ANDRIJIĆ, obitelj kamenorezaca (XV–XVI st.). Ta pučka obitelj iz Korčule dala je desetak vrijednih klesara i graditelja u XV i XVI st. Djelovali su na južnom primorju; ponajviše u rodnom gradu i Dubrovniku. Obrtničkim poslovanjem priskrbili su imetak u kućama i zemljama na zavičajnom otoku, gdje su se njihovi nasljednici održali do XIX st. Utemeljitelj loze Andrija Marković, poznat od 1438, bio je sin Marka Miličevića, također kamenarskog obrtnika koji se spominje od 1387, najprije kao učenik francuskog majstora Ivana Antunova iz Vienne (Jean d’Antoine) koji je tada boravio u Korčuli, a zatim kao samostalni djelatnik. I njegova dva brata, Ratko i Ivanac Miličević, živjeli su u Korčuli baveći se kamenarstvom, ali nije utvrđeno jesu li tu rođeni ili tek naseljeni. A. su na otoku Korčuli držali kamenolome kao temelj privređivanja. Njihovim je posredstvom kvalitetni korčulanski kamen ugrađen u mnoge dalmatinske spomenike – od šibenske stolne crkve do Kneževa dvora i utvrdâ u Dubrovniku. U gradu su imali kuće od kojih ona s obiteljskim grbom predstavlja uzorit primjer stambenog graditeljstva zrelog XV st. na našem primorju. Tu su s koljena na koljeno vodili radionice, a u njima, kao i u dubrovačkim, odgajali klesarski podmladak. Pojedinci su stekli građanske časti i obavljali javne službe, no ugled im se uglavnom temeljio na kamenarskoj radinosti. Najčešće su A. djelovali udruženi kao braća ili rođaci ugovarajući klesarske i građevinske izvedbe s privatnim naručiocima iz redova plemića i pučana, sa samostanskim zajednicama i crkvenim ustanovama ili radeći u službi korčulanske gradske uprave i dubrovačke vlade. Pripremali su građu za izgradnju raznovrsnih zdanja te izrađivali klesanu opremu i arhitektonsku plastiku za novogradnje kojima su obično rukovodili i kao graditelji. Stupali su u dodir i s vodećim umjetnicima na primorju, npr. s Jurjem Dalmatincem, Paskojem Miličevićem, Onofrijem della Cavom, Nikolom Firentincem i dr., a u svoje su poslove, uz brojne učenike i pomagače, uključivali i korčulanske majstore iz roda Španića, Kršulovića, Pavlovića, Bogdanića i dr. Nekoliko su puta izvozili gotove izrađevine s Korčule u Italiju, a radi preuzetih narudžbi odlazili su i u druge dalmatinske gradove. — Od sinovâ osnivača obitelji Andrije Markovića, → Blaža (Vlahuše), → Marka i → Jerka, koji su po njemu prozvani Andrijići, istakao se jedino Marko kao arhitektonski projektant i kipar, dok su mu braća pretežno sudjelovala u njegovim i očevim poslovima. U drugoj generaciji Andrijića bili su manje istaknuti članovi → Nikola, sin Blaža, i Frano, sin Jerka, nastanjen u Dubrovniku, gdje je i djelovao u prvoj pol. XVI st. Svi sačuvani zapisi o Franinu radu odnose se na jednostavne klesarske zadatke. Tako je 1522. isplaćen za izradbu tesanaca pri gradnji dubrovačke palače Divone, što znači da je bio usputno uključen u zahvat na kojem su se istakli njegovi rođaci. Markovi sinovi – → Petar, → Josip i Andrija – također pripadaju drugoj generaciji Andrijića. Njihovim djelovanjem nastale su neke ključne građevine dalmatinske povijesti umjetnosti, na kojima se, kao na palači Divoni (1518–1522) i dubrovačkoj crkvi Sv. Spasa (1520–1526), sabiru dotadašnja oblikovna traženja, a ujedno daju uzorita rješenja za putanje kasnijeg stvaralaštva. Andrija se spominje u rodnoj Korčuli i u Dubrovniku u tijeku prve pol. XVI st. Kamenarski zanat izučio je kod oca Marka. Imao je kuću u Dubrovniku te u Korčuli s majkom i bratom Josipom, s kojim je i surađivao. Uz Petra, najistaknutijeg među braćom, supotpisao je 1520. prvi ugovor za izgradnju crkve Sv. Spasa u Dubrovniku, ali kako se u vezi s tim pothvatom više ne spominje, očito mu je uloga bila neznatna. S Petrom je 1532. obračunavao i iskorištavanje kamenoloma na Korčuli. Djelovao je, najvjerojatnije, više kao kamenarski poduzetnik nego kao samostalni umjetnički stvaralac. Trećoj generaciji Andrijića pripadaju → Ivan, Josipov sin, i Nikola, sin Frane. S njima uglavnom zamire kamenarska djelatnost u obitelji. Potkraj XVIII st. svećenik Kuzma Andrijić okušao se u sitnoslikarstvu, ali kao ni ostali pripadnici uglednoga korčulanskog roda nije dostigao slavu zaslužnih predaka iz gotičko-renesansnog doba. — U povijesnu znanost uveo je Andrijiće J. Gelčić potkraj XIX st. Zatim je C. Fisković utvrdio nezaobilazni prinos kojim su četiri pokoljenja obitelji oplodila hrvatsku kulturnu i likovnu prošlost. L. Beritić, V. Foretić i ostali istraživači dopunili su te spoznaje novim podacima. U svomu opsežnom djelovanju poduzetničke i zanatske naravi, A. su postavili temelje tzv. dubrovačko-korčulanske kamenarske škole, vrlo zaslužne pri obogaćivanju inventara staroga hrvatskoga graditeljstva i kiparstva gotičkog i renesansnog sloga. A. su mnogo pridonijeli razvoju dekorativne plastike koju od njih baštine i dalje pronose majstori srodnog podrijetla od Kotora do Paga. U kiparstvu, međutim, samo su pojedini pripadnici roda obrađivali ljudske likove koje uključuju u svoje građevinsko-klesarske sklopove. Ukupnom svojom ostavštinom A. se izdvajaju iz prosječnih tijekova starog klesarstva u Hrvatskoj.
LIT.: Josip Gelčić: I conti di Tuhelj. Contributo alla storia della Marina Dalmata nei suoi rapporti colla Spagna. Ottavo programma dell’I. r. Scuola nautica di Ragusa, 1888–89, str. 68. — Cvito Fisković: Korčulanska katedrala. Zagreb 1939, 23–24, 55–57, 70–72. — Isti: Dokumenti o radu naših graditelja i klesara XV i XVI stoljeća u Dubrovniku. Split 1947, 9. — Isti: Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku. Zagreb 1947, 44–45, 138, 142–165. — Ljubo Karaman: Pregled umjetnosti u Dalmaciji. Zagreb 1952, 57–58. — Lukša Beritić: Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955, 125. — Vinko Foretić: Podrijetlo porodice korčulanskih kamenara Andrijića. Peristil, 1960, 3, str. 33–35.
Igor Fisković (1983)
