k. velike realke u Splitu, 1900–01, str. 23. — A. Pavich Pfauenthal: Prinosi povijesti Poljica. Sarajevo 1903, 39–42, 49, 57–68. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 4–6. Zagreb 1906–1908; 9, 1911. — B. Poparić: Pisma Ivana Lučića Trogiranina. Zagreb 1907, 52. — I. Pivčević: Povijest Poljica: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 44(1921) Pr. I, str. 53–55, 72. — G. Novak: Dva splitska vlastelina u Hercegovačkom ustanku. Profesor Josip Cindro i kapetan Antun Cindro. Narodna odbrana, 2(1927) 3, str. 41–42; 4, str. 59–60. — Pleme Miroslavića. Glasnik heraldike, 2(1938) 112, str. 21–22. — D. Diana, N. Gogala i S. Matijević: Riznica splitske katedrale. Split 1972, 171, 173. — I. Ostojić: Metropolitanski kaptol u Splitu. Zagreb 1975. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik 16. Zagreb 1976. — G. Novak: Povijest Splita, 1–4. Split 1978 2. — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1–2. Split 1979. — A. Horvat, R. Matejčić i. K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982, 680, 681.
 
Nada Gogala (1989)