JELIĆ, Luka

JELIĆ, Luka, arheolog i povjesničar (Vranjic, 22. XII. 1864 — Kaštel-Stari, 3. II. 1922). Završio klasičnu gimnaziju u Splitu 1883, bogoslovni studij u Zadru 1887. te bio zaređen za svećenika. Kao gojenac hrvatskoga Zavoda sv. Jeronima u Rimu specijalizirao crkveno pravo na Pravnom fakultetu Papinskoga sjemeništa pri Svetom Apolinaru (danas Papinsko lateransko sveučilište), gdje je 1888. postignuo licencijat i 1889. doktorat. Istodobno ondje slušao predavanja iz kršćanske arheologije, 1887–91. predavanja iz klasične arheologije na Accademia di conferenze storico-giuridiche te 1887–89. polazio Paleografsko-diplomatičku školu pri Vatikanskom arhivu. Kako mu nakon postignuća doktorata nije bio dopušten daljnji boravak u Zavodu, na preporuku ujaka F. Bulića te je godine primljen u rimski njemački zavod Campo santo Teutonico, potom 1891–93. kao stipendist studirao arheologiju, povijest, povijest umjetnosti i zemljopis na Filozofskom fakultetu bečkoga Sveučilišta. Od 1893. do umirovljenja 1917. predavao crkveno pravo i crkvenu povijest na visokom bogoslovnom učilištu dalmatinskih biskupija pri Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru (od 1910. na gotovo neprekidnu bolovanju), gdje je obavljao i službu konzervatora umjetničkih i povijesnih starina za sjevernu Dalmaciju. — Radom na poljima arheologije, povijesti, arheološke i povijesne topografije i kartografije te povijesti umjetnosti iskazao je zanimanje za sva razdoblja od prapovijesti do suvremenosti te napisao sedamdesetak studija, rasprava i članaka, od kojih su mnogi objavljeni kao posebni otisci. Za školovanja u Beču 1892. s P. Sticottijem bio na istraživačkom putovanju u Albaniji i Crnoj Gori; na antičkom nalazištu Docleji (Duklja) proučavao topografiju, nacrtao planove ostataka te načinio fotografije i opise (s novim prinosima njih dvojice i Ć. M. Ivekovića objavljeno u knjizi Römische Stadt Doclea in Montenegro, 1913). U Splitu je s Bulićem – kojemu je pomagao još pri izradbi knjige Hrvatski spomenici u kninskoj okolici (Zagreb 1888) – sudjelovao u radu kninskoga Starinarskoga društva, bio 1894. njegov glavni suradnik u osnivanju »Bihaća«, hrvatskoga društva za istraživanje domaće povijesti, i organizaciji Prvoga međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju. U povodu kongresa, te godine u suradnji objavio knjigu Vodja po Spljetu i Solinu i pisao u izdanjima Ephemeris Salonitana i Ephemeris Spalatensis (oba Zadar; pretisci u Radovima Prvoga međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju. Split 1993), potom i izvijestio o njem (Nuovo bullettino di archeologia cristiana, Rim 1895; Prosvjeta, 1895). Njegova suradnja u časopisu Bullettino di archeologia e storia dalmata (1887, 1889, 1893–98) dijelom proizlazi iz istraživanja grobljâ Manastirine i Marusinac; među ostalim pisao o salonitanskim natpisima, biskupima i mučenicima, zvoniku splitske stolne crkve te reljefu s prikazom okrunjenoga lika u njezinoj krstionici. Zbog (neuspjele) teze o dvama Dujmima i Anastazijima razišao se s Bulićem te u časopisu surađivao još samo zbirkom povijesno-umjetničkih kritika Contributo alla storia d’arte in Dalmazia (1912). O Splitu je pisao i u izdanjima Römische Quartalschrift für christliche Altertumskunde und Kirchengeschichte (RQ, 1891) i Smotra dalmatinska (SD, 1895), a osobito u Viestniku Hrvatskoga arheološkoga društva (VHAD, 1895–97). Potkraj 1890-ih okrenuo se sjevernodalmatinskomu prostoru; obilazio ga je skupljajući podatke za arheološku topografiju, iskopavao u Biogradu i Ninu te postavio temelje tamošnjemu sustavnomu arheološkomu istraživanju i razvoju zadarskoga Arheološkoga muzeja. U Zadru ga je osobito zaokupila škrinja sv. Šimuna (Katolička Dalmacija, 1895; Glasnik Matice dalmatinske, GMD, 1901–02; kalendar Svačić, Zadar 1903), o kojoj je objavio opsežnu hagiografsko-povijesnu studiju Moći sv. Šimuna Bogoprimaoca u Zadru (Rad JAZU, 1901). Napisao je Povjesno-topografske crtice o biogradskom primorju (VHAD, 1898), osobito vrijedne za povijest hrvatskih benediktinaca, te izvješće o iskopavanju biogradske katedrale (objavio F. Buškariol 1988, 1990). U Ninu iskopavao rane hrvatske spomenike (katedrala, crkve Sv. križa i sv. Mihovila, vladarski i biskupski dvor), zbirku kojih je smjestio u crkvu Sv. križa (među ostalim pronašao natpise u kojima se spominju župan Godečaj i knez Branimir), te liburnska i rimska groblja. Ondje je 1908–11. istraživao u okviru djelatnosti Odbora za proslavu 400. godišnjice rođenja P. Zoranića, što ga je suutemeljio, a radove je objavio u Compte rendu du quatrième Congrès scientifique international des catholiques (Fribourg 1898), VHAD (Spomenici grada Nina, 1899–1902) te u knjizi o crkvi Sv. križa (1911), jednom od njegovih glavnih djela. Istraživao je i na Murteru te na prostoru između Šibenika i Trogira (Die Halbinsel Bosoljina. Jahrbuch für Altertumskunde, Beč 1913–18; Povid, 1997). Iznimnu pozornost posvećivao je arhivskom istraživanju; izdao knjižicu s novijim dokumentima za povijest Splita Raccolta di documenti relativi ai monumenti artistici di Spalato e Salona (Split 1894), izvatke iz korespondencije zadarskoga nadbiskupa M. Valaressa (Starine, 1898), spise bilježnika Henrika i Creste de Tarallo i regesta zadarskoga bilježničkoga arhiva (Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, VZA, 1899–1901), građu za životopis Magdalene Pereš-Vuksanović te raspravu I. T. Mrnavića Discorso del priorato della Wrana (Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, GZM, 1904, 1906). Gradivo je dijelom prikupio u Rimu, kojemu se povremeno vraćao i u istraživanjima. Njegove radove o slici svetih Petra i Pavla u vatikanskoj bazilici sv. Petra (RQ, 1892; Zavjetna spomenslika slavenskih apoštola i srodni njoj spomenici, 1895), i neutemeljeno pripisivanje autorstva Metodu, već su suvremenici ocijenili dvojbenima. U doba kad je prijetila opasnost da političkim i diplomatskim pritiscima Zavod sv. Jeronima bude ugušen i njegova imovina oteta, objavio je knjigu o povijesti hrvatskih crkvenih ustanova u Rimu (Hrvatski zavod u Rimu, 1902) te napose izdao bitne dokumente (VZA, 1902). Tih je godina i u inozemstvu pisao o staroslavenskoj baštini i pravu glagoljaškoga bogoslužja u hrvatskim biskupijama (Rassegna giuridica ecclesiastica, Rim 1904–05; Slavorum litterae theologicae, Prag 1906), a u jeku tzv. borbe za glagoljicu prikupio je i objavio opsežno gradivo (Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX saeculum. Krk 1906). Vatikanska su vrela temelj njegovim radovima o povijesti širenja kršćanstva u pretkolumbovskoj Americi (Compte rendu du Congrès scientifique international des catholiques, Pariz 1891, španjolski prijevod Madrid 1892; Compte rendu du troisième Congrès scientifique international des catholiques, Bruxelles 1895; Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 1900); prilog iz 1891. uveo ga je 1960-ih u inozemnu literaturu – neutemeljeno i s pogrješnih polazišta – kao osumnjičenika za krivotvorenje kontroverznoga zemljovida (Vinland Map; Yale University Library, Beinecke Rare Book and Manuscript Library, MS 350A), na kojem je – navodno oko 1440 – prikazan dio sjevernoameričkoga kopna. Suprotno njima, njegovim se radom o ptolemejskom zemljovidu rimske provincije Dalmacije, prema rkp. Urbinas 82 u Vatikanskoj biblioteci (GZM, 1898; Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Beč 1900), služe i suvremenici. Napisao je skupinu povijesnih radova o razdoblju mletačke i turske vlasti u Dalmaciji, navlastito o Klisu te J. Maškoviću (Narodni koledar. Zadar 1897; GMD, 1901–04; VZA, 1904), pregled crkvene povijesti u Dalmaciji i opis aktualnoga crkvenoga stanja (Die Katholische Kirche unserer Zeit und ihre Diener in Wort und Bild, 2. Beč 1900), jedan od prvih sustavnih priloga o hrvatskim iseljenicima u Mlecima (Prosvjeta, 1900–01), rad o Duvanjskom saboru (VHAD, 1908–09) te izvješće o nalazu Višeslavove krstionice (Vienac, 1911). — U mladosti je preveo dio djela El Criterio filozofa i publicista J. Balmesa (Sudilo. Zadar 1888). Bavio se etnografijom, pisao o pučkim običajima u Ninu (Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava. Zagreb 1900; SD, 1901) i zadarskoj okolici (Zadarska revija, 1952; objavio H. Morović) te izdao knjižicu Sveti Šimun Bogoprimac. Pučke pisme (Zadar 1903), a njegovi lingvistički prijedlozi naziva za indoeuropsku skupinu naroda i jezika (Ljetopis JAZU, 1915–16) nisu zaživjeli. Zanimao se i za prirodoslovlje; tražio ugljen i zlato na Velebitu, 1899. bio jedan od osnivača zadarskoga Planinarskoga i turističkoga društva »Liburnia« i njegova speleološkoga odsjeka, prve hrvatske speleološke organizacije, napisao »izletnu crticu« Hajdemo do Vrane (Novi viek, 1898), sudjelovao u istraživanju Strašne peći kraj Savra na Dugom otoku i vodio istraživanje špilje Vranjače podno Mosora 1900. te povremeno pisao o prirodnim fenomenima (SD, 1901; Illustrierte österreichische Riviera-Zeitung, 1904). Bio je tajnik Odsjeka za kršćansku umjetnost na Međunarodnom kongresu katoličkih učenjaka 1897, član Hrvatskoga arheološkoga društva, dopisni član JAZU, Središnjega povjerenstva za istraživanje i čuvanje spomenika te austrijskoga Arheološkoga instituta u Beču, njemačkoga Arheološkoga instituta u Berlinu, Carskoga ruskoga arheološkoga društva u Sankt Peterburgu i Papinske rimske akademije za arheologiju. — Njegov je opus potanko opisan (I. Ostojić), ne i valoriziran. Radovi su mu ocjenjivani već prema interesima novijih istraživača (uglavnom su neprihvaćene njegove prosudbe o škrinji sv. Šimuna, Kristu na reljefu u splitskoj krstionici, atribucija kiparskih uresa na zvoniku splitske stolnice i teza o grčkom osnutku grada te teorija o perzijskom utjecaju na rano hrvatsko graditeljstvo i skulpturu), a samo je jednom valoriziran – popularno, ali kritički – njegov cjelokupni prinos hrvatskoj arheologiji i povijesti umjetnosti (M. Ivanišević). Nije bez temelja glas »fantasta« koji ga je pratio već za života, no tek predstoji puno vrjednovanje njegova opusa, otkrića, prvih čitanja, ciljanih i razrađenih ili usputnih hipoteza i interpretacija, osobito onih tema koje i danas izazivaju dvojbe. Unatoč tomu, može se ustvrditi kako je pripadao vodećim znanstvenicima hrvatskoga Juga s kraja XIX. i poč. XX. st., pionirima arheološke i povijesne discipline. Više njegovih nedovršenih radova i mnogo prikupljenoga gradiva ostalo je u rukopisu; ostavština od 70 kutija čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu. U Zadru mu je 1969. pred zgradom HAZU postavljeno poprsje, rad R. Petrića.