GRČEVIĆ, Mladen

GRČEVIĆ, Mladen, umjetnički fotograf i povjesničar umjetnosti (Zagreb, 8. X. 1918). U Zagrebu završio realnu gimnaziju 1937. i studij prava 1942, a povijest umjetnosti diplomirao 1960. na Filozofskom fakultetu, gdje je i magistrirao 1965. temom o razvoju umjetničke fotografije u Hrvatskoj. U pregledima Muzeja za fotografiju u Antwerpenu njegov je rad registriran kao jedan od tri prva takva magistarska rada u svijetu. G. je osnovao prvu redovitu nastavu fotografije (1943–45) u Umjetničkoj školi za mladež u Zagrebu, gdje je 1946–52. bio nastavnik u Saveznoj grafičkoj školi te 1952–54. na Akademiji za primijenjenu umjetnost. God. 1955. postaje počasni član Nacionalnog saveza fotografskih društava Francuske, 1967. počasni član i 1972. član umjetničke komisije Međunarodnog saveza za fotografsku umjetnost (FIAP), a 1998. počasni predsjednik Hrvatskog fotosaveza. — Umjetničkom se fotografijom počeo baviti 1939. u krugu Foto-kluba Zagreb, snimajući pejzaž, život i ljude, razvijajući se na tradicijama zagrebačke škole. God. 1942–47. fotografski je kroničar kazališnog života u Zagrebu: snimio je 90 predstava drame, opere i baleta, pri čemu je u suradnji s B. Gavellom posebnu pozornost posvetio scenografiji, karakterističnim režijskim situacijama i portretima u kostimu (1700 negativa, od čega 520 portreta, čuva se u HDA). U Zagrebu je 1944. održao prvu samostalnu izložbu, a već 1945. drugu (pod nazivom Naša Istra). Na međunarodnim izložbama po čitavom svijetu izlaže intenzivno od 1950. te dobiva mnogo nagrada i priznanja (1953. uvršten je u američku listu najuspješnijih izlagača kao deveti europski autor). Fotografija Ritam, u tehnici bijelo u bijelom, jedna je od tada najviše nagrađivanih i reproduciranih fotografija u svijetu, kao i slika Punim jedrima i prvi u nas apstraktni luminogram Kozmička gibanja iz 1953. U Londonu i Parizu G. samostalno izlaže 1954. i istodobno snima oveći ciklus fotografija o životu tih velegradova. God. 1955–56. putuje i snima po zemljama Bliskog i Dalekog istoka (Egipat, Indija, Sri Lanka, Burma, Malezija, Indonezija, Hong Kong); uz to održava samostalne izložbe u Kairu i Rangoonu. Time počinje najvažnija faza u njegovu stvaranju. Suočen s neobičnim manifestacijama života, pokušao je naći primjeren način fotografskog izražavanja i spontano došao do svojevrsnoga meditativnog verizma i life-fotografije. U tim slikama, osobito na portretima ljudi različitih rasa i religija, važniji je psihološki realitet od vizualnoga i socijalnoga. Grčevićeve fotografije iz pol. 1950-ih signalizirale su u to vrijeme moderan koncept dokumentaristike, što se ubrzo potvrdilo uvrštenjem tih slika u suvremene publikacije i na svjetske izložbe u organizaciji hamburškog magazina Stern koje su razrađivale pojedine teme jedinstvene čovjekove porodice (1968, u povodu otvorenja izložbe Žena, u Sternu je na dvije stranice objavljena fotografija makedonskih žena s kolijevkom na obali Ohridskog jezera, a slika slijepog pjevača iz Bombaya našla se 1973. na prvom panou izložbe Na putu u raj). Sljedeća ga putovanja vode u Brazil (1971), SAD i SSSR (1974), Indiju, Tajland, Japan, na Havaje i u Meksiko (1975), Keniju (1976) i Kinu (1981); time je ukupno posjetio 50 zemalja. God. 1980. plakati s njegovim fotografijama dobivaju I. nagradu na svjetskoj izložbi turističkog plakata u Manili. Samostalne je izložbe još priredio pod naslovima Od Londona do Hong Konga (Zagreb 1956, Osijek 1957), U traženju čovjeka (Sisak 1970), Mladen Grčević i njegova Porodica čovjeka (ciklus ranih life-fotografija; Zadar 1998) i Djeca svijeta (Lisabon 1999). Posebno je vrijedan Grčevićev rad na monografijama za koje je kreirao koncepciju, snimio fotografije i dao likovnu opremu: Yougoslavie (Pariz 1955, tekst L. Peillard), Dalmatien (München 1961, tekst K. Edschmid), Umjetnost situla (Beograd—New York 1965, tekst J. Kastelic; New York Times Book Review proglasio ju je najboljom umjetničkom knjigom godine), Makedonske ikone (Beograd 1969, tekst K. Balabanov), Zlato i srebro Zadra (Zagreb 1971, tekst M. Krleža; zlatna plaketa na Međunarodnoj izložbi knjiga u Moskvi 1975), Šibenik (Zagreb 1971, tekst S. Grubišić), Poreč (Pazin 1975, tekst Z. Črnja), Starohrvatska baština (Zagreb 1976, tekst S. Gunjača), Zadar (Zadar 1978, tekst V. Cestarić), Škrinja sv. Šimuna u Zadru (Zagreb 1983, tekst I. Petricioli). Objavio je fotomonografske mape: Optička sjećanja (Zagreb 1988), Indija, Kina, Mexico, Djeca (sve Zagreb 1997) i Lica i scene (Zagreb 2000), za koje je i napisao tekstove, te Graditeljstvo kroz vjekove (Zagreb 1999) i Žene svijeta (Zagreb 2000; tekstovi R. Ivančević). Sudjelovao u ilustriranju mnogih časopisa, među kojima su Photo-cinéma (Pariz), Fotografie (Leipzig), Stern, Vogue (New York—Pariz) i Graphis (Zürich) te stotinjak knjiga u bivšoj Jugoslaviji te četrdesetak u Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, SAD, Čehoslovačkoj i Italiji. Stručnim člancima o povijesti fotografije surađivao je u časopisima Photo-cinéma (1955), Život umjetnosti (1968), Fotografie (1975, 1980–81) i almanahu Zagrebačka fotografija (Zagreb 1978). Bio je suradnik izdanja LZ. Djela su mu uvrštena u velike svjetske zbirke (Bibliothèque Nationale u Parizu, Museum Ludwig u Kölnu, Photographers Gallery u Londonu, Smithsonian Institution u Washingtonu, New York Public Library). Dobitnik je Povelje za životno djelo Foto-saveza Jugoslavije (1971), Nagrade »Tošo Dabac« (1975) i Državne nagrade tehničke kulture za životno djelo »Faust Vrančić« (1999).