LUKAČIĆ, Ivan

LUKAČIĆ, Ivan (Ivan Marko, Ioannes Lucacih de Sebenico), skladatelj (Šibenik, ? — Split, 20. IX. 1648). Kršten 17. IV. 1587. u Šibeniku, gdje je 1597. pristupio franjevcima konventualcima. Na školovanju u Italiji od 1600. Nije poznato gdje je stekao bakalaureat, kojim se naslovom služio od 1612, kad je biran za kustoda Zadarske kustodije (izbor nije prihvatio). Prema jedinim pouzdanim podatcima – 30. IX. 1614. plaćen je kao »maestro di cappella« u crkvi sv. Jeronima u Rimu, gdje je 23. III. 1615. stekao naslov »magister musices« – pretpostavlja se da se teološki i glazbeno školovao u Rimu. Bio je kustod Zadarske kustodije 1616‒18. te 1640‒46. Od 1618. u samostanu je sv. Frane u Šibeniku, a od pol. 1620. do kraja života u Splitu glazbeni ravnatelj katedrale sv. Dujma, u službi nadbiskupa S. Ponzonija, te gvardijan samostana sv. Frane (do studenoga 1644, uz dva kraća prekida), u kojem je vodio i zbor. U Veneciji mu je 1620. u A. Gardana tiskano jedino poznato djelo, zbirka moteta Sacrae cantiones singulis, binis, ternis, quaternis, quinisque vocibus concinendae, posvećena nadbiskupu Ponzoniju. Kako je tiskana posredovanjem G. Finettija, tada glazbenoga ravnatelja u venecijanskoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari, pretpostavlja se da mu je on bio učitelj glazbe, a prepoznavanje ranobaroknih venecijanskih modela crkvene glazbe u motetima upućuje na pretpostavku da se glazbeno školovao i u tom gradu. Zbirka Sacrae cantiones sadržava 27 moteta uz basso continuo – šest jednoglasnih, 14 dvoglasnih, tri troglasna, dva četveroglasna, jedan četveroglasni ili peteroglasni i jedan peteroglasni. Moteti pripadaju malim formama crkvene vokalne glazbe – »duhovnim koncertima«. Pretpostavlja se da su se izvodili za njegova djelovanja u splitskoj katedrali. Prateći aktualna inozemna glazbena zbivanja, u njima primjenjuje nov, monodijski stil ranoga baroka, sa solističkom dionicom bogatom ukrasima (Cantabo Domino, Sicut cedrus, Osculetur me), iako se u nekima prepoznaju i odjeci renesansnoga polifonoga motetskoga (Ex ore infantium) ili dvozbornoga stila (Panis angelicus). U nekima sjedinjuje odlike obaju stilova, primjerice u motetu Quam pulchra es dijalozima (solo-tutti) zbora, koncipiranoga u homofonom renesansnom stilu, i solista, u afektivnom ranobaroknom monodijskom stilu. Odlike pak novoga stila vidljive su u motoričnosti i u naznakama koncertantnih značajka (Canite et psallite) ili u realistično-dramatskim dijaloškim efektima bliskima oratoriju (Domine puer meus). U 20 moteta preuzeo je biblijske tekstove, u pet liturgijske, a motetima Responde, Virgo i Canite et psallite podrijetlo teksta nije poznato. Nov, ekspresivan glazbeni izričaj i subjektivan pristup tekstu, karakterističan za tadašnju venecijansku liturgijsku glazbu, donosi s franjevačkom suzdržanošću. Skladateljski mu se rukopis odlikuje čistim, u jednoglasnim motetima bogato ukrašenim melodijskim linijama i jednostavnim harmonijama, vještim služenjem polifonim slogom te homofonom izražajnošću. Po pristupu tekstu i stilskim karakteristikama uspoređuje ga se s H. Schützom (K. Kos). Najistaknutiji je hrvatski skladatelj svojega doba, a zbirka moteta, s antologijskima Panis angelicus i Quam pulchra es, ključno je djelo hrvatske ranobarokne glazbe. O njezinoj umjetničkoj vrijednosti i aktualnosti svjedoči uvrštenje pojedinih moteta u antologijske zbirke s djelima suvremenih europskih skladatelja – Deliciae sacrae musicae (J. Reininger, Ingolstadt 1626) i Promptuarium musicum, concentus ecclesiasticos, 3 (J. Donfrid, Strassburg 1627). Jedini tiskani primjerak zbirke Sacrae cantiones, pet zasebnih sveščića (vokalne dionice i basso continuo), pronašao je na poč. 1930-ih u Pruskoj državnoj knjižnici u Berlinu D. Plamenac, koji je snimio mikrofilm bassa continua i načinio prijepis dionica; potkraj II. svjetskoga rata primjerak je s drugim rijetkim izdanjima prenesen u Poljsku, gdje mu se zadugo gubi trag, a 1983. pronađen je u Knjižnici Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu. Transkribiravši 11 moteta, Plamenac ih je sa studijom objavio pod naslovom Odabrani moteti (duhovni koncerti) iz djela »Sacrae cantiones« (Zagreb 1935, 1975²) te izvedbu nekih organizirao u HGZ 1935; pojedine tiskao i u izdanjima Odabrani moteti (Ljubljana 1956) te Odabrani moteti Vinka Jelića i Ivana Lukačića (Zagreb 1961). Preostale je motete dijelom, služeći se Donfridovim izdanjem, transkribirao L. Županović i objavio Četiri moteta iz zbirke Sacrae cantiones (glazbeni prilog časopisa Zvuk, 1969, 91), a sve ih je, na osnovi prijepisa i mikrofilma što ih je Plamenac darovao JAZU, transkribirao i uvodnu studiju napisao J. Andreis (Šesnaest moteta iz zbirke Sacrae cantiones. Zagreb 1970). Temeljem krakovskoga primjerka, svih je pak 27 moteta transkribirao i objavio E. Stipčević (Sacrae cantiones. Venezia, 1620. Motetti a 1–5 voci. Padova 1986), a faksimil su tiskali Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb i Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić« Šibenik 1998. Neki od moteta tiskani su u glazbenom prilogu Sv. Cecilije (1985) te u zbirkama Devet stoljeća višeglasne zborne muzike, 1 (Zagreb 1970), Glazbeni barok u Hrvatskoj, 1. Barokna monodija u Hrvatskoj s početka 17. stoljeća (Osor 1986), Osnove dirigiranja, 3 (Osijek 2001) i Poletimo pjesmom. Pjesme i arije skladatelja 17. i 18. stoljeća (Zagreb 2014). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je 90 snimka moteta. Snimljeni su LP ploča Ivan Lukačić. Moteti (1620) (Jugoton, 1971), kaseta Sacrae cantiones. Odabrani moteti (Kršćanska sadašnjost i Jugoton, 1987) i dvije kasete odn. CD album Sacrae cantiones (Musica sacra, 1993; prva integralna snimka). Pojedini su moteti, u različitim obradbama (Plamenac, Andreis, M. Jerbić, V. Ruždjak, I. Kuljerić), snimljeni na Jugotonove LP ploče Antologija hrvatske glazbe, 1 (1973), Hrvatska stara glazba (1975; CD, Croatia Records, 2019), Hrvatska popijevka (1976), Osorske glazbene večeri (1976), Rana hrvatska glazba uz pozitiv u Varaždinu (1976), Muzičke večeri u Donatu 1977 (1977), Ljiljana Molnar-Talajić. Anđelko Klobučar (1985; CD, Croatia Records, 2011), Božićni koncert. Iz hrvatske glazbene baštine (1990) i Pietà Signore (1990), na CD Croatia Recordsa Musica sacra (1992), Antologija hrvatske rane glazbe (1993), Pro Cantione Antiqua Sing Old Croatian Masters (1997), Ja sam s vama. Hrvatska duhovna glazba (1998) i Glazba za pučane i vlastelu (1999) te CD Varaždinske barokne večeri 1971‒1977, 1 (Festival Varaždinske barokne večeri, 1995), Musica sacra Croatica (Orfej i HRT, 1997), Divici Mariji (Hrvatski katolički radio i Župa Kraljice sv. krunice, 1998), Hrvatska barokna glazba. Izbor iz Sacrae cantiones (Glazbena škola Ivana Lukačića Šibenik, Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus, 1998), Hrvatska barokna glazba (Raiffeisen Bank, 1999), Cantabo Domino (Sveta glazba, 2000), Te Deum laudamus (Collegium pro musica sacra, 2002), Documenta (Vero Vision, 2003), 20 godina. Djevojački zbor Zvjezdice (Cantus, 2005), Varaždinske barokne večeri 35 (Dallas Records, 2005), HRBA Live! (Orfej i HRT, 2007), Biseri varaždinske klasične glazbe (Aulos, 2008), Hrvatska glazba na Riva dei Schaivoni (Cantus, 2012) i Četiri stoljeća duhovne glazbe (Hilarion, 2015). Orkestralnu mu je skladbu posvetio M. Cipra (Ioannis Lucacich de Sebenico in memoriam, 1969), skladbe za zbor Kuljerić (Omaggio a Lukačić, 1972) i D. Kempf (Cantate Domino. Hommage à Ivan Lukačić, 2007). Motete su instrumentalno obradili Z. Grgošević i M. Kichl. Posvećeni su mu znanstveni skup u Zagrebu 1985, TV emisija Barok. Ivan Lukačić (Marijana Pintar, RTV Zagreb, 1989) i dokumentarni film U potrazi za Lukačićem (Stipčević i I. Vidić, Glazbena škola Ivana Lukačića Šibenik, 2000, DVD). Po njem su nazvane nagrada festivala Varaždinske barokne večeri (1985) i Glazbena škola u Šibeniku (1991).