MANCE, Davor

MANCE, Davor, arhitekt i urbanist (Vrata kraj Fužina, 26. VIII. 1938 — Zagreb, 9. V. 2020). Suprug kemijske inženjerke Ane Dunje. U Zagrebu završio gimnaziju 1957. i diplomirao na Arhitektonskom fakultetu 1964 (V. Turina). Za studija surađivao na katedri za urbanizam A. Marinović-Uzelca, na preporuku kojega je 1964. zaposlen u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu. Isprva planer, potom projektant te savjetnik, ondje je samostalno ili u suradnji izradio urbanistički projekt za stambeno naselje »Josip Kozarac« u Vinkovcima (1967), generalni urbanistički plan Podgore (1969), provedbeni plan središta i urbanistički plan rekonstrukcije povijesne jezgre Požege (1976), studiju modelskih blokova za stambeno naselje Žnjan-Dragovode u Splitu (1986), urbanističko-arhitektonske projekte dijela Đakova (1972), stambenih naselja Zeleni dol (1972) i Njivice u Zagrebu (1977) te turističkoga naselja Punta Križa na Cresu (1988). U Zavodu za planiranje grada Zagreba radio od 1997. do umirovljenja 2004. Od samostalnih arhitektonskih ostvarenja zapaženi su mu ugostiteljski objekt Lovačka kuća u Derventi (1967, uništeno 1992), osnovna škola (1968) i memorijalni dom u Podgori (1969), poslovne zgrade u Požegi (1973) i Đakovu (1974) te Dom umirovljenika u Đakovu (1975, s M. Hržićem), od nerealiziranih projekata turistički kompleks Levant u Podgori (1970). Kapitalna djela ostvario u suautorstvu; monumentalne građevine, ključne za vizualni identitet Zagreba, podignuo je sa suradnicima iz Urbanističkoga instituta (Hržić, Z. Krznarić, V. Neidhardt). S njima je realizirao sklop Nacionalne i sveučilišne biblioteke, antologijsko djelo suvremene zagrebačke i hrvatske arhitekture, autentičan orijentir koji se proporcijama i morfologijom u središnjoj osi na prostoru Trnja nadovezuje na gradsko tkivo (1978, realizacija 1978–82, 1987–95; nagrade Zagrebačkoga salona 1979. i »Vladimir Nazor« 1995). Projektirana kao javna palača, ekspresivna izraza i vrsne izvedbe, zgrada je postavljena na visok podest, a glavni joj je oblikovni akcent u punoj visini transparentan ulazni atrij, nad kojim se galerijski otvaraju gornje etaže sa zbirkama i čitaonicama. S Hržićem i Krznarićem realizirao je mirogojski krematorij (1981, realizacija 1985; Savezna nagrada Borbe i Nagrada »Vladimir Nazor« 1985, Velika nagrada Zagrebačkoga salona 1988), dostojanstven prostor oblikovan kao valovit zid snažno profilirana karaktera, volumen kojega je s atrijem i dvjema dvoranama upušten u plitke zasjekline brijega. S njima je 1986. na krematoriju podignuo i kenotaf te 1995. projektirao nove mirogojske arkade (I. nagrada), a 2015. s Hržićem načinio detaljan projekt proširenja krematorija (kolumbarij Gaja urni i ograda groblja Mirogoj, dijelom s kolumbarijem). Njegovi natječajni projekti često su davali poticaj novim razmišljanjima i pretpostavkama za razvoj i oblikovanje prostora, osobito Zagreba; takvi su urbanističko-arhitektonski projekt za Centar Kvaternikov trg (1980, s Hržićem i Krznarićem, III. nagrada), studija središnjega gradskoga područja Trnja, Novoga Zagreba i priobalja Save (1982, s Hržićem, Krznarićem i Neidhardtom, Nagrada Zagrebačkoga salona 1982), urbanističko-arhitektonsko rješenje bloka između Savske ceste, Jukićeve, Pierottijeve i Ul. I. Kršnjavoga (1984, s Hržićem i Krznarićem, II. nagrada) i Svjetskoga trgovačkoga centra na Zagrebačkom velesajmu (1991, s Krznarićem i Neidhardtom, podijeljena I. nagrada), projekti za zgrade Tempa (1991, s Hržićem i N. Šegvićem, I. nagrada) i Astre (1992, otkup), za oblikovanje osi metropole i prostora Ul. Hrvatske bratske zajednice sa središnjim trgom (1992) te urbanističko-arhitektonski natječajni projekt za blok Badel kraj Kvaternikova trga (1993, podijeljena I. nagrada). Zapaženi su mu i natječajni projekti za turističko naselje Borik u Zadru (1968), Novi centar u Karlovcu (1979, s Hržićem, Krznarićem i Neidhardtom, I. nagrada), Quartier des Halles u Parizu (1979, s Hržićem, Krznarićem i Neidhartdom), za urbanističko rješenje Žnjana i Dragovoda u Splitu III (1985, s Hržićem i Šegvićem, I. nagrada), poslovnu zgradu Jugoturbine u Karlovcu (1985), urbanističko-arhitektonsko rješenje platoa Pile i Ploče u Dubrovniku (1990, s Krznarićem, D. Milasom i M. Salajem, I. nagrada) te pozivni natječaji za idejno rješenje rekonstrukcije i dogradnje hotela »Jadran« u Tučepima (1993) i urbanističko-arhitektonsko rješenje »Zona Priko« u Omišu (1994). S K. Tičićem izradio 2001. idejni projekt za crkvu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije (realizirano u Malešnici u Zagrebu 2007). Samostalno izlagao s Krznarićem i Hržićem u Zagrebu 1991. Dao je velik prinos hrvatskoj arhitekturi, osobito djelima u kojima je suvremenom interpretacijom uspio kreativno povezati gradski prostor i sadržaje s arhitektonsko-urbanističkim zahvatima, a u provedbi naglasiti tradiciju zagrebačke arhitektonske škole.