FRIŠČIĆ, Ivo

FRIŠČIĆ, Ivo, slikar i grafičar (Veliko Korenovo kraj Bjelovara, 8. XII. 1937 — Zagreb, 11. XII. 1993). Završava učiteljsku školu u Križevcima 1957. i upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali zbog novčanih poteškoća napušta studij te se zapošljava kao nastavnik crtanja u Križevcima. Nastavlja studirati 1961. na istoj Akademiji, diplomira 1965, potom se usavršava u grafičkoj specijalki M. Detonija i A. Kinerta. Od 1968. do 1972. suradnik je Majstorske radionice K. Hegedušića. Istodobno radi kao tehnički urednik u izdavačkom poduzeću »Naprijed« i likovni urednik dječjeg časopisa Radost u Zagrebu. God. 1973. izabran je za asistenta pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje 1978. postaje docent i 1985. redoviti profesor. U početku slika pod očitim utjecajem V. Becića (Portret sestre, 1958). Slijedi aktualne stilske izraze u širokom rasponu od nadrealizma do nefigurativnog slikarstva; portrete i aktove iz 1961–64. radi u duhu fovizma i kolorizma 1930-ih. Detalji na slici Crni ormar iz 1965 (kutija sa šibicama, opušak, biste itd.) predmeti su metafizički ugođenog svijeta koji već naviještaju slikarov iskorak u estetiku hiperrealizma, evidentnu u njegovim slikama 1970-ih. Motiviku tih slika čine prizori iz gradskog ambijenta (Favorit, 1973; Ljudi i konzerve, 1973/74). U nizu radova F. iskazuje svoj angažirani stav prema urbanoj kaotičnosti i ekspanziji, što pokazuje i ciklusom pastela Sile prostora (1971–73). Izrađuje ciklus crteža Prodor crte (1972), u čijem je kompozicijskom ustroju mentalna predodžba stroja kao simbola totalne aktivnosti te Koločepski ciklus sitnih crteža (1975), u kojima su naglašeni plasticitet i taktilnost oblika. U pol. 1970-ih posvećuje se ekološkoj tematici, naznačenoj već u njegovim kompozicijama u ulju iz 1974 (Žrtve, Tjelesnost). Svoje vizije predočuje prepletima cijevi i tankih niti kojima stvara dinamičnu slikarsku plohu, a nizanjem gomila otpada aludira na njegovo nezaustavljivo širenje (ciklus Eko, 1975–77). U sljedećoj stvaralačkoj fazi slika cvijeće, kojim nastoji simbolički izraziti težnju za harmoničnim odnosom između čovjeka i prirode: Rast I i II (1979), ciklusi Eko floreus (1979–81), Eko kukcolik (1984), Hortus conclusus (1987). U tom slijedu nastaju dvije grafičke mape: Putositnice (1987), koja sadržava listove s maštovito oblikovanim cvjetnim arabeskama, i Ego (1988), u kojoj se prepoznaju psihološki i emotivni slojevi umjetnikova bića. God. 1988–89. stvara ciklus ulja i radova na papiru Gordana, zamišljen kao niz portreta koji ujedinjuju duševna stanja modela (supruge mu Gordane) i samoga autora. Radio je i malu plastiku, bavio se ilustriranjem knjiga i grafičkim oblikovanjem. Samostalno je izlagao u Bjelovaru (1954, 1961, 1970, 1975, 1987–88, 1990), Križevcima (1957–58, 1961, 1972), Zagrebu (1972–74, 1976–78, 1981–84, 1987, 1989), Beogradu (1972, 1982), Ljubljani (1973), Novom Sadu (1973), Brdovcu, Dubrovniku, Grožnjanu i Splitu (sve 1974), Hvaru, Karlovcu, Rijeci i Torinu (sve 1975), Rimu (1978–79), Imotskom, Novoj Gradiški i Zadru (sve 1979), Subotici (1981), Poreču, Buzetu, Labinu, Pazinu, Puli i Rovinju (sve 1991). Sudjelovao na mnogim skupnim izložbama, među kojima su Zagrebački salon (1966, 1968–75, 1978, 1987), Salon mladih u Zagrebu (1969 – nagrada, 1971 – nagrada), Biennale mladih u Rijeci (1971 – nagrada, 1973), izložba Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (1972), Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci (1972, 1974 – nagrada, 1976, 1978, 1986), Zagrebačka izložba grafike (1974, 1976 – nagrada, 1978 – nagrada), Zagrebačka izložba originalnog crteža (1975 – nagrada, 1977 – nagrada, 1979, 1981), izložbe suvremene jugoslavenske umjetnosti (Atena 1977; Madrid, Barcelona 1978; Lisabon, Porto, Dublin 1979; London, Manchester, Peking, Nanking 1980), Bijenale u Veneciji (1978), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1980, I. nagrada za slikarstvo). God. 1975. dobio je Vjesnikovu Nagradu »Josip Račić«. — Njegovu umjetnost obilježuje kvalitetna stilska raznolikost i virtuozan slikarski postupak. Obrađujući ekološke sadržaje, obogatio je hrvatsko slikarstvo novom tematikom i poetikom tzv. nove figuracije.