ANDRIJIĆ, Petar

ANDRIJIĆ, Petar, graditelj (XV–XVI st.). Sin Marka Andrijića; odgojen u Korčuli. Od 1492. pomaže stricu Blažu s kojim popravlja 1501. u Dubrovniku palaču hercega Stjepana Vukčića Kosače. Prve poznate samostalne izvedbe preuzeo je 1502. klešući bogatu opremu za kuće unutar gradskih zidina te za ljetnikovce vlastele po Rijeci dubrovačkoj i Gružu. God. 1503. spominje se kao suvlasnik roditeljske kuće kraj Novih vrata u Korčuli na kojoj je tridesetak godina kasnije izmijenio dijelove s bratom Josipom, sređujući i račune oko zajedničkog iskorištavanja kamenoloma na otoku. Radio je uglavnom u Dubrovniku sklapajući ugovore s vladom i privatnicima. Nakon potresa, vršio je od 1520. popravke na oba kata dvorišnih arkada Kneževa dvora dopremivši gotove stupove, oblikujući baze i lisnate kapitele koji su poslije dijelom izmijenjeni; izradio je vrata jedne dvorane i renesansne prozore na zgradi te postavio ukrašen podij stubišta. Istodobno je sudjelovao na dovršenju oplate dvorišta Divone, a 1523. dobio je narudžbu za isporuku klesane građe upotrijebljene pri popravku gata kod ribarnice u gradskoj luci. God. 1520. obvezao se podići pročelje nove crkve Sv. Spasa na početku dubrovačke Place i to po vlastitim nacrtima. U pogodbi on se izričito spominje kao projektant i građevinski rukovoditelj čitavog posla. Kamen za gradnju pripremao je s braćom Josipom i Andrijom, dok je zidanje bočnih zidova uz obradu prozora preuzeo Korčulanin Silvije Vitičević. Gradilo se nekoliko godina, a potom posustalo zbog tehničkih poteškoća i neproračunatog trošenja novca. Izvještaji vladine komisije pri izvidu pokazuju da je Petar izvan ugovora do 1526. načinio istočni portal, ozidao apsidu s vijencem i trijumfalnim lukom te dovršio ostalu plastiku oplate i oltara. Optužili su ga, međutim, da pri tim radovima i pri obvezama s Kneževa dvora duguje državi ukupnu svotu od 350 dukata te je zbog toga bio utamničen i nakon dvije godine zatvora oslobođen da bi nastavio gradnju crkve. God. 1528. isplaćen je za obavljeni rad u solanama Stona te za izradbu nosača s dekorativnim dijelovima na gradskoj loži u Dubrovniku. Za privatne je naručioce istovremeno dovršio manje narudžbe izvevši stilske dekoracije po vlastitom planu, a u toj skupini zanimljiva je izradba krune bunara s grbovima za vlastelina Bunića. Za istu obitelj podigao je 1532. kasnogotičku kapelu na terasi ljetnikovca u Batahovini uvodeći neke stilske novosti u dekoru. Početkom četvrtog desetljeća klesao je za gradsku zajednicu ukras na novoj bolnici i pripremao kamen za njeno zidanje, a do 1537. obradio je arhitektonsku plastiku u stilu visoke renesanse na crkvici Blagovijesti kraj vratiju od Ploča. Petru i njegovoj radionici pripisuju se i dvije kapele u Hvaru, nastale 1536–1538, sa sjeverne strane franjevačke crkve. Tragovi njegovih ostvarenja na građevinama s prijelaza XV u XVI st. nalaze se diljem obale od Kotora do Zadra dokazujući utjecaj koji je izvršio na ondašnje korčulanske i dubrovačke kamenoresce. Zadnji je put spomenut 1553. u povodu izgradnje javne vapnenice na dubrovačkim Pilama. — Petrova ostvarenja predstavljaju ga zrelim i vještim umjetnikom, iskusnim graditeljem i samostalnim arhitektom renesansnog doba u južnoj Hrvatskoj. On je nadišao razine klesarskog umijeća svojeg prvotnog obrazovanja i upuštao se u složenije graditeljske zadatke. Pri tom je mjestimice koristio oblike mjesnog graditeljstva i gotičkog klesarskog urešavanja, ali je pokazao da pozna i moderni izraz, osobito na crkvi Sv. Spasa na kojoj struktura pročelja s naglašenim portalom i ružom u sredini, s istaknutim vijencima i elementima vertikalne raščlambe plohe upućuju na renesansnu zamisao cjeline. Takav mješoviti stil bio je i otprije svojstven našoj primorskoj sredini, a ovaj radini Korčulanin mu je načelno produžio trajanje i utvrdio neke modele potonjem razvoju dalmatinske umjetnosti.