LOBOREC, Božena

LOBOREC, Božena (Cišper, Haramina), spisateljica (Koprivnica, 2. VI. 1926 — Koprivnica, 3. I. 2003). Napustivši učiteljsku školu, djelovala u očevoj partizanskoj tiskari i u bolnici na Papuku 1943–45. Privatno je završila gimnaziju u Koprivnici 1947. te diplomirala hrvatski i ruski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1953. Radila 1953–56. u osnovnoj školi i gimnaziji u Kotoribi te 1956–81. u osnovnoj školi u Koprivnici, gdje je vodila gradsku knjižnicu i čitaonicu od 1981. do umirovljenja 1988. U zbirkama kajkavskih stihova Čez mene ljudi idu (1970), Bajkači (1984) i Za moje blizance (1995) ironijski je i satirično analizirala provincijski život i zavičajno nasljeđe, potvrdivši se kao zagovornica egzistencijalno usmjerena dijalektalnoga pjesništva, čime se izdvojila iz regionalnoga književnoga kruga. Štokavske pjesme za djecu objavila je u zbirci Dječak je korak do prašume (1989), a posmrtno su joj tiskane izabrane kajkavske i štokavske pjesme Kad bismo bili zečevi (2005). Temama sazrijevanja i mladenaštva zaokupljena je u proznoj zbirci Četiri dječaka i jedan pas (1973; TV serija Ž. Mesarića 1974) i autobiografskom romanu o odrastanju u Koprivnici za II. svjetskoga rata S one strane oblaka (1979). Književnim, kritičkim i memoarskim prilozima te kulturološkim raspravama o koprivničkom kraju surađivala u periodicima Podravski klopotec (1940), Slobodni dom (1944), Kaj (1968, 1970–71, 1982, 1998), Republika (1968–69, 1974), Podravski zbornik (1975–79, 1981–84, 1986–2002; urednica 1981–82), Planinar (1976–79; Bilogorski planinar, 1980–81, 1987), Naše planine (1981) i Hrvatski sjever (1996). Dio književnokritičkih napisa tiskala u knjizi Skriveno u riječima koprivničkih pisaca (1994). Pjesme i satirične kolumne na koprivničkoj kajkavštini s temama iz društvenoga života, koje je pod pseudonimom Ivan Husni pisala u Glasu Podravine (i Prigorja) 1986–2002 (urednica kulturne rubrike Ruke 1977–79), djelomice su skupljene posmrtno (Tri fertala na čušpajz, 2003). Priredila je ili predgovorima popratila izdanja Tvornička svjetla (1976), Senje (1986), Miškinina čitanka (1987) i Podravski venec (1999), tiskana u Koprivnici. Sastavila Malu antologiju suvremene hrvatskokajkavske poezije (Nova Istra, 2001, 2–3) te napisala predgovore ili pogovore pjesničkim zbirkama Moja zipka S. Šegrta (Sigetec 2000), Radosti i tuge spod podravske duge V. Zlatića (Koprivnica 2000), Šapat breze Ljiljane Levaković (Koprivnica 2001) i Dravin sen I. Horvata Hlebinskoga (Zagreb 2005). Zastupljena je u izborima Horvacka zemlica (Samobor 1971), Panorama novijega kajkavskog pjesništva (Kaj, 1971, 1), Antologija novije kajkavske lirike (Kaj, 1975, 3–5), Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (Rijeka—Koprivnica 1980), Ogenj reči (Kaj, 1986, 4–6), Hrvatska planinarska književnost (Zagreb 1994), Koprivnici, najdražešemu gradu (Koprivnica 1996), Rieči sa zviranjka (Zagreb 1999), Moja Podravina, 1 (Koprivnica 2000) i Antologija 20 Galovićevih jeseni (Koprivnica 2013) te u izdanju Eko poljoprivredna čitanka (Koprivnica 2000). Dobila Medalju grada Koprivnice 1998. — Njezin otac Valko (Valentin; 1899–1992), suvlasnik tiskare i knjižare »Rast i braća Loborec« od 1927, uređivao je Podravske novine (1936–41) te u njima objavljivao pjesme i socijalne članke (pseud. Valko Bači). Blizak lijevomu krilu HSS, 1941. priključio se partizanskomu pokretu, od 1943. bio član NOO i od 1945. gradskoga NO Koprivnice, direktor Seljačke tiskare u Zagrebu 1945. te poduzeća »Izvor« 1954–56. i tiskare »Mihovil Pavlek Miškina« 1957–65. u Koprivnici. Sjećanja su mu tiskana u Podravskom zborniku (1983) i Glasu Podravine (1985, 48). — Njegov brat Đuro (rođ. 1904) odijelio se 1939. i osnovao vlastitu knjižaru s tiskarom u Ludbregu, u kojoj su se uoči II. svjetskoga rata umnožavali ustaški spisi (Ustaška knjižara i tiskara od 1941). Nakon što mu je 1943. NOVJ zaplijenila opremu, potporom NDH pokrenuo je 1944. tiskaru u Koprivnici, u kojoj se tiskala Podravska straža. Vojni sud u Bjelovaru osudio ga je 1945. na 10 godina teškoga zatvora s prisilnim radom i trajnim gubitkom političkih prava (ublaženo na po četiri godine).