GRADIĆ

GRADIĆ (de Gradi, de Gradibus, de Gradis, de Gratiis, Grade, Gradi, Gradia, Gradius, Grede, Gredicchi), dubrovačka plemićka obitelj. Prema tradiciji zapisanoj u Milecija, u knjizi Annales Annonymi, u N. Ranjine i S. Razzija rod potječe od Vuka Grade (Vucho Gradiense), vojvode legendarnoga bosanskoga kralja Stjepana. L. T. Crijević, J. Rastić i J. Lukarević drže kako je Vuk bio vojvodom dukljanskoga kralja Bodina i zapovjednik tvrđave sv. Nikole. Podrijetlom je iz Vladimira, a bio je u srodstvu s bosanskim Berislavićima. Vuk je 1016. rečenu kraljevu tvrđavu predao Dubrovčanima, a oni su ga za uzvrat primili u red dubrovačkog patricijata. Na navedenoj se legendi temeljio vlasteoski identitet roda Gradića. Obiteljsku im je povijest, na temelju nekoga starog rukopisa, još u XVII. st. počeo pisati opat S. Gradić. Najvjerojatnije najraniji podatak o Gradićima u autentičnim povijesnim vrelima datira iz 1169, kada se spominje neki Feliks (Felicius), ali pouzdanu genealošku vezu između njega i Feliksa de Grade iz druge pol. XIII. st. nije moguće utvrditi. Irmgard Mahnken pretpostavlja da bi ovaj posljednji mogao biti brat suca Paska (spominje se 1250–60). Za razliku od većine plemićkih rodova, Gradići se sve do pol. XIV. st. najčešće nazivaju patronimikom. Zato prema građi XIII. st. nije moguće rekonstruirati njihovo rodoslovlje. Genealogiju Gradića moguće je na temelju izvorne građe pratiti od Feliksa (umro prije 1295) i njegove žene Helene. Iako su brojnošću zaostajali za najmoćnijim patricijskim rodovima, Gradići su uspjeli tijekom prve pol. XIV. st. steći utjecajan položaj u javnom životu grada o čem najbolje svjedoči njihova zastupljenost u komunalnim vijećima. Tako još od 1330-ih redovito imaju predstavnika u Senatu, a od druge pol. 1350-ih dvojicu. Sedamdesetih godina XIV. st. dvojica su Gradića redovito malovijećnici. Jedan od nositelja uspjeha Gradića bio je Mato Feliksov (spominje se 1327–48). Ženidbenom vezom stupio je u srodstvo s uglednim Lukarevićima. Na poslovnom je planu najčvršće povezan s tada moćnim Gučetićima, a održavao je dobre veze s Kotorom gdje je, čini se, dugo i boravio. Tijekom 1340-ih obnašao je dužnost senatora. Obavljao je također i manje diplomatske zadaće. Umire za velike kuge 1348. Vrlo je zanimljiva opširna oporuka iz koje se vidi opseg i vrsta njegova poslovanja. Jedan je od zakupnika stonske solane, a u Dubrovniku se bavi prodajom tkanina. Trgovao je s partnerima organiziranim u trgovačko društvo (societas). Njihov poslovni doseg pokrivao je područje od Rudnika u Srbiji do Mletaka, čime se potvrđuje povezanost i međusobna uvjetovanost kopnene i pomorske trgovine tadašnjeg Dubrovnika. U oporuci ne zaboravlja sirotinju u Veneciji i Dubrovniku, a prilaže i za izgradnju oltarâ u oba grada. Njegov sin Ivan (spominje se 1358–1402) nastavlja očevim stopama. Ženidbom se povezao s moćnijim vlasteoskim rodom Sorkočevića. Uspio je steći položaj ugledna pravnika, što je povoljno utjecalo i na njegovo političko značenje. Tako je, još na samom početku karijere, bio izabran u povjerenstvo koje je trebalo prilagoditi statut komune novim vanjskopolitičkim prilikama nakon Zadarskog mira 1358. Više je puta izabran za suca, a u travnju 1363. i za kneza. Stonskim je knezom bio 1371/72. i 1382. God. 1363. izabran je za doživotnog rizničara crkve sv. Marije. Nakon kuge priprema mjere za demografsku obnovu komune. Putuje u diplomatske misije u Ugarsku 1363. i 1370/71, Anconu 1368. i Bosnu. Vodio je pregovore s Kotoranima 1379. te sudjelovao u izradbi brojnih uputa za dubrovačke poklisare. Glavni je njegov angažman bio na usavršavanju pravnog sustava, dok je na gospodarskom planu bio manje uspješan. Izvori ga spominju kao jednog od zakupnika solane, ali njegovo trgovačko društvo posluje s velikim gubitcima, pa se zadužuje. Malo vijeće 1382. odbilo je prijedlog da ga se zbog potraživanja zatvori, ali je donijelo odluku o prisilnoj prodaji njegova imanja u Gružu. Čini se, ipak, da je poslije pronađeno neko rješenje u svezi s Ivanovim podmirenjem duga komuni. Njegovi sinovi Matija (spominje se 1379–1444) i Marin (spominje se od 1396) nastavljaju političku karijeru i bavljenje trgovinom. God. 1396. osnovali su trgovačko društvo (fraterna societas) u koje ulažu miraze svojih žena. Marin se, slijedeći obiteljsku tradiciju, bavio trgovinom solju. U pol. XIV. st. ističu se potomci Feliksova sina Paska (spominje se 1280–1305). Njihova se loza spominje i pod imenom Posestra. Sinovi mu Palma (spominje se 1305–24) i Nikola (spominje se 1324–65) posluju s Dračem, Barom i Raškom. Već 1343. Nikola je bio član Vijeća umoljenih, a od 1350. svake ga dvije godine biraju za suca. God. 1359. prvi je put izabran za kneza. Na političkom se polju iz loze Posestra ističe Feliksov sin Blaž (Blasius Felicis, spominje se 1338–77). Čest je poklisar u zemljama dubrovačkog zaleđa. Od polovice 1360-ih biraju ga svake dvije godine za kneza. Sedamdesetih ga godina, naizmjenično s Ivanom Gradićem, izabiru za suca, te na taj način njihov rod stječe stalnog predstavnika u Malom vijeću. Blažev sin Marin spominje se 1392–1422 (u mletačkim izvorima kao Marinus Zinzalunoli). Bio je u tijesnim svezama s despotom Stefanom Lazarevićem, kojemu je oporukom ostavio 105 libara zlata. Njegov sin Junije (spominje se 1423–79) kao vitez (miles) služio je u despota Đurđa Brankovića. Ugledan je diplomat te predvodi despotovo izaslanstvo patrijarhu Georgiosu Melissenosu (1443–51). Domaćin ga je podario moćima za koje se vjerovalo da sadržavaju komadić Kristove haljine. Svojim je diplomatskim umijećem poslužio i domovini. Tako je za potrebe Republike putovao papama Nikoli V, Kalikstu III. te Piju II, koji ga je počastio naslovom rimskog senatora. Moć Gradićâ očituje i posjedovanje palače u seksteriju sv. Petra s kapelom sv. Jeronima, na granici Pustijerne i Kaštela. Oni su, u razmjerima dubrovačkog teritorija, i veliki zemljoposjednici. Prilikom podjele općinske zemlje u Astareji 1366. šest Gradića, koliko tada rod ima odraslih muških pripadnika, dobiva 3,75 dijelova obradive površine. Istobrojni su kada se potkraj stoljeća dijeli zemlja na Pelješcu, ali tada dobivaju šest dijelova. Za diobe Konavala 1423. dobivaju 4,5 dijelova, a 1442. 4,25 dijelova. Posjednici su i u Slanskom primorju. Gradići su održavali znatne poslovne veze s Ugarskom. Još 1321. ugarski je trgovac Petar prodao Andriji veće količine lana, koža i voska, pa Gradići zbog trgovine borave i na području Ugarske. Zabilježeno je da je Miho u drugom desetljeću XV. st. prodao svoju kuću u Srijemskoj Mitrovici despotu Stefanu Lazareviću. Po običaju dubrovačka vlada koristi se trgovcima u diplomatskim poslovima, pa je tako Marin 1396. donio poruku hrvatsko-ugarskoga kralja, a 1412, za poslovnog boravka u Ugarskoj, Matija i Marin pregovaraju u ime Dubrovnika s kraljem Žigmundom Luksemburgovcem. Na poč. 1440-ih braća Junije i Vlaho borave u Stolnom Biogradu. Kao dubrovački izaslanik pribivao je Junije s Jakovom Đurđevićem u svibnju 1446. svadbenoj svečanosti kralja Stjepana Tomaša u Milodražu. Iz pisma koje su tada uputili svojoj vladi saznaje se da je kralj s kraljicom namjeravao poći u Mile radi krunidbe, ne znajući da se od toga čina u posljednji čas nenadano odustalo. Njihova misija u Bosni trajala je do potkraj srpnja, kada ih je Vijeće umoljenih razriješilo dužnosti. God. 1456. boravio je u Rimu kao izaslanik despota Đurđa i ondje čuo da je sultan Mehmed dio vojske koja je trebala poći na Beograd uputio u Albaniju protiv Jurja Kastriotića Skenderbega. Vjerojatno zbog tradicionalno čvrste povezanosti Gradića i Ugarske, vlada je Republike izabrala Junija 1464. za jednog od svojih izaslanika na krunidbi Matije Korvina, a i poslije su mu povjeravane poslaničke zadaće na ugarskom dvoru. Kao izaslanik nastupao je i Ivan koji je 1454. s pismima putovao u diplomatskoj misiji bosanskom kralju Stjepanu Tomašu, hrvatsko-ugarskom kralju Ladislavu V. Posmrčetu i despotu Đurđu Brankoviću. Na putu ga je zadržao bosanski vojvoda Tvrtko Stančić, pa je za njegovo oslobođenje 1457. intervenirao i papa Kalikst III. I u idućem su se stoljeću mnogi Gradići istaknuli u diplomatskoj službi. Tako je 1500. Dinkov sin Stjepan predvodio delikatnu istragu što je trebala zadovoljiti Visoku portu, Marinov sin Junije putuje kao poklisar 1501. Mehmed-begu, a Marin kao zamjenik rizničara predaje 1511. tribut izaslanicima ugarskoga kralja. God. 1515. Republika šalje Jeronima Alegretova u misiju mamelučkom sultanu. Povjeren mu je bio prevažan zadatak održanja dubrovačke trgovine na istočnom Sredozemlju. Tom prigodom izmolio je dopuštenje za otvaranje dubrovačkoga konzulata u Aleksandriji pa ga je njegova vlada izabrala za prvoga konzula koji je imao štititi dubrovačke interese pred presezanjima katalonskoga konzula, ali ga je smrt spriječila da tu zadaću uspješno dovrši. Nakon kršćanskog zauzeća Herceg-Novoga, Republika šalje 1538. Jeronima Pavlova u izaslanstvo Andreji Doriji. Prema pisanju Ranjine i Razzija, admiral je otkrio mletačke namjere u svezi sa zaposjedanjem Dubrovnika. Venecija je, naime, zahtijevala da kršćanska koalicija osvoji Dubrovnik, jer će to tobože učiniti Turci. Nakon što su o tome poklisari izvijestili vladu, ona je poduzela zamašne obrambene pripreme koje su uključivale rušenje kuća u predgrađima Dubrovnika. God. 1538. u Vatikanu je boravio akreditirani dubrovački izaslanik Pavao koji je te godine u Veneciji vodio pregovore u svezi s ratom protiv Turaka. Senat je 1622. izabrao Grgurova sina Marina za izvanrednog izaslanika španjolskom kralju Filipu IV, a kralj je sljedeće godine u Madridu potvrdio stare dubrovačke povlastice. Nakon velike trešnje 6. IV. 1667. Šiško je jedan od članova Vijeća desetorice, koje mora uspostaviti mir i poredak te diplomatskom vještinom osigurati opstanak Republike pred mletačkim i turskim presezanjima. I ubuduće će Gradići znatno sudjelovati u državnom životu Dubrovnika. Tako je Frano jedan od izaslanika kojega Senat 1686. šalje s haračem u susret velikom veziru u Beograd. Nakon što se u Dubrovniku doznalo za pad Budima, poklisaru je naloženo da ispita vezirove namjere. Isti je diplomat, vjerojatno, poklisar harača i godinu dana ranije, kada je u ime vlade morao intervenirati u svezi s hajdučkim prepadima Novljana na dubrovačkom posjedu. Frana Šiškova (o. 1659–1740), poklisara harača iz 1703, zapala je delikatna diplomatska zadaća da s Visokom portom završi pregovore o smanjenju dubrovačkog danka. Konačno je dogovoreno smanjenje harača na trećinu uobičajenog iznosa te da se za protekli period plati tek jedan nekadašnji iznos. Poseban je uspjeh te misije, držalo se u Dubrovniku, bio u tome što je dogovoreno da otada poklisari harača putuju u Carigrad svake tri godine, mjesto tradicionalnih svakogodišnjih odlazaka. God. 1709. Frano je ponovno izabran u izaslanstvo sultanu. Prema vladinoj uputi bilo mu je naloženo da usput u bosanskog paše ishodi bujruntiju po kojoj turski carinici neće nametima opterećivati dubrovačku robu. Nakon povratka izaslanstva u Dubrovnik Senat je naredio Luki Kiriku, konzulu u Carigradu, da ispita Frana Kristića koji je tvrdio da su Gradić i poklisarski mu kolega Vladislav Nike Bunića zloupotrijebili diplomatski položaj za osobne probitke. Osim u političkom životu Dubrovačke Republike, pojedini se pripadnici roda Gradića ističu u vjerskom i kulturnom životu grada, poput humanista Korvinova kruga i papinskog izaslanika Filipa, kanonika i profesora građanskog prava Ivana, autora talijanskih i latinskih stihova Petra, stonskog biskupa, nabožnog pisca i prevoditelja → BAZILIJA, državnika i humanista → MIHA, pjesnika i vjerskog pisca → IGNJATA te prigodnog pjesnika Matije. Ipak, dubrovačku je povijest najviše zadužio diplomat i polihistor → STJEPAN. Od pripadnica roda poznatije su pjesnikinje Paula i → BENEDIKTA. Nakon propasti Republike, na posljednjem sastanku vlastele 18. I. 1814. u Đurđevićevu ljetnikovcu na obali Rijeke dubrovačke sudjelovala su dva člana roda Gradića, Sigismund (Šiško; 1744–1827) i Nikša (1737–1815), prigodni latinski pjesnik. Rezoluciju i protestaciju dubrovačke vlastele iz 1814. od Gradića su potpisali Šiško, Nikša, Mato i Sebastijan. Nakon odluka Bečkoga kongresa i potpadanja Dubrovnika pod austrijsku vlast, pojedini su pripadnici roda ušli u državnu službu. Tako je Miho (1832–1911) bio sudskim kancelarom u Cavtatu, a → NIKŠA, pisac i pravnik, sudac u Dubrovniku, Splitu i Kotoru. Baldo, jedan od posljednjih članova obitelji, bio je član Odbora Srpske stranke u Dubrovniku i sudjelovao 1905. u sastavljanju Zadarske rezolucije.