DROHOBECZKY, Julije

DROHOBECZKY, Julije (Drohobecki), križevački biskup, politički i kulturni djelatnik (Gany kraj Uzhgoroda, Ukrajina, 5. XI. 1853 — Strmac Pribićki kraj Krašića, 11. II. 1934). Gimnaziju i sjemenište završio u Ungváru u Ugarskoj (danas Uzhgorod). Za svećenika zaređen 1870. i namješten u biskupskoj kancelariji u Ungváru. Ubrzo postao profesorom povijesti, pedagogije i glazbe, a potom i ravnateljem učiteljske škole. Uređivao mađarski časopis Kelet (Istok) i surađivao u njemu. God. 1891. imenovan križevačkim biskupom. Za biskupa je zaređen u zagrebačkoj katedrali, a zatim je svečano ustoličen 28. kolovoza 1892. Protiv njegova imenovanja kao Rusina iz Ugarske otvoreno su istupili neki političari okupljeni oko Obzora. D. je 1895. započeo vizitaciju svoje biskupije i vjernika po Dalmaciji, potom po Žumberku, Slavoniji, Srijemu i Bačkoj, čime je neopravdano izazvao bijes pravoslavaca te je napadan, posebice u Srbobranu, Zastavi, Narodnom glasniku i Novom vremenu, a u Hrvatskom saboru napao ga je srpski zastupnik S. Popović, optužujući ga da je njegova vizitacija pokušaj unijaćenja Srba. D. je o Uskrsu 1899. objavio pastirsku poslanicu, u kojoj se osvrće na napadaje Srba u Hrvatskom saboru, koji su, kako kaže, usmjereni i protiv njega i protiv katolika istočnoga i zapadnoga obreda. God. 1895. počeo je restaurirati katedralu u Križevcima uz suradnju I. Kršnjavog i planove H. Bolléa. Katedralu su oslikali freskama i mozaicima I. Tišov, B. Čikoš Sesija, M. C. Crnčić, C. M. Medović, V. Bukovac i F. Kovačević. Obnova je završena 1897. D. je osnovao dušobrižničke centre za Ukrajince u Srijemu, Slavoniji, Podravini i Bosni te internat »Julianum« u Križevcima za siromašnu mladež iz Dalmatinske zagore i Žumberka. Mnogo je radio na podizanju glazbene kulture u Hrvatskoj, posebice se brinući za crkvenoslavensko pjevanje. Bio je članom ravnateljstva HGZ u Zagrebu i njegov predsjednik (1893–1919). Za društveni arhiv Zavoda nabavljao je različna glazbena djela i materijalno pomagao siromašne učenike glazbene škole. Dao je srediti zbirku crkvenoslavenskih napjeva Vienac, koju je tiskalo Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu (1902). Uporno se zauzimao za prava Grkokatoličke crkve, što su mu velikosrbi i pravoslavni hijerarsi jako zamjerili. Protivio se latiniziranju obreda u liturgiji te težnjama iz Rima da se grkokatoličkim svećenicima oteža sklapanje braka. Papi Lavu XIII. poslao je opširnu predstavku, u kojoj predlaže da se u liturgiju Grkokatoličke crkve u južnoslavenskim krajevima uvede živi narodni jezik. Zamjerke i neugodnosti doživio je i od rimokatolika zbog tzv. ricmanjskog pitanja, kada je selo Ricmanje u Istri tražilo da prijeđe na grčki obred radi staroslavenskog jezika u crkvi, a D. to prihvatio i u pratnji D. Šajatovića putovao u Rim kako bi to pitanje povoljno riješio. — Biskupske okružnice, koje se odlikuju duhovnošću, teološkom osmišljenošću i lijepim stilom, objavljivao je u Hrvatskoj (1895), Balkanu (1896, 1898, 1899) i Katoličkom listu (1900). U politici je želio biti neovisan pa je stoga bio u sukobu s banom Khuenom Héderváryjem i ugarskim ministrom predsjednikom I. Tiszom. Stupio je u Hrvatsko-srpsku koaliciju te 29. V. 1906. u ime hrvatske četrdesetorice dao u Ugarskom saboru izjavu o Riječkoj rezoluciji, ali je iz Koalicije izbačen 1907. nakon nastupa u prilog Kossuthovoj »željezničarskoj pragmatici«. Nesporazumi s političarima i crkvenim dostojanstvenicima te dug od 120000 forinta, u koji je upao želeći unaprijediti stočarstvo i poljodjelstvo u okolici Križevaca i na svom biskupijskom imanju, bili su tek izgovorom da se 1914. imenuje administrator njegove biskupije, a 1917. da se najposlije svrgne s biskupske stolice. S naslovom plibotenskog biskupa boravio je od 1918. u Strmcu Pribićkom bez ikakvih prihoda. Pod sumnjom da je komunist čak je policijski preslušavan. Kad su mu prijatelji potkraj života isposlovali mirovinu, upotrebljavao ju je za dovršenje prije započete kuće i kapelice te za pomoć siromašnim Žumberčanima. Pokopan je u kripti križevačke katedrale.