ANDRIJAŠEVIĆ, Dominik

ANDRIJAŠEVIĆ, Dominik (Andreassi, Andriassius), diplomat, skadarski i »stjepanski« biskup (Ravno na Popovu polju, oko 1572 — Rim, početkom 1632). Roditelji su mu bili Petar i Margareta. Kod franjevaca u Dubrovniku završio je školovanje, postao franjevac i svećenik. God. 1595. poslali su ga hercegovački glavari i pravoslavni metropolit iz Trebinja da kod kršćanskih vladara traži pomoć za dizanje ustanka u Hercegovini. Istodobno mu je Dubrovačka Republika povjerila zadatak u sprečavanju napada senjskih uskoka na dubrovačko područje. U Rimu ga je primio papa Klement VIII i pismom od 10. X 1595. preporučio nadvojvodi u Grazu. U ožujku 1596. ponovno boravi u Rimu i odatle se vraća u Dubrovnik. Republika ga je 1598. »po jednom državnom pitanju« (V. Vinaver) ponovno poslala u Rim, ali ga ondje stižu optužbe o suradnji s uskocima, no uspio se opravdati. Vrativši se u Dubrovnik i dalje je održavao veze s hercegovačkim glavarima koji su mu 19. I 1604. povjerili zastupničku misiju kod cara Rudolfa II. Nakon što su u međuvremenu uskoci opustošili istočnu Hercegovinu i prouzročili Dubrovniku neprilike, šalje Republika Andrijaševića u proljeće 1605. u Graz. Ondje on iznosi plan o oslobođenju Albanije, Srbije i Hercegovine, a nadvojvoda Karlo obećaje Dubrovniku zaštitu od uskoka. A. je rezultate poslanstva javio Republici iz Slanog, gdje se zadržao kod barskog nadbiskupa Tome Orsinija, ali mu je dubrovački Senat 14. XI 1605. zabranio povratak sumnjajući da je on povezan s uskocima. A. opet odlazi u Graz i ondje izlaže plan o oslobođenju Bosne. Zatim za isti program nastoji pridobiti papu Pavla V i kraljevski dvor u Madridu. Budući da je od dvora u Grazu isposlovao zaštitu od uskoka, Dubrovnik mu 1606. dopušta povratak, ali ga 1607. ponovno izgoni jer je surađivao s provincijalom fra Andrijom iz Poljica na Krku koji je održavao veze sa senjskim uskocima. A. je ponovno u Madridu, Grazu i Rimu, a zatim i u Napulju, tražeći pomoć za hercegovačke ustanike. Istovremeno nastoji za sebe osigurati stolicu barskog nadbiskupa, ali postigavši samo naslov apostolskog povjerenika za Dalmaciju, boravi u Baru i Budvi (1607–1608). Njegove veze sa senjskim uskocima postale su jasne kad je vojna pomoć španjolskog dvora završila kod uskoka na Pelješcu, premda je A. iz Popova 27. V i 4. VI 1608. u pismima uvjeravao hercegovačke ustaničke vođe da im stiže pomoć preko Napulja. God. 1609. boravio je na Trsatu, u Grazu i Beču nastojeći postati biskup u Senju ili Skoplju. U ožujku 1610. je u Rimu iščekivao biskupsko imenovanje, koje su spriječili nunciji iz Graza i Beča, a rimske crkvene vlasti uputile su ga u Hvar, gdje je surađujući s uskocima nastavio 1611. i 1612. pripremati napad na Klis. Dubrovačka Republika je otkrila njegove namjere, uhitila ga i predala Mletačkoj Republici. Doveden je 8. XI 1612. u Veneciju i početkom siječnja 1613. izveden pred sud Vijeća desetorice, ali je oslobođen optužbe na intervenciju papinskog nuncija. Nakon toga, čini se, boravi u južnoj Italiji, svakako 1617. u Napulju, kao propovjednik. Uz pomoć Dubrovčanina Dolistovića, koji je bio u španjolskoj službi, uzaludno se pokušavao vratiti u Dubrovnik. God. 1622. imenovan je biskupom u Skadru. U biskupiji je nastojao reorganizirati život klera te osloboditi stanovništvo od turske vlasti. Plan je otkriven, a A. je 1624. protjeran iz Albanije pa se nastanio na području Dubravačke Republike. Ubrzo je došao u sukob s trebinjskim i makarskim biskupom, jer je 17. XII 1624. isposlovao od Propagande imenovanje za tzv. stjepanskog ili mostarskog biskupa na području uz Neretvu, tj. na teritoriju tih biskupija. Propaganda ga je tek 27. III 1631. opozvala kao »stjepanskog« biskupa te on odlazi u Rim bezuspješno nastojeći, uz preporuku Dubrovačke Republike, preuzeti Stonsku biskupiju ili koju biskupiju u Mađarskoj. Sačuvana su dva Andrijaševićeva izvještaja Propagandi: iz 1622, što ga je pisao zajedno s lješkim biskupom Benediktom Orsinijem (objavio B. Pandžić), te onaj iz 1629 (objavio K. Draganović).