GRADIĆ, Miho

GRADIĆ, Miho, državnik i humanist (Dubrovnik, 9. VIII. 1580 — Dubrovnik, 1634). Sin Junija, otac Stjepana, diplomata i polihistora. O njegovoj mladosti i školovanju ne zna se ništa. God. 1600. primljen je u Veliko vijeće Dubrovačke Republike; bio je jedan od procjenitelja robe 1601. i 1607, knez otoka Lastova 1607, knez u Slanomu 1608, knez Župe 1620–21, jedan od odvjetnika »del proprio« 1606, 1608, 1612, 1615, 1618. i 1622, jedan od četvorice komornika dubrovačke općine 1608, član vijeća prizivnog suda 1609, 1610, 1613, 1614, 1616. i 1618, član peteročlane komisije za suzbijanje krijumčarenja vinom 1612. i 1619, jedan od četvorice carinika 1617, 1620. i 1623, prokurator bolnice »Domus Christi« 1624. i jedan od trojice nadzornika za proizvodnju vune 1613. Obavljao je i više službe te bio jedan od šestorice sudaca građanskih parnica 1624, 1627. i 1630, jedan od četvorice sudaca za kriminalne parnice 1626, 1629. i 1632, član Malog vijeća 1625, 1628, 1631. i 1634. te knez Republike u srpnju 1626, u travnju 1929. i u prosincu 1632. Kao član Malog vijeća proputovao je Španjolsku, sjevernu Afriku i Italiju, zadržavši se dulje vremena u Anconi. Bavio se znanošću i lijepom književnošću, posebno pisanjem pjesama, govorništvom, pravom, poviješću, zvjezdoznanstvom i filozofijom. Dobro je govorio hrvatski, latinski i talijanski. S latinskoga je preveo na hrvatski tragediju talijanskog isusovca Bernardina Stefònija Crispus, koje je izvođenje u Dubrovniku doživjelo velik uspjeh. U svojoj kući okupljao je učene sugrađane i prijatelje, kao što su bili pjesnik I. Gundulić Franov, matematičar M. Getaldić i diplomat P. Beneša. Zdušno se brinuo za odgoj pjesnika J. Palmotića i starijeg mu brata Džora, sinova svoga zeta Đura, koje je nakon smrti njihova oca primio u vlastiti dom. Junije, koga je uputio u pjesnički rad, po njegovim je uputama napisao prve pjesme i drame te mu posvetio nekoliko svojih latinskih pjesama.