KLADARIN, Đuro

KLADARIN, Đuro, političar i publicist (Lackawanna, 21. VIII. 1916 — Srijemska Kamenica, 29. I. 1987). Rođen u obitelji privremenih iseljenika. Učiteljsku školu polazio u Petrinji, Užicu i Beogradu te završio u Osijeku 1938. Radio u pučkim školama u Mečenčanima (od 1939) i Moštanici kraj Blinje (od 1940). God. 1937. pristupio je SKOJ, a 1939. KPJ te postao članom petrinjskoga Kotarskoga (1940) i Okružnoga komiteta KPH za Baniju (1941); na tom je području nakon uspostave NDH suorganizator partizanskoga pokreta. Bio je politički komesar Partizanskoga odreda »Šamarica« 1941, Banijskoga partizanskoga odreda 1941–42, I. operativne zone GŠ NOVH 1942. te 7. banijske divizije 1942–44, zamjenik političkoga komesara Korpusa narodne obrane Jugoslavije i politički komesar 28. slavonske divizije 1944, potom u JA u Beogradu načelnik Organizacionog odeljenja i od 1948. Uprave za agitaciju i propagandu Glavne političke uprave te član Opunomoćstva CK KPJ, a nakon što je u činu general-majora prešao u pričuvu, u Zagrebu predsjednik Planske komisije Vlade NRH 1950–52. i generalni direktor Novinsko-izdavačkoga poduzeća »Vjesnik« 1953–63. Bio zastupnik u Saboru NRH 1950–53, odn. SRH 1969–74. i Saveznoj (narodnoj) skupštini FNRJ 1953–57, odn. SFRJ 1963–69, najposlije i član Predsjedništva SFRJ 1971–73. Biran za člana CK KPH 1954. i Savjeta federacije. — U svezi s položajem u Vjesniku prosuđuje se da je promicao ustrojbeno jačanje, tehnološko osuvremenjivanje, izgradnju poslovnih prostorija, pokretanje novih izdanja te razvoj dopisničke i prodajne mreže, ali i – fonetizacijom pravopisa – načela Novosadskoga dogovora (B. Novak). God. 1953. oštro je osudio isticanje građanskih lista na izborima za Sabor NRH i potporu tomu tjednika Naprijed (Vjesnik, 2701, 2707), a 1955. pisao o ulozi NOVH nasuprot domobranstvu i pristašama HSS povezanima s prevratnicima oko M. Lorkovića i A. Vokića (Hrvatska vojska – faktor u rješavanju nacionalnog pitanja. Vjesnik, 3170). Na poč. 1970-ih podupirao je hrvatsko reformno vodstvo, o čem se više puta javno očitovao – među ostalim, demantirajući tvrdnje o ugroženosti srpskoga pučanstva – (Vjesnik, 1971, 8822; Strah je rđav saveznik u politici. Vjesnik u srijedu, 1971, 1022) – no u svibnju 1971. u saborskom je govoru predloženi preustroj Sveučilišta osudio kao »neoetatistički pokušaj«, pa npr. I. Supek drži da je pripadao krugu V. Bakarića. Na temelju dokumentarne građe, iskaza sudionika i vlastitih iskustava, uglavnom bez znanstvenoga aparata, ali iscrpno i nerijetko kritički, monografski je obradio dvije ključne operacije II. svjetskoga rata. Odlomci iz tih djela, sjećanja te članci o ideološkoj izgradnji, školstvu i drugim društvenim pitanjima (npr. o slučaju M. Đilasa) objavljeni su mu u periodicima Omladinska borba (1943), Vojni vjesnik (1943), Sedma divizija (1944), Borba (1951, 1964–65, 1968, 1970), Gospodarski list (1954), Vjesnik (1954–55, 1962, 1965, 1967), Vjesnik u srijedu (1954), Prosvjeta (kalendar, 1955), Narodni borac (1956), Republika (1956), Rilindja (Priština 1965), Dnevnik (Novi Sad 1967), zborniku Sutjeska 1943–1953 (Cetinje 1953) i, posmrtno, u Vjesnikovoj antologiji Izbor 1940–1990 (Zagreb 1990) te u beogradskim izdanjima Crvena zvezda (1949, 1953, 1957), Narodna armija (1949), Vojno-politički glasnik (1950–52), Omladina (1953), Jugoslavija (1954), Priče narodnih heroja (1955, 1958²; makedonsko izd. Skoplje 1962), Gardist (1956), NIN (1958), Četrdeset godina, 3–4, 7 (1960–1961), Vojna enciklopedija (1960, 1972²), Kulturni život (1964), Naša štampa (1964–65), Komuna (1967), Rad (1967), Komunist (1968), Politika (1968), 4. jul (1973) i Vojno delo (1984). Izjave o komunističkoj djelatnosti u osječkoj učiteljskoj školi i na Banovini čuvaju se u HDA (fond Memoarsko gradivo sudionika revolucionarnog i radničkog pokreta).