BUDISLAVIĆ, Toma

BUDISLAVIĆ, Toma (Budisaljić, Budislav, Natalić, Natalis, Nadal), liječnik i biskup (Dubrovnik, 1545 — Napulj, 1608). Otac mu Vice bijaše barbir (brijač ranarnik) u Dubrovniku te je Toma nakon njegove smrti naslijedio brijačnicu. God. 1569. dobiva stipendiju dubrovačke vlade i odlazi na Sveučilište u Padovu, a 1572. prelazi u Bolognu, gdje je iste godine doktorirao iz filozofije, teologije i medicine. U sveučilišnoj knjižnici u Bologni čuva se rukopis Tomina strica Grgura Budislavića Sylva naturae sive observationes in historiam naturalem et rem pharmaceuticam koji je Toma, po svoj prilici, koristio za studija te uz neke ljekovite biljke pribilježio i nazivlje na hrvatskom jeziku. Vrativši se u Dubrovnik, bavio se liječničkom praksom, zatim odlazi u Rim te po nekom poslu Rimske kurije u Carigrad, gdje liječi sultana Murata III od astme, a za nagradu dobiva knežiju Bobani u trebinjskom kotaru. Od 1582. do 1585. boravi u Krakovu gdje je bio osobni liječnik biskupa Petra Myszkowskog, čiji je dvor bio jedno od humanističkih središta ondašnje Poljske. God. 1583. postao je kanonik Krakovske biskupije, a 1585. od kralja Stjepana Báthoryja dobiva plemstvo i naslov kraljevskog liječnika. Od 1587. do 1606. živi u Dubrovniku, odlazeći povremeno u Bosnu i Hercegovinu gdje je liječio turske velikodostojnike ali istodobno obavljao i diplomatske misije zauzimajući se za kršćansko pučanstvo pobunjeno protiv osmanlijskih vlasti. B. je podupirao ideju sveslavenskog saveza, koji bi pod vodstvom Poljske proveo oslobođenje od Turaka. U Dubrovniku prijateljuje s istaknutim humanistom Didakom Pirom, koji navodi da je B. napisao raspravu o prirodi i umjetnosti (Tractatus de natura et arte). Dopisivao se sa znamenitim prirodoslovcem Ulissom Aldrovandijem i slao mu podatke o flori i fauni Dubrovnika, Bosne i okolice Carigrada. Izdignuvši se do najviših časti, razmetao se svojim titulama zbog čega je postao predmet poruge (D. Zlatarić, Pjesni razlike, pjesan LXIII), pa i sudskih rasprava kad je optužen Valentin Sorkočević koji je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku uništio plemićki naslov na ploči njegova groba, što si ga je još za života dao podignuti. Neizmjerno ambiciozan i sklon avanturizmu s M. Battitoreom izdaje 1599. Jeđupku, izmislivši kao autora dubrovčanina Andriju Čubranovića (danas je dokazano da je to djelo Mikše Pelegrinovića), samo zato da u posveti knjige napiše hvalospjev samome sebi kao tobožnjem potomku tako vrsna pjesnika, nareda svoje titule i naznači da je i sâm pjesnik. U travnju 1606. dubrovačka ga vlada izabire trebinjsko-mrkanjskim biskupom. Potkraj iste godine odlazi u Rim na konsekraciju, a 1608. umire u Napulju, oporučno ostavivši svoju imovinu dubrovačkoj bratovštini Sv. Roka za osnutak zavoda Collegium orthodoxum Budislavum koji bi pripremao svećenički podmladak za vjersko-prosvjetni rad u pokrajinama pod turskom vlašću. Zavod je djelovao samo 1635–48, a poslije je vlada iz te ostavštine dijelila dubrovačkim mladićima stipendije za studij medicine. B. se kao biskup zauzima za uporabu slavenskog bogoslužja, kako se vidi iz dijela oporuke za Collegium.