MARJANOVIĆ, Stjepan

MARJANOVIĆ, Stjepan (Marijanović, Stipan), pjesnik, dramski pisac i slikar (Brod na Savi, 19. VIII. 1802 — Brod na Savi, 2. X. 1860). Gimnaziju završio u Osijeku 1820, bogoslovni studij u Đakovu 1826, kad je i zaređen za svećenika. Bio kapelan u Osijeku do 1833, potom u Brodu, kratko u Bošnjacima i Jankovcima, u Donjim Andrijevcima od 1835. i Zemunu od 1837. Zbog raspačavanja lista Branislav premješten je za kapelana u Osijek 1845, potom bio župni vikar u Račinovcima, od 1847. u Strošincima te u Starom Slankamenu od 1851. Od 1855. živio u Brodu. U pjesništvu prerađivao s njemačkoga, među ostalim djela G. Bürgera, L. Höltyja, J. G. Seidla i F. L. Stolberga. U Danici ilirskoj objavio pohvalnicu caru Ferdinandu I (1836, 16) i druge prigodne pjesme i napise (1837–39, 1846–47), surađivao i u periodicima Obchenski ilirski kalendar (Budim 1837), Bačka vila (Novi Sad 1841–42), Podunavka (Beograd 1844) i Obći zagrebački koledar (1851). Glavno mu je djelo Vitie (1–3. Pečuh 1839; naslovnicu prvoga sveska ukrasio vlastitim bakrorezom), s domoljubnim, nabožnim i refleksivnim lirskim pjesmama u prvim svescima te zdravicama, nadgrobnicama, epigramima, zagonetkama i šaljivim pjesmama u trećem. Napisao je i »polužalostni igrokaz« Pravda, ili Skerb poglavarah za dobro podložnikah svojih (Pečuh 1839), preradbu drame Liebrecht und Hörwald K. Eckartshausena prema predlošku J. Feketea. U Pečuhu 1840. objavio i »junačku dramu« Razbojnici na gori Kulminskoj, ili Moć věre (preradba H. Cunoa; izvedbe Domorodnoga teatralnoga društva u Zagrebu 1841. te, u cenzuriranoj inačici, amaterska 1857), tragediju Nikola Šubić, knez Zrinjski, ili Pad sigetski, preradbu djela Zriny T. Körnera (praizvedba u Zagrebu 1841. te u novoosnovanom HNK 1861, gostovanja pod vodstvom A. Mandrovića u Osijeku, po Slavoniji i Srijemu 1862), te šaljivu jednočinku Dobri dětčak, ili Brižljiva mati (prema J. J. Engelu). U Danici ilirskoj (1842, 30–31, 44–46) objavio ulomke rada Běograd i njegova stradanja (ulomak i u: Arhivist, Beograd 1954, 2; rkp. u Muzeju grada Beograda), koji među ostalim sadržava povijesni pregled, opise grada, deseteračku pjesmu Beogradu i zemljovid Srbije. Tiskana su mu i neka pisma (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1909, 6; 1956, 26) te dio zapisaka iz rukopisne Ručne knjižice (Godišnjak Muzeja grada Beograda, 1955, 2). Uvršten u antologiju Pěsmarica. Pěsme domorodne (Zagreb 1842). Sažet izbor pjesama tiskan je u izdanju Hrvatski narodni preporod (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 28. Zagreb 1965), u kojem su mu neka djela pripisana pogrješno, i u zborniku Stjepan Marjanović (Slavonski Brod 2009), opsežniji u izdanju Vitije (Slavonski Brod 2010). — Pretpostavlja se da je slikarstvo učio u I. Servusa. Od 1830. radio djela na tragu klasicizma i romantizma, nevješte izvedbe: kopije u tušu (Jutro i Večer, po uzoru na W. Hamiltona, 1830, MUO) i akvarelu (Pogled na seosko dvorište u Steinbachu kod Ernsbrunna i Pogled na ruinu starog dvorca u Italiji, 1830, Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu), crteže socijalnih motiva u domaćem ambijentu (Pravdašenje i Pomirenje, 1832, tuš, MUO), portrete u ulju (Portret Jelačića, hrvatskog bana i Portret Vučića, srpskog državnika, 1840). Potom slikao sakralne motive, izrađujući kopije reprodukcija djela talijanske renesanse u ulju (Isus i Samarićanka, Raspeće i Sveti Stjepan, 1843, MUO). Autor je oltarne pale Sveti Nikola u župnoj crkvi u Starom Slankamenu (1844), a pripisuju mu se i slike u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu (Sveti Ilija, Polaganje Krista u grob, Autoportret i Portret Kuzme Drenovca, oko 1840). Priređena mu je samostalna izložba u Osijeku i Slavonskom Brodu 1985, a slike izlagane na skupnima Slikarstvo XIX stoljeća u Hrvatskoj (Zagreb i Rijeka 1961), Osječko slikarstvo 19. stoljeća (Zagreb 1988) i Historicizam u Hrvatskoj (Zagreb 2000). Amaterski se bavio i glazbom; prema F. K. Kuhaču, svirao violinu i bio graditelj glazbala. Prezimenu je dometao Brođanin. Potpisivao se i inicijalima te pseudonimima (različite grafije) Ilir iz Ilirije, Ilir iz Slavonije, Radislav, Savo Radislav Domorodčević i Slavodrug Miloglasović. Ostavštinu je otkupila obitelj Brlić, darovavši Ručnu knjižicu 1876. beogradskoj Narodnoj biblioteci, gdje je izgorjela. Druga ostavština, glavninom korespondencija (V. Babukić, I. A. Brlić, D. Seljan, B. Šulek, M. Topalović), u Arhivu je obitelji Brlić u Slavonskom Brodu. U ulju ga je portretirao Servus (1830, HPM), nadgrobnicu mu spjevao I. Okrugić (Slavonac, 1863, 3). P. Goll naslikao je akvarel Grob Stjepana Marjanovića (1975, Dijecezanski muzej u Đakovu).