BRANJUG, Juraj

BRANJUG, Juraj (Branyugh), zagrebački biskup (Zagorska Sela, 11. XI 1677 — Zagreb, 28. IV 1748). Potječe iz siromašne plemićke obitelji. Stariji brat Ivan, poslije protonotar kraljevstva, omogućio mu je srednje školovanje u Zagrebu (1689–95). Filozofiju studirao kao pitomac Hrvatskog kolegija u Beču (1695–98), teologiju u Bologni (1698–1702). Potom je: župnik u Zlataru, a 1708. zagrebački kanonik. God. 1713. postaje arhiđakon čazmanski, 1716. kalnički. Kad je zagrebački biskup Emerik Eszterházy premješten u Veszprém, predložio je bečkom dvoru Branjuga za svog nasljednika. Car Karlo VI imenovao ga je 20. VIII 1723. zagrebačkim biskupom, što je papa Benedikt XIII potvrdio istom 26. XI 1727, razriješivši Eszterházyja 17. III 1727. B. je razvio živu djelatnost na području pastorizacije i poticao održavanje pučkih misija i katehizaciju. God. 1735. održao je sa svećenicima dijecezanski sastanak. Izdavši 1729. zagrebački obrednik Rituale zagrabiense seu Formula agendorum in administratione sacramentorum ac caeteris ecclesiae publicis functionibus (Zagreb), ukinuo je dotadašnji ostrogonski obrednik i novim pastoralnim odredbama, koje je u nj unio, dao temelje Vrhovčevu Rituale romano-zagrabiense (Zagreb 1796). Obilno je pomagao školovanje mladeži; njegovim su troškom tiskani priručnici za pastorizaciju, npr. djela J. Muliha Posel apoštolski (Zagreb 1742) i Duhovna hrana (Zagreb 1746). Ustanovio je župe Viduševac i Šišinec te podigao crkve u Pokupskom i Gradecu, preuredio crkvu u Hrastovici, a mnoge crkve obdario oltarima i predmetima crkvenog inventara (npr. u Samoboru). Dio drvorezbarskog inventara izradili su majstori i obrtnici koje je B. uzdržavao u vlastitoj radionici na svome dvoru. Iz te radionice vjerojatno potječe propovjedaonica crkve u Čučerju označena Branjugovim grbom. B. je pred crkvom u Remetama podignuo pil ukrašen kipom i reljefom, u Zagrebu obnovio i proširio biskupski dvor, a u katedrali postavio novi srebrni tabernakul i četiri moćnika u obliku piramide. U riznici zagrebačke katedrale pohranjeno je vrijednih predmeta crkvenog zlatarstva i srebrnarstva te tekstila koje je on nabavio. Kao banski namjesnik, 1733. i od 1741. dalje, sudjelovao je u javnim državničkim poslovima, posebice u akcijama za obranu od Turaka. Posmrtni govor na hrvatskom jeziku održao mu je V. Kukuljević Sakcinski, a na latinskom G. J. Gašparić (tiskan u Zagrebu 1748).