KLJAKOVIĆ, Vanča

KLJAKOVIĆ, Vanča, redatelj, glumac i dramatičar (Split, 29. III. 1930). Sin slikara Živka. Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1950, diplomirao glumu 1955. na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu i kazališnu režiju 1960. na ADU u Zagrebu (B. Gavella). Od 1955. angažiran u Zagrebačkom dramskom kazalištu (poslije Dramsko kazalište »Gavella«), 1972. prelazi u samostalne umjetnike, a od 1989. do umirovljenja 1995. član je HNK u Splitu. Isprva je u »Gavelli« tumačio uloge mladih ljubavnika, a zapažen je kao Maro (M. Držić, Dundo Maroje, 1955), Hemon (J. Anouilh, Antigona, 1956), Ljubo (M. Božić, Ljuljačka u tužnoj vrbi, 1957) i Pablo Gonzales (T. Williams, Tramvaj zvan žudnja, 1960). Kao kazališni redatelj predstavio se Plautovom komedijom Hvalisavi vojnik (1962) u »Gavelli«, gdje je u sljedećih desetak godina režirao više komada, poglavito suvremenih dramatičara. Pritom ga najviše privlače djela žanrovski bliska komediji, farsi, satiri i groteski (ili te elemente redateljskim zahvatima ističe i dopisuje), odn. ona koja progovaraju o nekim od najakutnijih problema suvremenoga čovjeka i nose snažnu društvenu i moralnu poruku. U režijama (Malograđani, M. Gorki, 1964; Zmaj, J. L. Švarc, 1965; Tango, S. Mrożek, 1966; Ptice bez jata, D. Roksandić, 1968; Amerika, Amerika, T. Bakarić, 1970) bavi se sudarom različitih naraštaja i ideologija, sukobom pojedinca i društva, analizom totalitarnih režima, psihologijom kulta osobe i dogmatizmom svake vrste, amoralnošću suvremenoga društva kojim je zavladao novac te sveopćim nestajanjem ljudskih vrijednosti, temama koje se javljaju i u njegovim dramskim djelima. Često provokativan i smion, katkad i šokantan (Spašeni, E. Bond, 1971), na hrvatsku je scenu prvi put postavio nekoliko angažiranih, avangardnih komada suvremenih anglosaskih autora sklonih eksperimentu (Živjeti kao svinje, J. Arden, 1968; Lift za kuhinju, H. Pinter, 1969; Što je vidio sobar, J. Orton, 1973), a velik je uspjeh ostvario režijom Jazavca pred sudom (1966) P. Kočića koji je odigran 331 put. God. 1974. režirao je prvu predstavu Teatra u gostima, političku satiru Ševa M. Kundere, a komedijom Monada (1971) toga autora prvi se put predstavio u splitskom HNK, u kojem je postavio u tom kazalištu najdugovječniju predstavu Šjoru File E. De Filippa (1975). Ondje je režirao i De Filippove komade Šjor Bartulovi snovi (1990) i Ratni bogatuni (1994), kojima je, uza sklonost suvremenomu društvenokritičkomu dramskomu pismu, pokazao i sklonost komičnomu, pučkomu teatru, najočitiju u njegovim interpretacijama dramatičara i dramskih djela mediteranskoga, napose dalmatinskoga ugođaja, kao što su Splitski akvarel (1981) I. Tijardovića, zapamćen po nekonvencionalnom pristupu režiji, Roko i Cicibela (1983) i Ja i moj mali kumpanjo (1999) M. Smoje, Ribarske svađe C. Goldonija (1991) i Libar Marka Uvodića Splićanina M. Uvodića (1993). U istom se kazalištu istaknuo i režijama predstava Čovik, zvir i kripost L. Pirandella (1982), Tango Mrożeka (1991), Miroslav i Mariola Z. Bajsića (1994) te Lekvidacija Petra Miloša (1995). U splitskom Gradskom kazalištu mladih režirao je edukativne predstave za djecu prema predlošcima Jasmina Boke (Kazališni sat, 1991; Opera za po groša, 1999) te smješnicu Ljubovnici (1994) nepoznata dubrovačkoga autora iz XVII. st. Surađivao je i sa zagrebačkim Studentskim eksperimentalnim kazalištem (Registar, T. Różewicz, 1963), Satiričkim kazalištem »Jazavac« (Grička super-vještica, različiti autori, 1971), Off Theatrom Bagatella (Čekaonica, C. Broussoloux, 1981), Zagrebačkim gradskim kazalištem »Komedija« (Crveni otok, M. A. Bulgakov, V. Kljaković, M. Grgić, A. Kabiljo, 1981), Malom scenom (Provalnik, Goran Massot, 1988), Gradskim kazalištem u Virovitici, varaždinskim Narodnim kazalištem »August Cesarec« te dubrovačkim Kazalištem Marina Držića, u kojem je režirao Dunda Maroja (1967), kajkavski igrokaz nepoznata autora Baron Tamburlanovič (1975) i Ljubovnike (2005). Kao redatelj poznat je po radu s glumcima, zapažanju najsitnijih mizanscenskih pojedinosti, vladanju scenskim prostorom te sluhu za karakterizaciju likova i razradbu njihovih odnosa. Često se potpisuje i kao prerađivač, osobito kad je riječ o prebacivanju na čakavski idiom te (suvremenoj) lokalizaciji tekstova: Ratni bogatuni (De Filippo, 1994), Kato, Kato, moje zlato (W. Shakespeare, 1996), Mario (M. Pagnol, 1999), Biž’ ća, ne motaj se gola! (G. Feydeau, 2003), Kate Kapuralica oliti Kate Šigureca (V. Stulli, 2003). Dihotomija između avangardnoga i komediografsko-pučkoga teatra, karakteristična za njegovu redateljsku poetiku, donekle dolazi do izražaja i u njegovim dramama. U ranima je (Susreti i Bobo, praizvedene 1961. i 1962. u »Gavelli« u režiji B. Violića) pod utjecajem dramatičara kazališnoga apsurda, poglavito E. Ionesca i S. Becketta, a u svojem najizvođenijem djelu Teštamenat (Gradsko kazalište mladih, 1997; »Gavella«, 2000; Kazalište Marina Držića, 2005), urnebesnoj komediji naravi, varira poznati motiv prevarenoga varalice, oslonivši se na komičnu operu G. Puccinija Gianni Schicchi i prilagodivši ju dalmatinskoj okolini. Zahvaljujući vješto vođenim zapletima, osebujnim karakterima, vjernim prikazima mediteranskoga mentaliteta, sočnim i britkim dijalozima, na standardnom jeziku ili na čakavštini, te tematskoj aktualnosti i društvenoj kritičnosti, njegove su drame omiljene među redateljima i publikom, pa su tako i novija djela, pisana većinom u humorističnom ključu, odmah postavljena na scenu: Priča o zločinu (1995, HNK u Splitu), Vaš Antiša (1997, Teatar Vitra u Splitu i Istarsko narodno kazalište u Puli), Branitelji (1998, Kantata u Splitu), Majstor (1999, Teatar Vitra). U njima se iza pučkim humorom začinjena dramskoga svijeta često javlja manje privlačno lice duhovno osiromašene i kriminalizirane poslijeratne Hrvatske, što potvrđuju i nerijetko pesimistični svršetci (Frankenstein, 2002, neizvedeno). Veće uloge u filmovima odigrao je u Pravdi A. Babaje (1962) i Letovima koji se pamte N. Tanhofera (1966). Režirao je epizodu Duga ulica u omnibusu Ključ (1965, koscenarist) te četiri cjelovečernja igrana filma. Među njima, Jedanaesta zapovijed (1970) i Usporeno kretanje (1979) psihološke su drame, a Marjuča ili smrt (1987) temu odrastanja u Splitu za II. svjetskoga rata uobličuje dijelom u stilu F. Fellinija. Najbolji prijam u kritike i publike ostvario je filmom Kužiš, stari moj (1973, koscenarist), dinamičnom adaptacijom istoimenoga romana Z. Majdaka. Koscenarist je filma Lito vilovito O. Gluščevića (1964). Režirao je TV drame i serije (Čovjek od riječi, 1983; Buža, 1989; Iz starog Zagreba, prema vlastitom scenariju; Naši i vaši, 2000). Autor je radijskih drama Viljem osvajač, Djeca pjevaju, Čuvaj se psa i Oslobođenje. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007.