ANDREIS
traži dalje ...ANDREIS (Andronicus, d’Andreis, de Andreis, degli Andreis), plemićka obitelj u Trogiru, Šibeniku, Splitu i Zadru. Podaci o njenu podrijetlu nisu istovjetni. Neki pisci drže da su Hrvati i da su se isticali već u vrijeme kralja Zvonimira (D. Farlati). Ima i mišljenja o njihovu podrijetlu iz Ugarske (C. G. F. Heyer). Držalo se da im je ranije prezime bilo Amblasy (Heyer), Amblasio, Cernotta (M. Perojević) i Andree (K. Jireček). Prezime Andreis (d’Andreis, de Andreis) ustalilo se potkraj XIV i početkom XV st. U literaturi se spominju i hrvatski oblici Andrijević, Andrejčić i dr. Neki ogranci imali su nadimke Laurić, Ferenac i Jadrijević (u Šibeniku). God. 1658. primljena su u trogirsko plemićko vijeće braća dr Ivan Nikola i Pavao, sinovi pok. Zuana (Ivana) iz građanske obitelji Andreis u Trogiru. God. 1646, za kandijskog rata 1645–1669, obojica su bili članovi trogirskih poslanstava, a uz to je Ivan Nikola predvodio građane koji su s plemićima brinuli o obrani i utvrdama grada; Pavao je bio jedan od gradskih kapetana. Jedan ogranak potekao je od Franje, sina Nikole de Andreisa iz Zadra, koji je 1659. primljen u plemstvo Trogira. Grb mu je bio istovjetan grbu trogirskih Andreisa. Jeronim, sin Marka Antonija Andreisa u Trogiru, dobio je 28. X 1823. austrijsku potvrdu plemstva. Prema P. Andreisu, rodonačelnik obitelji bio je Amblazije Crnotin (Amblasio de Cernotta, trogirski sudac 1225. i 1227. posjednik Blasius Cernotta), a trogirski Andreisi bili bi potomci njegova unuka Andrije, sina Marina Amblazijeva (Comes Marinus Amblasii). Andrija (Andreas comitis Marini) spominje se u trogirskim ispravama (1264–1282) najčešće kao svjedok, zatim egzaminator (1270. i 1272) i sudac (1271. i 1272). Njegov sin Marin Andrijin (Marinus Andree) spominje se kao jamac (1290) i egzaminator (1305). Od 1311. češće je boravio izvan Trogira zbog sukoba s gradskom upravom, a 1319. je protjeran, optužen da je ubio općinskog kancelara i dva suca. Njegov sin Andrija (1366) imao je tri sina, među njima Nikolu Andreisa (Nicolaus Andree Marini, umro 1396), koji je bio u službi kralja Žigmunda i poginuo u bici kod Nikopolja 1396. I Nikolin sin → Petar (Perotto) A., diplomat i vojskovođa, bio je u službi kraljevâ Žigmunda i Ladislava Anžuvinca. Petrov sin Ivan bio je 1470. zapovjednik strijelaca, a 1475. i 1478. suprakomit trogirske galije. Drugi Andrijin sin vitez Blaž (Blasco Andree Marini) od 1390. do 1409. češće je član trogirskih poslanstava na bosanski i ugarski dvor i u susjedne gradove. Blažev sin Kristofor Andreis bio je poslanik komune (1440, 1443, 1456. i 1461) i suprakomit trogirske galije, kao i sin mu Marin (1467), koji je iste godine bio i kotarski kapetan za obranu grada. Treći sin Andrije, Petar, imao je sina → Jakova, doktora obaju prava i suprakomita trogirske galije. Jedan od potomaka Jakova u XVII st. bio je Petar A. rečeni Ferenac. U XV st. iz obitelji A. poteklo je više humanista. Tako → Trankvil st., → Franjo Trankvil, njegov rođak Jeronim, učitelj latinskog jezika u Dubrovniku i pjesnik; pjesnik je bio i → Matija. Na prijelazu u XVI st. bili su → Vinko i njegov nećak → Petar biskupi u Otočcu. U XVI st. djelovao je humanist i rektor filozofskog i medicinskog fakulteta u Padovi → Nikola. U rukopisnom zborniku Varia dalmatica (u Naučnoj biblioteci u Zadru) nalazi se pjesma u povodu smrti Petra Lucića (1614), koja se pripisuje piscu i prevodiocu → Dominiku A. Lauriću, ocu povjesničara → Pavla. U XVII st. djelovala su tri biskupa iz obitelji A.: korčulanski biskup Jeronim (1612–1673) bio je brat ninskog biskupa → Franje. U popisu rektora jurista u Padovi spominje se 1648. jedan Jeronim A. kao trogirski kanonik i primicerij. Biskupom je imenovan 1665. Zalagao se za obnovu vjerskog života i za disciplinu klera. Uz dekrete i poslanice pastvi i kleru napisao je 1670. izvještaj Vatikanu o prilikama na Korčuli. Umro je u Trogiru i pokopan je u tamošnjoj katedrali. Njegov nećak → Ivan bio je hvarski, a potom trogirski biskup. Prema I. Delalleu, u biblioteci trogirskog Kaptola čuvala se (oko 1940) rukopisna liturgijska knjiga za porabu u koru, pisana hrvatskim jezikom s latinskim naslovom: Anno Domini 1688 di vero XXV. decembris praesens exemplum editum fuit per... Domenicum Andreis Canonicum et Primicerium Cattedralis Traguriensis, s tekstovima božićnih liturgijskih igara, koje je prepisao kanonik Dominik. — U XVII st. spominju se Andreisi i u Splitu. Tamo djeluje orguljaš, franjevac → Andrija, rođeni Splićanin. Ivan (Joannes de Andreis, umro 1709), postavljen je 1670. za kapelana mornarice, a od 1675–1680. bio je kapelan mletačkog poslanstva u Carigradu. God. 1697. spominje se kao splitski kanonik, 1704. imenovan je arhiđakonom, a 1706. odrekao se arhiđakonata zbog bolesti. Umro je u Splitu kao kanonik i pokopan u crkvi Sv. Duje. — Jedan ogranak obitelji A. živio je u Šibeniku. Prema F. A. Galvaniju tamo se 1400. spominju braća Andrija i Lucijan. P. Andreis navodi da je u Šibenik preselio potomak viteza Blaža, Jakov Andrijin d’Andreis (oko 1497), unuk suprakomita Kristofora. U zapisima iz 1528. i 1635. spominje se njihov kaštel na lokalitetu Morinje kod Zatona oko kojeg se razvilo današnje naselje Jadrtovac. Posljednji potomak tog ogranka bio je dobrotvor → Mihovil. Grb Petra (1584) iz tog ogranka identičan je grbu trogirskih Andreisa. — Obitelj je opjevana u spjevu J. Kavanjina. Njihovi se spisi čuvaju u Historijskom arhivu u Trogiru i dijelom u arhivskoj zbirci Naučne biblioteke u Zadru. God. 1600. sagradili su kaštel kraj kaštela obitelji Cega. Danas su oba srušena. U Trogiru se sačuvalo više kuća s njihovim grbom.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
ANDREIS. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/551>.