BONIFACIJ

BONIFACIJ (Bonifatius), trebinjsko-mrkanjski, šibenski i osorski biskup (Ravenna, krajem XIII st. — Osor, 1363). Bio je trebinjsko-mrkanjski biskup, vjerojatno samo naslovni (C. Eubel), kad ga je 7. II 1344. papa Klement VI imenovao nasljednikom šibenskog biskupa Tolona (Tolco). Prije nego je stigla Papina bula o Bonifacijevu imenovanju, šibenski je Kaptol izabrao za biskupa Martina, opata benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu. Učinio je to u skladu s ovlastima pape Bonifacija VIII pri temeljenju Šibenske biskupije (1298). B. je, došavši u Šibenik, naišao na popunjenu stolicu i ogorčenje pristaša biskupa Martina, koji mu poderaše papinsku bulu imenovanja te je bio prisiljen pobjeći iz Šibenika, kako posvjedočuje Papa u pismu od 18. XI 1344. Tim pismom Papa je naložio rapskom biskupu, opatu Sv. Nikole u Šibeniku i kanoniku Sanzinu da Bonifacija uvedu u kanonski posjed biskupije, a Martinov je izbor proglasio ništavnim istaknuvši pravo Svete stolice da imenuje šibenske biskupe. Papinoj odredbi pokoriše se kler, narod i biskup Martin te je B. mogao 1345. u miru preuzeti upravu biskupijom i voditi je do 19. VII 1357. Tada je, izmijenivši biskupsku stolicu s osorskim biskupom Matejem Crnotom, preuzeo po odluci pape Inocenta VI upravu Osorskom biskupijom. D. Farlati pogrešno navodi Bonifacijev boravak u Šibeniku između 1364. i 1393, ali ispravno usvaja podatak da je 1363. umro osorski biskup imenom Bonifacij. Za upravljanja Šibenskom biskupijom B. je odobrio dominikancima da dođu u Šibenik i podignu samostan na obali izvan gradskih zidina, gdje se nalazi i danas.