FABRIS

FABRIS, korčulanska klesarska, brodovlasnička i brodograditeljska obitelj. Bila vlasnik kamenoloma na otočiću Vrniku kraj Korčule. Fabrisi se u dokumentima XVIII. st. spominju kao klesarski majstori i dobavljači kamena s Korčule. Tako se 1740. navodi Vicko na gradnji kapele i njezina oltara u franjevačkoj crkvi na otočiću Badiji kraj Korčule, a 1796. neki Vicko sudjeluje kao majstor pri radovima u prostorijama samostana na istoimenom otoku. Ignacije 1745. i 1747. dobavlja kamen s Korčule za zvonik župne crkve u Starom Gradu na Hvaru, a 1748. plaćeno je Fabrisima više od 7000 libara za kamen i arhitektonsku plastiku toga zvonika. God. 1752. u Hvar je stigao Frano da bere i kleše kamen za pročelje hvarske katedrale u kamenolomu kraj franjevačke crkve. U XIX. st. Fabrisi su izvozili obrađeni kamen s Vrnika i okolnih kamenoloma u sve mediteranske zemlje. Kao prijevoznici kamena u Dubrovnik spominju se Vinko 1808. i Franjo 1809, a majstor Ignac Vinkov radio je 1812. na gradnji francuske utvrde Imperijal na Srđu iznad Dubrovnika. Do I. svjetskog rata istaknuti su klesari Nikola Franin, Niko Antunov, Petar Nikolin, Ivan Franin i Vicko Franin, a između dvaju svjetskih ratova Ivan Vickov, Vicko Vickov, Ignac Ivin i Božo Nikolin, koji je bio i prvi upravitelj klesarske zadruge na Vrniku. Među suvremenim klesarima istaknuo se Vinko Nikin (1942) koji je izveo radove pri popravku sakralnih objekata u Korčuli, Vignju, Stonu i Dubrovniku. U XIX. st. članovi obitelji počeli su se baviti i brodarstvom. Bili su vlasnici više brodova sagrađenih u Korčuli: peliga »Vrnik« (1854), škune »Demetri« (1862), barka »Vrnik« (1869) i brika »Giorgio« (1872), a bark »Fratelli Fabris« (1875) sa svojih je 550t najveći brod koji je u XIX. st. sagrađen na korčulanskim brodogradilištima. God. 1874. u pomorskoj nezgodi u Dardanelima potonuo je brik »Giorgio«, a 1892. s cijelom posadom od 10 članova bark »Fratelli Fabris« u pličinama Vlissingen u Nizozemskoj. Između dvaju svjetskih ratova Fabrisi su imali manje brodove na jedra i motor kojima su prevozili obrađeni kamen duž istočnojadranske obale. Bavili su se i brodogradnjom, istaknuvši se i u inozemstvu (Aleksandrija, Carigrad, Kerč). God. 1884. spominje se Frano Jurin kao vlasnik brodogradilišta u korčulanskom predjelu Borak. Dužnost brodograđevnog vještaka u austrijskom klasifikacijskom društvu »Veritas« u Carigradu obavljao je Pasko. Miho je radio na dubrovačkim brodogradilištima u Gružu i Mokošici između dvaju svjetskih ratova, a u Draču 1945–47. Poznatiji su članovi Ivo (1862–1936), dubrovački kanonik, Miho (Korčula, 29. XI. 1870 — Dubrovnik, 11. IX. 1939), kateheta, → SPASOJE, vjerski pisac, → DINKO, pjesnik i sudac te → VINKO, kipar. Miho je gimnaziju završio u Dubrovniku, a bogosloviju u Zadru. Za svećenika je zaređen 1895. Do 1899. bio župnik u Dubrovniku, a potom od 1900. do umirovljenja 1931. kateheta gimnazije. Surađivao u Listu Dubrovačke biskupije (1917, 1925, 1934), Hrvatskoj straži (1918, 1934) i Narodnoj svijesti (1925, 1933). S Đurom Krečkom napisao knjižicu Papinstvo, kultura, nacijonalnost (Dubrovnik 1933) i sâm knjižicu Neke žalosne pojave prigodom utemeljenja dubrovačke gimnazije (Dubrovnik 1935).