MALIĆ, Zdravko

MALIĆ, Zdravko, književni povjesničar, prevoditelj i pjesnik (Ljubija, 10. X. 1933 — Cavtat, 3. IX. 1997). Suprug filologinje Dragice. Gimnaziju polazio u Sarajevu te, nakon što mu je iz političkih razloga zabranjeno školovanje u BiH, završio 1953. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu 1958. diplomirao južnoslavenske jezike i književnosti i ruski te 1965. doktorirao tezom Književno djelo Witolda Gombrowicza. Usavršivao se u Strasbourgu 1956–57 (francuski jezik i književnost), u Varšavi i Krakovu 1958–60 (poljski jezik i književnost). Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bio asistent od 1961, docent od 1966, izvanredni profesor od 1973. i redoviti od 1980. Pokrenuvši 1965. studij poljskoga jezika i književnosti – ubrzo u sastavu katedre za zapadnoslavenske jezike i književnosti, koju je vodio od osnutka 1967. do 1995 – utemeljio polonistiku kao samostalno filološko područje hrvatske humanistike. Predavao i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pokrenuo je Književnu smotru, prvi hrvatski znanstveni časopis za svjetsku književnost, kojemu je 1969–89. bio prvi urednik; u njem objavio neke od glavnih polonističkih radova (Bit Gombrowiczeva kazališta, 1970, 3; Poljska renesansna književnost, 1972, 12; Mickiewicz ili veličina poezije, 1976, 24; Pjesnik pamćenja. Uvod u čitanje Miłoszeve poezije, 1982, 47–48). Pretežno polonističkim književnopovijesnim temama, portretima poljskih pisaca i kronikom tamošnjih književnih zbivanja te opsežnim sintetskim člancima, nerijetko s minucioznim interpretativnim zapažanjima, surađivao i u izdanjima Letopis Matice srpske (Novi Sad 1957), Umjetnost riječi (1960, 1963, 1969), Naše teme (1962, 1965), 15 dana (1962–64, 1977), Razlog (1962), Krležin zbornik (Zagreb 1964), Forum (1965, 1969, 1973), Telegram (1965–69), Dialog (Varšava 1966), Narodna umjetnost (1966), Radovi Zavoda za slavensku filologiju (1966, 1968), Filološki pregled (Beograd 1967), Pamiętnik literacki (Wrocław 1968, 1973), Odjek (1969), Hrvatska književnost prema evropskim književnostima (Zagreb 1970), Zagadnienia rodzajów literackich (Łódź 1970), Gombrowicz (Pariz 1971), Croatica (1972), Prolog (1974), Miroslav Krleža 1973 (Zagreb 1975), Literatura na świecie (Varšava 1980), Comparative Studies in Croatian Literature (Zagreb 1981), Gombrowicz i krytycy (Krakov—Wrocław 1984), Oslobođenje (1986) i Književna revija (1990). Poljsku književnost obradio i u leksikonu Strani pisci (Zagreb 1968²) te – kao prvu sintezu te vrste u nas – u pregledu Povijest svjetske književnosti, 7 (Zagreb 1975). Radovi o H. Sienkiewiczu, J. Iwaszkiewiczu, Gombrowiczu, tzv. ferijalnoj književnosti te suvremenoj poljskoj prozi skupljeni su mu u knjizi Polonica (1973), većinom noviji i dijelom neobjavljeni (uz prijevodne ulomke) u posmrtno priređenim knjigama Mickiewicz itd. (2002), Gombrowicziana (2004), Iz povijesti poljske književnosti (2004) i Między życiem a światem (2006). Preveo i kritičkim komentarima popratio u Zagrebu tiskana kanonska djela suvremene poljske književnosti, među ostalima Gombrowiczevo Ferdydurke (1965), Rajska vrata J. Andrzejewskoga (1968), Disneyland S. Dygata (1970), Iwaszkiewiczevo Sjenke (1980) i Radost pisanja Wisławe Szymborske (1997). Prijevode iz poljskoga pjesništva skupio u zbirci Tijekom riječi (Zagreb 1978) i ciklusima u Književnoj smotri (1989, 73–76; 1991, 84). Kraće prozne prijevode, tiskane na poč. 1970-ih u Književnoj smotri, objavio i u Antologiji poljske pripovijetke XX stoljeća (Sarajevo 1984), ključnoj u promicanju poljske književnosti. Znatan mu je dio prijevoda objavljen iz ostavštine (Iz Malićeve posljednje prevodilačke bilježnice. Hrvatska revija, 1998, 3), najviše u pjesničkoj antologiji Gost u kući (Zagreb 2006), a neki su uvršteni u 100 odabranih novela svjetske književnosti (Zagreb 1968). Sastavio komentare u izdanjima Gospodin Tadija A. Mickiewicza (Zagreb 1965), Sienkiewiczevu Quo vadis (Zagreb 1969) te u izboru poezije Cz. Miłosza Spasenje (Sarajevo 1982). Prevodio i stručna izdanja (J. Białostocki, Povijest umjetnosti i humanističke znanosti. Zagreb 1986). Kao kroatist najviše se bavio M. Krležom, stilistički (Vlastita imena kao stilska kategorija u Krležinu Banketu u Blitvi. Jezik, 1962–63, 4) i komparatistički (Poljske realije Banketa u Blitvi. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965), pri čem su mu neki radovi također tiskani posmrtno (Prema Krleži, 2009), manje I. Andrićem (Andrićev stil i jezik u Priči o kmetu Simanu. Jezik, 1955–56, 5). Uključivši se u rasprave o jeziku, potkraj 1960-ih promicao je ravnopravnost tzv. hrvatske varijante odn. standardnoga jezika, ističući i značenje potvrđivanja pojedinca u vlastitoj nacionalnoj kulturi (Pismeno i usmeno komuniciranje. Jezik, 1968–69, 1; Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata. Zagreb 1969), a u 1980-ima kritizirao »pretjerani normativizam« i s unitarističkih i s nacionalističkih polazišta (Republika, 1986, 3–4) te one lektorske zahvate koje je vidio kao čistunstvo, osobito s obzirom na srbizme i rusizme (Danas, 1988, 338–339). Objavio je i zbirku pjesama u prozi U drugom nekom gradu (1977), koja se autoreferencijalnošću i citatnošću izdvaja iz impersonalna pjesništva 1970-ih; pjesme potom tiskao iznimno (Republika, 1982, 10). Posmrtno su mu izdani i prijevodi s ruskoga (izbor kineskoga pjesništva Oboljeli konj. Zagreb 2002) te dnevnički zapisci 1981–89. Stazom pored druma (2018) i iz 1990-ih Noć bez sna 2019. Bio je član Predsjedništva CK SKH 1974–76. te neko vrijeme od 1974. predsjednik Komisije CK SKH za idejna pitanja u oblasti obrazovanja, znanosti i kulture. Dobio Nagradu »Božidar Adžija« 1982. te više poljskih državnih odličja. Posvećena mu je cjelina u Književnoj smotri (1993, 90). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2007. održava se međunarodni skup Dani Zdravka Malića.