ANDRIJIĆ, Josip, klesar (XV/XVI st.). Rođen u Korčuli, gdje je i odgojen u radionici svojeg oca Marka Andrijića. Djelovao je uglavnom u Dubrovniku, ali se spominje i u Korčuli od 1503. kao suvlasnik roditeljske kuće kraj Novih vrata i još jedne u ulici Svih svetih. Tu je proveo i posljednje godine života. Doselio je u Dubrovnik 1518. uz obvezu da će za potrebe grada i građana u svojoj radionici stalno držati dva, a možda i više šegrtâ. Tim je zapravo stupio u službu Republike, pa mu je vlada davala mjesečnu potporu i godišnju naknadu za najam radionice podno crkve Sv. Sebastijana. Josip je od 1520. do 1525. sudjelovao pri popravcima Kneževa dvora, stradalog u potresu, te je za klesanje stupova, pilastara i lukova glavnog trijema, ali i za gradnju zgrade, zadnje isplate dobio 1525. Istovremeno je do 1522. radio na općinskoj palači Divoni po projektima što ih je već prije izradio Paskoje Miličević. Iz pisanih izvora jasno proizlazi da su prizemne arkade s okvirima unutarnjih vrata i prozora na oplati unutrašnjeg dvorišta, kao i prozori s vijencem drugog kata, te okrugli otvori potkrovlja uglavnom njegovo djelo. Pomagali su mu pri tom rođak Nikola Blažev i brat Petar; s njima je pripremio i građu za trijem vanjskog pročelja s pet stupova i šest lukova, uključujući i njihove skulptirane kapitele i baze, te reljefne vijence. God. 1524. dopremio je s Korčule kamen za stubište mosta kod ribarnice u gradskoj luci, a u to vrijeme pogađao je i neke privatne klesarske poslove – arhitektonske plastike kuća i palača. Do 1526. radio je u više navrata na gradnji crkve Sv. Spasa kojom je rukovodio njegov brat Petar. Prihvatio je 1544. izradbu vrata s lukom i šezdesetak okvira za jednostavne prozore gradske žitnice Rupe. Prema dokumentima, od nadstojnika toga gradilišta primio je 1547. posljednju isplatu za kamen upotrebljen na zahvatu oko utvrđenja na Pločama. God. 1550. potpisao je ugovor s vlasnikom palače Skočibuha-Bizzaro za izradbu klesarskih radova koje je, međutim, završio njegov sin Ivan. — Josip je uglavnom klesao dijelove za kamene građevine koje su drugi projektirali, ali se među ostalim kamenarima tog doba u Dubrovniku i Korčuli isticao vrsnim radom kojim je posebno pospješio dozrijevanje zakasnjelih oblika mješovitog gotičko-renesansnog stila te usvajanje manirističkog izraza. Utoliko je djelovao na stvaranje provincijalno-arhaizirajućeg rječnika dubrovačko-korčulanskog klesarstva.
LIT.: Cvito Fisković: Dokumenti o radu naših graditelja i klesara XV–XVI stoljeća u Dubrovniku. Split 1947, 9, 11. — Isti: Naši graditelji i kipari XV i XVI stoljeća u Dubrovniku. Zagreb 1947, 44, 45, 48, 136–138, 144, 152–153, 156–161, 163. — Lukša Beritić: Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955, 145. — Frano Kesterčanek: Nekoliko podataka o renesansnoj palači Skočibuha-Bizzaro u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4–5(1955–56) str. 237, 241, 242. — Ljubo Karaman i Cvito Fisković: Pri završetku razgovora o dubrovačkoj Divoni. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1960, 12, str. 182, 190, 191.
Igor Fisković (1983)
