FRARI, Antun Anđeo

FRARI, Antun Anđeo, liječnik (Šibenik, 4. VII. 1780 — Venecija, 17. I. 1865). Njegov otac Josip (1738–1801) doselio se 1771. iz Treviza u Šibenik, gdje je radio kao općinski fizik i osnovao obitelj iz koje je poteklo nekoliko istaknutih liječnika. Josipov sin Sebastijan (1773–1827) i njegov sin Lujo (1813–96), istaknuli su se kao općinski fizici i komunalni političari u Šibeniku. Antunov sin Mihovil (1813–94) bio je profesor porodništva u Padovi. Antun Anđeo je stekao opću humanističku naobrazbu u konviktu u Kopru, a od 1796. studirao je medicinu u Padovi. Tamo je i promoviran 1801. Stručnu je izobrazbu nastavio u Beču, gdje je suradnja sa znamenitim ideologom socijalne medicine J. P. Frankom bila od presudnog značenja za njegovu zdravstveno-političku orijentaciju i djelovanje na području epidemiologije. Vrativši se u Hrvatsku, dobiva mjesto općinskog fizika u Splitu. Već u prvim danima francuske uprave u Dalmaciji F. izvješćuje V. Dandola o zdravstvenim prilikama u Splitu i, sklon idejama francuske revolucije, predlaže socijalno-medicinske reforme i podastire čak nacrt novoga, veoma naprednog zakona o zdravstvu (1806). Iste godine suzbija epidemiju pjegavca u Kaštel-Sućurcu. Uz službu općinskog fizika povjereno mu je vođenje splitskog lazareta. Predano se zalagao za unapređenje karantenske zaštite i poboljšanje gradske higijene priredivši službene upute za lazarete u Ilirskim pokrajinama (Instructions sur les Lazarets, 1812). Nakon prestanka francuske uprave F. ostaje na položaju općinskog liječnika i zadržava službu liječnika u lazaretu, ali kao politički sumnjiva osoba stavljen je pod policijsku pasku. Kad je 1815. izbila kuga u Makarskom primorju požrtvovno je i efikasno radio na njezinu suzbijanju, pa je tada i sam teško obolio. Car Franjo I. ga je odlikovao zlatnom počasnom medaljom za civilne zasluge. Idućih je godina vodio preventivnu epidemiološku službu u Dalmaciji i napose suzbijao epidemiju pjegavca u Splitu i okolici. Njegovi odnosi s lokalnim predstavnicima austrijskih vlasti ostaju teški i napeti. Prigovaraju mu da javno daje oduška svom liberalnom uvjerenju i čak mu sustežu plaću, pa stoga 1821. napušta Split i odlazi prvo u Zadar, zatim u Veronu (1822) i konačno u Veneciju (1825). Priznanje za svoj rad, napose za svoje epidemiološke koncepcije, doživio je imenovanjem za protomedika i predsjednika Pomorskoga zdravstvenog magistrata u Veneciji 1830. i postavljanjem za stručnog savjetnika pri suzbijanju kuge u Egiptu 1835. U Veneciji objavljuje anonimno povijesni osvrt na haranje kuge u tom gradu i zatim pod punim imenom raspravu o karantenskoj postaji na otoku Poveglia. Konačno ostvaruje i svoje životno djelo: opsežnu raspravu o povijesti i epidemiologiji kuge (1840). Knjiga sadržava dragocjene podatke o epidemijama u svijetu i napose u našim krajevima. To je najbolja opća povijest epidemija kuge objavljena prije sredine prošlog stoljeća. Zadnje Frarijeve publikacije su rasprave o prirodi kontagija i mogućnostima prevencije, u kojima iznosi i svoja iskustva u suzbijanju kuge, pjegavca i velikih boginja u Dalmaciji. Književnik i političar N. Tommaseo spomenuo je Frarija u svojem Intimnom dnevniku, posvetio mu za života pjesmu Ad un medico i prigodom smrti objavio u jednom firentinskom časopisu nekrolog pun pohvala.