BUNIĆ, Mato Marov

BUNIĆ, Mato Marov, pjesnik i diplomat (Dubrovnik, 1637 — Dubrovnik, 1708), s nadimcima »Mato Bjelanov« i »Mato Škrabalo«. God. 1657. postaje član Velikog vijeća te otad počinje raditi u službama Republike. Za potresa 1667. i poslije bio je jedan od plemića koji su pljačkali državnu blagajnu, ali zbog malog broja preživjele vlastele, koji su bili potrebni pri obnovi grada, nije bio osobito oštro kažnjen. Ubrzo se opet javlja u više služba. Sa Stijepom Tudiševićem u svibnju 1668. postaje zapovjednik vojske u Konavlima, gdje organizira obranu od turskih upada na dubrovački teritorij. U listopadu ide u izaslanstvo bosanskom paši radi intervencije protiv hercegovačkih pljačkaša (o tim pregovorima sačuvana su njegova pisma iz Gradiške i Sarajeva s konca 1668. i iz prve polovice 1669). Ljeti 1669. polazi s Džonom Crijevićem u Carigrad kao poklisar harača. Tamo boravi i 1670, kad je njegova misija uspješno završena. Iz tog doba posebno je vrijedna dokumentacija koja se odnosi na obavijesti dvaju poklisara o pripremama P. Zrinskog i F. K. Frankapana za urotu. Kako B. nije imao veći imetak (o čemu svjedoči njegov suvremenik Frano Bobaljević primjedbom da on »ne ima nigdje ništa«), a imao je brojnu obitelj za koju se morao brinuti, ni pod prijetnjom kazne nije prihvatio sljedeći izbor za izaslanika harača u srpnju 1687, budući da mu ta služba nije donosila potrebne materijalne dobiti. Ali iste godine, kad su poslije mletačkog osvajanja Herceg-Novog Dubrovčani, strahujući od daljih mletačkih prodora uz granice i u zaleđa Republike, odlučili potražiti oslonac u Austriji, B. prihvaća diplomatsku misiju u Beč, gdje ostaje do 1690, prateći pomno razvoj događaja. God. 1693. bio je poslanik u Veneciji. Potom je obavljao više javnih služba u gradu: bio je član Malog vijeća (1700, 1703) i vlade (1702), tri puta knez Republike (1701, 1702, 1704) i dr. Julija, jedna od njegovih kćeri, bila jc majka pjesnika Andrije Paolija. — U književnosti B. je poznat kao autor pjesme o dubrovačkom potresu 1667. pod naslovom Pjesan gospara Mata Maea Bunića, vlastelina dubrovačkoga, u trešnju. Ima svega 148 osmeraca pisanih u katrenima s rimom abab, a nastala je vjerojatno za njegova boravka u Carigradu poslije katastrofe, kad je i sam bio zaokupljen poslovima na ublažavanju posljedica. Pridružujući se i drugim tadašnjim pjesnicima (Nikolici Buniću, Jaketi Palmotiću, Petru Kanaveliću, kojih su se pjesme već 1667. našle u zajedničkoj zbirci tiskanoj u Anconi, te Peraštaninu Andriji Zmajeviću) i B. poziva svoje sugrađane da se prihvate obnove grada, ne krijući svoj optimizam: »Nu bit može da njegova ovo bude čes’ i sreća, i procapti sad iznova voćka iz njega ljepša i veća«. Pjesmu je, prema rukopisu u Arhivu JAZU (sign. I b 112), objavio P. Kolendić.