MARKOVIĆ, Mihajlo

MARKOVIĆ, Mihajlo (Mihailo, Mihailo-Era, Mika), glumac i kazališni djelatnik (Užice, 27. XII. 1869 — Zagreb, 2. V. 1946). Završivši nižu gimnaziju, učio za trgovca u Beogradu. Počeo glumiti u kazališnoj družini M. Pešića 1885, od 1886. nastupao u družinama L. Popovića, M. Lazića, F. Iličića, Đ. Protića i P. Ćirića te 1889–94. u Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu. Na poziv S. Miletića 1894. angažiran u HNK u Zagrebu, 1902. zbog protusrpskih demonstracija prešao u Narodno kazalište u Beogradu (Kokardas, A. Anicet-Bourgeois i P. Féval, Grbonja, i Prvi starac, B. Nušić, Knez od Semberije, 1903), potom u Nišu upravljao kazalištem »Sinđelić« 1903–04, vodio vlastitu družinu Moderno kazalište po Srbiji i Vojvodini 1905–06. te od 1906. ponovo bio član HNK u Zagrebu, u kojem je nastupao i nakon umirovljenja 1925. Vrstan organizator, pod pokroviteljstvom zagrebačkoga HNK vodio putujuće družine Pokrajinsko kazalište (1897), Hrvatsko primorsko kazalište (1907–08) i Hrvatsko narodno pokrajinsko kazalište (1911–12) po Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji te BiH, održavši prve predstave na hrvatskom jeziku, među ostalim u Zadru (1907), Rijeci (1907) i Trstu (1908). Suorganizirao gostovanja matičnoga kazališta (Split, Dubrovnik, Cetinje, Trst, Beograd) te kao njegov povjerenik upravljao kazalištima u teškoćama; obnašao dužnost intendanta u osječkom kazalištu 1912–13. i 1923. te umjetničkoga ravnatelja Narodnoga kazališta za Dalmaciju u Splitu 1921–22. Potkraj 1913. povjerena mu je organizacija državnoga kazališta BiH u Sarajevu (utemeljeno kao Narodno kazalište za BiH 1914) i upravljanje njime, ali zbog početka I. svjetskoga rata nije počelo djelovati. Ravnatelj 1931–32. Narodnoga kazališta Zetske banovine u Cetinju, gdje je i režirao (N. V. Gogolj, Revizor, i M. Ogrizović, Hasanaginica, 1931). — U Zagrebu se afirmirao kao jedan od glavnih predstavnika realističkoga stila glume, istaknuvši se pravilnom dikcijom, prirodnošću i neposrednošću, osobito u ulogama u kojima je mogao iskoristiti »izvrsno poznavanje narodnoga života i ljudi« (B. Livadić). Pomalo grubom komikom oblikovao je uvjerljive, plastične i živopisne likove u slavenskom repertoaru, pri čem se izdvajaju interpretacije Gogoljeva Antonija Antonoviča Skvoznika-Dmuhanovskoga (Revizor, 1909, 1919), Petra u Kir Janji J. S. Popovića (1920, 1933) te Jerotije Pantića (Sumnjivo lice, 1924), Jovanče Micića (Put oko sveta, 1926), Aćima Kukića (Protekcija, 1939), Jevrema Prokića (Narodni poslanik, 1933) i Živote Cvijića (Dr., 1936) u Nušićevim komedijama. Zapažen je i u ulogama Konrada (H. Dragošić, Posljednji Zrinski, 1894), Ljubmira i Radmila (I. Gundulić, Dubravka, 1895, 1910), Dukovića (Kamila Lucerna, Na ruševinama, 1898), Holstera (H. Ibsen, Neprijatelj puka, 1896), Bega Pintorovića (Ogrizović, Hasanaginica, 1909), Ivana Crnojevića (N. Petrović Njegoš, Balkanska carica, 1910), Arifage (S. Ćorović, Zulumčar, 1911), Mitrića (L. N. Tolstoj, Vlast tmine, 1920), Lukača (M. Krleža, Vučjak, 1923), Tasta (R. Plaović i M. Đoković, Rastanak na mostu, 1941) i Oskara (R. Nikolić, Za svijetao život, 1944). U osječkom HNK odigrao 1912. Skvoznika-Dmuhanovskoga te 1913. Jevrema Prokića, Kolegu Kramptona (G. Hauptmann) i Shylocka (W. Shakespeare, Mletački trgovac). Samostalno gostovao u narodnim kazalištima u Cetinju, Ljubljani i Beogradu. U Zagrebu osnovao i vodio Kazališno-koncertnu poslovnicu HGZ i HNK 1917–19, Koncertnu poslovnicu HGZ 1919–29. i vlastitu (s V. Ivanovićem) Kazališno-koncertnu poslovnicu 1930–35. te u Beogradu vodio Jugoslavensku pozorišno-koncertnu poslovnicu 1930-ih. Predsjednik Udruženja glumaca u Zagrebu 1919–22. i Udruženja glumaca SHS u Beogradu 1922–23. Memoarske zapise o kazališnom djelovanju, ulomke iz korespondencije i prigodne članke objavljivao u periodicima Veliki orao (kalendar, Novi Sad 1906), Naše pravice (1911), Dom i svijet (1920), Novo doba (1921), Dubrovačka tribuna (1932), Jutarnji list (1934, 1940), Novosti (1939–40), Hrvatski dnevnik (1940), Istra (1940), Zagrebački list (1940), Hrvatska pozornica (1942, 1944), Komedija (1941), Novine (1943–44) i Nova Hrvatska (1944).