MARKOVIĆ, Josip

MARKOVIĆ, Josip (Marcovic, Marcovich, Markovich, Markovitch; José, Joseph, József), arhitekt (Sisak, 16. II. 1874 — Pariz, 31. I. 1969). Školovao se u Sisku te 1892–96. polazio prvi naraštaj Graditeljske škole (tada Tečaj za izobrazbu graditelja) pri Obrtnoj školi u Zagrebu. Završio 1900. École des beaux-arts u Parizu, gdje je učvrstio prijateljstvo sa S. Radićem i A. G. Matošem. Iz Pariza javljao se u Trgovačkom i obrtnom svijetu (1897, 18–20) člancima koji se zbog kritike arhitektonskih ostvarenja historicizma i pokušaja određivanja modernoga sloga drže prvim kritičko-teorijskim tekstovima o modernoj arhitekturi u nas, čime je pripremio teren njezinim hrvatskim promicateljima (V. Kovačić, V. Bastl, S. Podhorsky), te u Nadi (1898, 22–23; 1900, 16–20) iscrpnim osvrtima na pariški Salon i Svjetsku izložbu, na kojoj je sudjelovao surađujući s K. Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Od zagrebačkih mu je radova poznat samo natječajni projekt za Trgovačko-obrtničku komoru i trgovačko-obrtni muzej na Trgu Mažuranićâ (1899, predstavljeno na Izložbi C. M. Medović, O. Iveković i drugovi u Zagrebu 1901) te projekt za Dom mirovinske zaklade Hrvatskoga zemaljskoga kazališta (1902, Trg Mažuranićâ, kbr. 12) s vidljivim ranomodernističkim promišljanjima, izrađen za poduzeće Pilar & Mally & Bauda. S Kovačićem je surađivao na kućama Kornitzer (1902, Gundulićeva ul., kbr. 22) i Winkler (1903, Preradovićeva ul., kbr. 14), elitnoj rezidenciji, nastaloj opsežnom rekonstrukcijom i dogradnjom prizemnice iz 1860, oblikovanoj modernističkom kompozicijom francuskoga podrijetla (A. Laslo). God. 1905. odlazi u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, te se 1909. nastanjuje u Buenos Airesu. Povezavši se s obitelji Mihanović, ondje sudjeluje u iseljeničkom društveno-političkom životu; 1913. bio je član časničkoga odbora Hrvatskoga saveza, za I. svjetskoga rata priklonio se Jugoslavenskoj narodnoj obrani te 1916–17. bio predsjednik njezina centra i ogranka »Jadran«, iz kojega je isključen 1919 (optužen kao »austrijak«). U Buenos Airesu je realizirao meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti (1910, isprva na uglu ulica Alsina i Perú, danas u botaničkom vrtu), zgradu austrougarskoga veleposlanstva, zaobljenu trokatnu uglovnicu (nakon 1910, ugao ulica Esmeralda i Arroyo, srušeno vjerojatno u 1920-ima), kino »General Belgrano« u neorenesansnom stilu (1910, Avenija Cabalido, kbr. 2161, kapacitet 1100 gledatelja, zatvoreno i preinačeno u trgovine 2000) te nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento, kbr. 378, 1914, Reconquista, kbr. 554–556, prije 1918, neko vrijeme adresa njegova projektnoga biroa, 25 de Mayo, kbr. 238–252, 1925, Esmeralda, kbr. 439), među kojima se ističu najamna trokatnica s naglašenim, zaobljenim balkonima na uglu ulica Ayacucho (kbr. 595) i Tucumán te palača brodarske kompanije Mihanović, znamenita osmerokatna uglovnica s pogledom na estuarij La Plata (1912, potez ulica 25 de Mayo – Tte. Gral. J. D. Perón – Avenija L. N. Alem, danas zgrada Argentinske pošte), jedinstven primjer srednjoeuropske secesije u gradu u kojem pretežu zgrade u stilu art nouveaua i katalonskoga modernizma (I. Mislej). Najzapaženije mu je ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento (1910–12), s hotelom, pristaništem, športskim dvoranama i terenima, reprezentativnom arenom za borbu s bikovima (kapacitet 10 000 gledatelja), oblikovanom, posebno na otvorima, elementima stila mudéjar, te drugim sadržajima. Projekt je financirao N. Mihanović kako bi privukao posjetitelje s argentinske strane estuarija na urugvajsku. Pripisuje mu se i bazilika sv. Antuna Padovanskoga u Buenos Airesu (1913–23, Avenija Lincoln, kbr. 3751, otvoreno 1929), zamišljena i kao mauzolej obitelji naručitelja A. Devota, građena u kasnobaroknom stilu, s kupolom i zvonicima prema torinskoj bazilici Superga, na crkvi započetoj 1884. Posljednji put javio se u hrvatskom tisku idejama »o socijalnom i poslovnom predjelu, tzv. Cityju« Zagreba, iza presvođenoga potoka Medvešćak (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 1919, 332), priključivši se onodobnim arhitektonsko-urbanističkim promišljanjima o »novom« istočnom dijelu grada. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.