CINDRO

CINDRO (Cindre, Cindri, de Cindris, Cindrić, Maričić), splitska plemićka obitelj. U dokumentima se spominje od XIII st. Navedena je u popisu plemstva koje je Bela IV zatekao u Poljicima 1241. Splitskoj lozi potvrđeno je 1882. austrijsko plemstvo. Članovi obitelji obavljali su različne komunalne dužnosti u Splitu te sudjelovali u javnom životu grada. God. 1270. Ivan, gradski sudac, potpisuje s predstavnicima Splita mir s gradom Piranom. Njegov sin Nikola također je gradski sudac, kao i unuk Lovro, koji se spominje svjedokom u sporu između Nelipićâ i Venecije zbog tvrđava Ključ i Knin u prvoj pol. XIV st. Nikola, Lovrin unuk, poginuo je 1400. boreći se na strani izbjeglica u sukobu između »unutrašnjih Splićana« i izbjeglica, a praunuk Petar prisustvuje 1395, s ostalim gradskim sucima u Splitu, sklapanju mira između zaraćenih trogirskih plemića. Nikolin sin Nikola spominje se u ispravama iz XV st. kao sudac i rizničar splitske katedrale (naručuje srebrni tabernakul od zlatara Petra Girice) te zastupnik splitske općine u Veneciji oko 1452. Rizničar splitske prvostolnice bio je i Jerolim, koji 1497. sastavlja popis njezina inventara. Pojedini članovi obitelji C. bili su birani za poljičke knezove: Dujam 1497, sin mu Agostin, koji 1503. ruši mostove preko Cetine prema knežiji Radobolje uspjevši tako obraniti Poljica od Turaka, 1555. i praunuk Agostinov Agostin. Agostinovi su sinovi → NIKOLA, borac protiv Turaka, → PETAR, paleograf i filolog, i Agostino (?–1631), otac Jerolima (1614–1668), suradnik i prijatelj humanista I. Lučića (Luciusa), koji je posjedovao bogat arhiv o povijesti Splita i Trogira, na koji se Lučić u svojim Svjedočanstvima često poziva. Jerolimov sin Agostino (1663–1716) bio je više puta rizničar splitske katedrale od 1694. do 1716. Njegov je brat Ante (1665–1717) arhiđakon kojega nadbiskup S. Cupilli uzima za konvizitatora omiške župe. Josip (1708–1798), sin Agostinov, uspješno posreduje u sukobu koji je izbio između splitskog plemstva i građana 1765. Za francuske vladavine sudac Jakov (1755–1818) bio je načelnik grada Splita 1806–08, a potom 1811–13. tu dužnost obavlja njegov brat Josip (1760–1824). Brat im Jerolim (1762–1842) upravitelj je u reorganiziranu »općinskom tijelu« 1810. Jakovljev sin Agostino Josip (1790–?), odvjetnik, bio je općinski vijećnik i prisjednik 1848/49. U drugoj pol. XIX st. djeluju u splitskomu javnom životu njegovi sinovi Jakov (1812–1887), sudac, i Jerolim (1814–1875), profesor povijesti, jezika i talijanske književnosti u splitskoj gimnaziji te njezin privremeni direktor (1871), autor priloga Dello sviluppo del reggimento comunale nelle citta dalmato-romane dopo la caduta dell’Impero d’occidente u Programma del ginnasio ... (Zadar 1858). Treći sin Ante (?–1904) bio je poručnik u austrijskoj vojsci, a istupivši iz nje prelazi ruskim jedinicama i sudjeluje u krimskom ratu gdje se ističe hrabrošću. Po završetku rata vratio se u Split, ali nakon izbijanja bosansko-hercegovačkog ustanka (1875–78) pridružuje se ustanicima. God. 1876. stupio je kao dobrovoljac i u srpsku vojsku. Istaknuo se kao kapetan u srpsko-turskim ratovima, osobito pod Aleksincem. Primio je visoka ruska i srpska odličja (Georgijevski red i Takovski križ). Četvrti sin Augustin (Agostino), autonomaš, više je puta bio prisjednik splitske općinske uprave. Potpisao je 1861. proglas splitske općine protiv sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a u Dalmatinskom saboru glasao protiv narodnjaka. God. 1884. bio je izabran u generalni odbor liberalne unije kao predstavnik autonomaša. Njegov brat Benvenuto (1834–1884), liječnik, također je bio vijećnik u splitskoj autonomaškoj upravi. Od 1875. predavao je u Velikoj realci i bio kustos prirodoslavnog muzeja u Splitu. Jakovljev sin Josip (1850–1924) bio je profesor u Kotoru, Dubrovniku i Splitu. Kao dobrovoljac sudjelovao također u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875. i 1876. Po povratku u Split bori se protiv autonomaša. Ističe se radom u kazališnoj družini Slavjanskog napretka. Bio je jedan od prvih nastavnika tjelovježbe u splitskoj gimnaziji te među utemeljiteljima srednjih škola za žensku mladež u Dalmaciji (zaslužan za otvaranje prve ženske građanske škole u Splitu). Potomci ove negdašnje plemićke obitelji jesu pjevačice i pjevački pedagozi → CVIJETA i → KSENIJA te fizičar → NIKOLA. Obitelj je imala bogatu biblioteku i arhiv s pergamenskim kodeksima (D. Farlati), koja je u tijeku XIX st. velikim dijelom propala. Ostatak čuva fizičar Nikola. Imali su posjede u Splitu, Šolti, Solinu, Kaštelima i u Poljicima, a posjed u Strožancu kod Stobreča i danas je u njihovu vlasništvu. Palača Cindro (Krešimirova ul.) najljepše je splitsko barokno zdanje, dok je gotička palača samo djelomično sačuvana (Ul. Jurja Dalmatinca). Obiteljski grb sačuvan je u dvorištu obiju palača. Nema potvrde o genealoškoj vezi te splitske obitelji s obitelji Czindery nastanjenoj u negdašnjoj Varaždinskoj županiji (zabilježio je Dujam Srećko Karaman prema obiteljskoj tradiciji).